Prisustvo svjetla - Božije ime (Svjetlo)

Prisustvo svjetla - Božije ime (Svjetlo)

Svjetlo biva po dva osnova.
Jedno je svjetlo znanja i djelovanja,
A drugo je svjetlo našeg Stvoritelja
Koji je opisan beskona
čnošću.
Tražio sam osobu ne bih li se usrećio time da je vidim,
Polazeći sa svoje ravni, uzdižući se Uzroku uzroka.
Nisam se osvrtao ni na koje stvorenje
Pored kojeg sam prošao, iz ljubavi,
Niti je to stvorenje bilo nešto što ja priželjkujem,
Dok ne naiđoh pored osobe koju nisam poznavao
Koja je neprekidno bila moj prisni pratilac
I saputnik koji bijaše u toj osobi neprekidno.
Ja ih upitah: "Sta je to?" Rekoše: "Istina!"
Rekoh: "To je ono što sam tražio u raznim vjerama."

Onaj ko je u ovom Božijem prisustvu, odnosno na ovoj ravni, naziva se Abdunnur (rob Svjetla). Uzvišeni Allah kaže: Allah je Svje­tlo nebesa i Zemlje.  (En-Nur, 35.) Ističući Svoju božansku dobrotu Uzvišeni kaže: I dali mu (Mi) svjetlo s kojim ide među ljudima,  (EI­En'am, 122.) a on i ne ide s nečim drugim osim sa sobom, tako da je njegovo svjetlo zapravo sam on. Pošto njegovo postojanje nije ništa drugo do postojanje Boga, a Bog je Svjetlo, onda on među ljudima ide sa svojim Gospodarom a da oni i ne primjećuju, kao što je rekao Uzvišeni za roba kojeg zavoli da je njegov "sluh kojim sluša...", spo­minjući i ostale njegove snage i organe, čak dotle da je i "...njegova noga kojom ide", pa on, idući među ljudima svojom nogom, zapravo ide sa svojim Gospodarom, tako da je to Bog, a ne nešto drugo.

Tako Bog Svojim svjetlom otklanja tamu stvorenoga, jer stvar i ne nastaje i ne događa se, s obzirom da je moguće biće neprekidno (sa ovog aspekta gledano) u stanju svog potvrdno mogućeg bivanja, a nema svoga postojanja, nego je to određenje i naznaka, identifi­kacija bića mogućeg stvorenja u Božijem postojanju.

Uzvišeni je rekao Svom Vjerovjesniku: Reci:  "Jesu li jednaki oni koji znaju i oni koji ne znaju?"  (Ez-Zumer, 9.) U vezi s onim koji ne zna, Uzvišeni kaže da je on, tj. da je njegov primjer kao primjer onoga koji je u tminama, iz kojih ne izlazi,  (El-Edam, 122.) a to su preostala bića u stanju svog potvrdno mogućeg bivanja, koja kao takva nemaju svoga određenja u stvarnom postojanju.

Nužno je da neka moguća bića ostaju i ona nemaju svoje odre­đenje u postojanju Boga, jer je stvar takva da joj nema kraja i ne iscrpljuje se. Pored mogućih bića koja se pojave u postojanju Boga ima i onih mogućih bića čije se određenje ne pojavljuje u postoja­nju Boga. Biće koje se ne pojavljuje u postojanju ostaje u tminama sve dotle dok se ne pojavi, a iza njega ostaju druga koja se još nisu pojavila. Tako je to sa onim koji nema znanja, dok ne sazna, kada se pridružuje onima koji su na svjetlu, a nužno je da iza njega ostanu drugi koji ne znaju. Svjetlo postojanja tjera tminu nepostojanja (ništavila), a svjetlo znanja tjera tminu neznanja.

Znaj i to da se svjetla, mada im je zajedničko to da svijetle i razgone mrak, po svojoj vrijednosti međusobno razlikuju u stup­njevima. Pored toga što ona imaju svoju personifikaciju u fizičkom svijetu, kao što je svjetlo Sunca, Mjeseca, zvijezde, svjetiljke, vatre, munje i svakog drugog fizičkog svjetla, bilo da fizičko tijelo isijava ili odražava, svjetla imaju i svoje pojmovne izvore i pojmovne domene, kao što je svjetlo znanja i svjetlo otkrovenja. Sva ova svjetla su dokučiva bilo običnim bilo nutarnjim vidom.

Ova svjetla u fizičkom i metafizičkom svijetu imaju svoju slo­jevitost i odlikuju se jedna nad drugima, pa se kaže: učen i učeniji, pronicljiv i pronicljiviji, kao što se kaže i za osjetilna, tj. fizička svjetla: svijetao i svjetliji. Gdje li svjetlo Sunca gdje li svjetlo jedne svjetiljke. Ova svjetla se međusobno razlikuju i po jačini prženja, jer svjetlost prži i sagara srazmjerno jačini svjetlosti ili njenoj ne­jakosti.

Zabilježen je hadis koji govori o svjetlima koja prže, a to su svjetla božanskog Subjekta, tj. same Ličnosti božanske, u ovom slučaju. Zbog zastora kažemo: "Ovo je svijet." Kada bi se digli za­stori, nastupila bi svjetla božanskog Bića i to se više ne bi imenovalo svijetom, već bi se reklo: "Ovo je Bog."

Pred očima običnog svijeta ti zastori se ne otklanjaju, pa se sa­mim tim to i ne prestaje imenovati svijetom. Nekim odabranicima se ti zastori katkada otkone. Međutim, makar i spadao u te odabrane, čovjeku ti zastori ne bivaju trajno otklonjeni, s obzirom na njegovu zbirnost postojanja. Oni su trajno otklonjeni samo melecima krajnje visokog ranga koji se zovu "muhejjemun" ili "keffibijjun" (to su oni meleci koji su neprekidno zagledani u božansku ljepotu i veličinu, usljed čega ne vide ništa drugo, pa ni sebe). U ljudskoj vrsti, kod nekih ljudi, to se dešava s vremena na vrijeme, koliko Bog hoće.

Kada je On samo robovo oko, tada rob gleda,
A kada je on sluh Božiji, u tom slučaju Bog sluša.
Stvar nije nikako drugačije nego

Između nužnog i dobrovoljnog

A ti i Bog sve objedinjujete.

Pa je tu i Bog i stvorenje, neprekidno, vječno,

Postojanje biću katkada daje, a nekad i ne daje

Ako je na sceni biće roba, to je tamna noć,
A ako je na sceni Biće Boga, to je blistavo, sjajno svjetlo,
A ti nisi nigdje drugo nego između istoka i zapada.
Kad ti sunce zalazi, mjesec ti se pojavi.

Što se tiče onog svjetla koje je "svjetlo na svjetlo, to je svjetlo koje je dodato ličnom svjetlu. O tom svjetlu na svjetlo Uzvišeni kaže:  Svjetlo na svjetlo. Allah upućuje Svome svjetlu koga hoće.   (En-Nur, 35.) Jedno od ta dva svjetla je darovano svjetlo, koje je Allah dao da bude nad drugim svjetlom i da nad njim dominira, a svjetlo nad kojim je dato to darovano svjetlo je takvo da se ono uklapa u darovano svjetlo. Ona se međusobno prožimaju, s tim što darovano znanje ima dominaciju i kao takvo ono je vanjsko i vidljivo. Eto to je status darovanog svjetla, odnosno svjetla vjerozakona, koje dominira nad svjetlom razuma, a razumu:

Ne preostaje mu ništa drugo nego da mu se preda
I da ne bira ništa drugo osim što mu ono bira.
Ako ti pribjegneš tuma
čenju i racionaliziranju,
Onda od njega nisi dobio udio znanja
Koje bi ti bilo od koristi na Sudnjem danu,

pa ćeš u tom slučaju biti proživljen u tami svoga neznanja, nećeš imati svjetla s kojim ćeš ići, niti ćeš imati svjetla ispred sebe pomoću kojeg bi odredio gdje ćeš staviti svoje stopalo. A kome Allah ne dadne svjetlo, on svjetla neće ni imati,   (En-Nur, 40.)  Ali mi smo ga, to jest vjerozakon koji se Knjigom objavljuje,  učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo koga hoćemo od Naših robova.   (Eš-Šura, 52.) E to su Njegove riječi:  I dali mu (Mi) svjetlo s kojim ide među ljudima,   (El-Edam, 122.)

Allah i nas učinio od onih koje je On obdario tim svjetlom. Amin!

Muhidin ib Arebi

.