Prisustvo vidljivosti, odnosno pojavnosti - Božije ime Ez-Zahir (Vidljivi, Pojavni)

Prisustvo vidljivosti, odnosno pojavnosti
- Božije ime Ez-Zahir (Vidljivi, Pojavni)

Pojavljivanje ima uslov koji ga podržava
A ne
čini Ga pojavnim ništa drugo
Izuzev ono što je dominirajuće.
Djevojka crnih zjenica usahnjuje suze
I naše srce raspaljuje vatrom.
Ako ti dođu pa kažu: "Ona je neko i nešto",
Znaj da je njena bolja strana
Upravo ona koja se ne vidi.
Isplatio sam je srebrom da bih je dobio
Ali ona to odbi, i zbog toga je isplatih u zlatu.
Kada bi se ona pojavila svakom onom ko ima vid,
Njena ljepota i krasota bi ga oslijepile.
Zato se ona i krije.

Onaj ko je u ovom Božijem prisustvu, odnosno na ovoj ravni ili nivou naziva se Abduzzhir (rob Vidljivog, Pojavnog), a takođe ga nazivaju i Ezzhiru biemrillah (onaj koji se ističe i pojavljuje po Allahovom naređenju).

Ovo prisustvo pripada Uzvišenom Allahu jer je On vidljiv Sam Sebi, a ne Svojim stvorenjima, pa Ga nikako ne može niko drugi vidjeti osim On Sam Sebe. Ono što nama daje ovo prisustvo ili ra­van je pojava određenja Njegovih lijepih imena i pojava određenja naših bića u postojanju Boga, a On Uzvišeni je iza onoga što se pojavljuje ili se pojavilo.

Naše oči ne dosežu vidom, niti Božije oko doseže vidom, niti sama Njegova imena dosežu vidom, a mi ne sumnjamo da smo mi nešto vidjeli i to je ono što naše oči vide i svjedoče. To nisu ništa drugo izuzev određenja koja su nam se pojavila u postojanju Boga, pa je On, Bog, mjesto na kojem se manifestuju određenja, tako da se naša bića u Njemu pojaviljuju onako kao što se likovi pojavljuju u ogledalima. Ona (ta bića, odnosno ti likovi) nisu sami posmatrač, tj. gledalac u ogledalo, s obzirom na određenje koje im daje samo mjesto na kojem se pojavljuju. Ta bića ili likovi nisu skno mjesto na kojem se pojavljuju (tj. nisu ogledalo) zato što u tim bićima, odnosno likovima ima ono što je oprečno statusu Boga, odnosno ogledala. (Iako se moguća bića pojavljuju u Bogu kao što se slike pojavljuju u ogledalu, ona nisu Bog kao što ni likovi nisu ogledalo). Tu nema nešto treće izvan toga što bi se doseglo vidom, a vid ipak nešto doseže.

Šta je to što je viđeno i ko je taj koji vidi? Ko je pojavni, tj. vidljivi, a ko je mjesto na kojem se pojavljuje? Ako su to odnosi, onda treba imati u vidu da su odnosi nešto što je samo po sebi, tj. po svom biću nepostojeće, s tim što u uzroke viđenja spada i pretpostavka da se neka stvar uopšte i može vidjeti. Dakle, ako su u pitanju odnosi, onda bi se nepostojeće vidjelo i time bismo prihvatili mogućnost da se nepostojeće vidi.

Ko je posmatrač? Ako je on takođe odnos i, kao što je on vidljiv i pripravan da bude viđen, on takođe ima mogućnost da vidi, spo­soban je da vidi. Ako posmatrač nije odnos nego je nešto postojeće, onda je on kao takav i onaj koji posmatra i ono što se posmatra, jer onaj koga mi vidimo vidi i on nas.

Ako mi kažemo da je on odnos, gledano sa aspekta da nam je vidljiv, mi time kažemo da je on nešto postojeće, s obzirom da nas vidi, kao što rekosmo o nama, sa aspekta da mi Njega gledamo. Stvar je sama po sebi jedna (razlika je do pristupa, odakle i s koje strane se prilazi problemu). Mi smo zbunjeni i u vezi sa sobom i u vezi s Njim. Ko smo mi, a ko je On?

Jedan od nas (iz ljudske vrste, tj. Musa, a.s.) Mu je rekao: "Pokaži mi se da Te vidim." On mu reče: "Nečeš Me vidjeti..." (EI-Araf, 143.) Uzvišeni je za Sebe rekao i ovo: Zar on ne zna da Allah vidi?, (EI­Alek, 14.) a Njegovo božansko saopštenje je istina. Bog zna da neko u svijetu zna da Bog vidi. Zatim je Bog rekao, prelazeći na stvar o kojoj je riječ: "Nego ti pogledaj u brdo, pa ako ono ostane postojano na svom mjestu, vidjećeš Me."Potom se Uzvišeni Gospodar pojavio brdu i brdo se smrvilo, ali ne znam da li usljed viđenja ili usljed samog nagovještaja viđenja. Ma znam! Od samog nagovještaja viđenja se to desilo. Musa je pao u nesvijest od samog nagovještaja Božije pojave brdu. Pošto se osvijestio, rekao je: "Čist si (od druga i od onoga što Ti ne dolikuje), kajem Ti se..., što znači: vraćam Ti se u ono stanje u kom Te nisam pitao za viđenje. "...ija sam prvi od vjernika", (EI-Araf, 143.) tj. prvi od onih koji potvrđuju Tvoje riječi "Nečeš Me vidjeti", jer te riječi nisu nikom spuštene prije mene, tako da sam ja prvi koji je u njih povjerovao. Zatim će me u vjerovanju u te riječi slijediti onaj ko bude čuo te riječi, do Sudnjega dana.

Dakle, Bog se nije pojavio ni onome ko je tražio viđenje a niti samom brdu, jer da Ga je vidjelo brdo ili da Ga je vidio Musa, bili bi postojani, tj. time bi se njihov identitet potvrdio i brdo se ne bi srušilo niti bi Musa pao u nesvijest, jer je Uzvišeni postojanje i ne daje nešto što nije postojanje. Cjelokupno dobro je u Njegove dvije ruke. On je postojanje, a postojanje je cjelokupno dobro.

Pošto On nije bio viđen, dogodilo se to da je Musa pao u ne­svijest a brdo se smrvilo. To je stanje nestajanja (svijesti) a nestajanje (svijesti) sliči nepostojanju, a Bog nije onaj koji daje ništavilo samom ništavilu. Međutim, Bog daje da nešto relativno ne postoji, odnosno relativno nestane, a to je ustvari odlazak i prelazak, pa te On prenosi, premješta i daje da ti odeš iz jednog stanja u drugo a da postojiš kao moguće biće u oba ta stanja, ili da te udalji iz mjesta

u   mjesto a da ti i dalje postojiš u svakom od tih mjesta u datom trenutku, kao i između tih mjesta.

Na to ukazuju Njegove riječi: Kad bi On htio, On bi vas sklonio,o ljudi, i druge bi doveo. (En-Nisa, 133.) Dovođenje drugih ljudi podrazumijeva Njegovu moć, a sklanjanje prethodnih vezuje za volju, i to samo u smislu da je to odlazak i uklanjanje.

Ova analiza i razlaganje je teoretske prirode, što znači da to što se analizira ne mora i da se realizira. Mi takođe nepostojeće teoretski razlažemo i rastavljamo na nemoguće i moguće, iako se radi o nepostojećem.

Ostaje govor o Onome koji razlaže, a govor o Njemu je poput govora o posmatraču i posmatranom, o čemu je već ranije bilo riječi. Pa šta da kažemo i na šta da se oslonimo? Nadošli smo na to da stvar ostavimo onakvom kakva je, ma šta to bilo, jer su ciljevi postignuti i vidjelo se što se vidjelo, a slasti su presudne, gledanje je trajno i tim gledanjem se postiže užitak. Ostavi tako kako je, bilo da se radi o nepostojanju ili postojanju, o Bogu ili stvorenju, i nemojmo se brinuti dok god nam ne fali ništa od onoga što nam je potrebno.

Ukoliko se naiđe i na vjerovjesničko obavještenje, ono će se raz­matrati isto kao što se i ovo razmatra, neće mu se ništa ni oduzimati ni dodavati. Ako se tako nešto i nađe, onda je nužno da postoji sluh koji se vezuje za to saopštenje, kao i shvatanje, smisao, govornik i slušalac, a to je upravo ono što smo mi već poduzeli, pa je to bolje prepustiti i ostaviti. Mi ćemo reći ono što zagovara svaki zagovornik, jer je sva stvar takva da je istovjetna po pitanju zbunjenosti u vezi s tim, i sve je to istina a nije neistina, jer je to nešto što se događa u umu, oku i u svim osjetilima kojima se spoznaje, tako da je sklonost ka miru čovjeku preča.

Ako su oni skloni miru..., tj. ove misli i ideje koje te navode na to da razmatraš ono bez čega možeš i što ti ne treba u vezi sa uzimanjem pouke i aluzijama, dakle, takve misli, takva misaona došaptavanja, ljudima koji shvataju aluzije (u smislu poruka Božijih i vanjskih znakova Božijih) Bog spušta na istu ravan sa neprijate­Ijima u ratu. Ako su oni skloni miru..., a to je pomirenje u smislu da se stvar ostavi onakvom kakva je (kao u ratu, status kvo) i u vezi s tim se ne treba upuštati u raspravu. Ako se upustiš u raspravu, onda obrati pažnju na Božiji ajet kad kaže: Kada ti vidiš one koji se upuštaju u rasprave o Našim ajetima (znakovima), okreni se od njih dok ne napuste te rasprave i ne pređu na drugi govor! (El-En'am, 68.) To jest dok ne pređu na govor o tome kako će se jesti, piti, ženiti i vršiti ostala vjerozakonom propisana djela koja te vode ka sreći onoga svijeta.

Ako bi neko upitao: "Sta je to?", mi odgovaramo: "Ne znamo, nego radimo kako nam je naređeno da bismo dospjeli do onoga što nam je rečeno." U tom slučaju ne bismo lagali, nego bi vidjeli da je istina sve što je bilo i što smo prošli. Ništa tu nije omašilo. Tako je i sa onim što je tu.

Ukoliko su sIdoni miru, Allah i nama naređuje, pa kaže Svom Vjerovjesniku, s.a.v.s.: ti mu (miru) budi sklon, i osloni se na Alla­ha! (El-Enfal, 61.) Pametan će čovjek na Allahovo naređenje reći: "Čujem i pokoravam se." Ovakvo stanje je spokoj i ugodnost.

Nije pojava drugo nego ono što se pojavilo,
A nije skriveno nešto drugo nego ono što je pokriveno.
Pa gdje je sad tu odlazak a gdje je povratak?
Gdje da se boravi a gdje da se bježi?
Od nas je Njemu i od Njega je nama
A sve je to po odre
đenju onoga što je Bog propisao i dosudio.
Nipošto ne plači nad onim što je prošlo,
Jer to i nije prošlo i On time (tim odlaskom) neće zlo.
Tu i nema ništa drugo osim ono što se veže,
A ono što se veže za Njega ti to premosti i uzmi pouku.
Ti reci šta hoćeš u vezi koga hoćeš,
Jer postojanje se na takav način izljeva i dolazi do izražaja.

A Allah istinu govori i On upućuje na pravi put.

 Muhidin ibn Arebi