Nepravedni kadija

Neki čovjek dođe kod liječnika i požali se da je jako bolestan. Liječnik ga temeljito pregleda, a onda zabrinuto zavrti glavom. Čovjek je pitao o čemu se radi, a liječnik je izbjegavao odgovor. Naposljetku, reče onom čovjeku da se pripremi da čuje loše vijesti, pa kaza: “Nažalost, ti si zaista ozbiljno bolestan i nema ti lijeka; ostalo ti je još malo života!”

A onda dodade: “Za tebe bi bilo dobro da radiš sve što želiš i što ti padne na pamet; za tvoju bolest nije dobro ako te budu mučile kakve neostvarene želje.”

Liječnik reče: “Radi ono što ti srce voli,

to će makar malo da ublaži boli!

Strpljenje kod bolesti tvoje ne pomaže,

ti moraš da radiš što ti srce kaže!”

Tužan i zabrinut, čovjek se vrati kući, ali brige mu nisu dale mira, pa odluči malo prošetati poljima u okolini grada. Šetao je tako poljem, kad pored rijeke ugleda nekog derviša kako se umiva. Bolesni čovjek odjednom osjeti želju da udari šamar dervišu. Sjeti se da mu je liječnik preporučio da radi sve što mu padne na um, pa se zatrča prema dervišu i svom snagom mu udari pljusku iza vrata. Od siline udarca derviš se zaljulja, a kad shvati šta se desilo, htjede odmah uzvratiti čovjeku koji ga je iz čista mira ovako mučki napao. Međutim, opazi da je ovaj čovjek mršav i slab, pa odustade od namjere da ga udari, ali srdito reče: “Jesi li ti

izgubio pamet ili si kakav nasilnik, pa bez razloga nasrćeš na nepoznate i nedužne ljude?!” Ovaj mu ispriča da je bolestan i šta mu je liječnik kazao, a kad ga derviš sasluša, zaključi: “Ne znam, zaista, ko je luđi – ti ili taj tvoj liječnik!”

Iz zabave nasrćeš na nedužne ljude,

ne pitaš se šta će sa tobom da bude;

ko ti kaza da lijek to je samo ti se ruga,

ili lud je; pa gdje nađe sebi takvog druga!

Onda derviš odluči da je najbolje da ovog nasilnika odvede kadiji i zatraži pravdu zbog šamara koji je, ni kriv ni dužan, primio. Otiđoše, tako, odmah kadiji, derviš ispriča šta se dogodilo i zatraži pravednu presudu.

Kadija vidje da je bolesnik slab i mršav, pa reče dervišu: “Kako da kaznim bolesnog i slabog čovjeka? Ako presudim da sad on primi udarac zato što je tebe ošamario, umrijet će, a islam je propisao zakone za žive ljude, ne za mrtvace!”

Sa šilteta svoga, kadija mu kaza:

“Za ovakve ljude ne postoji kazna;

Zar da kaznu primi on što jedva stoji?!

Ovakve se više u žive ne broji!”

Potom kadija reče dervišu: “Ako te nekad udari živ i zdrav čovjek, dovedi ga ovamo i ja ću pravedno presuditi; ovako,ne mogu osuditi mrtvog čovjeka!” Derviš se začudi i upita: “Hoćeš da kažeš da ćeš ovog nasilnika pustiti samo zato što je bolestan?” Kadija je sad već bio ljut, pa reče dervišu: “Ustajte i odmah idite odavde! Toliko vičeš zato što te ovaj jadnik udario! Izlazite, i neću da čujem da si se prepirao s njim!” Derviš ustade i pođe izaći, kad ga kadija upita: “Koliko novca imaš sa sobom?” “Svega šest dirhema; derviš sam i nije mi stalo do novca. Zašto?” Kadija reče: “Pravedno je da ti kao derviš pola tog novca daš ovom jadniku!” Derviš se sad zaista naljuti i stade se raspravljati s kadijom. Dok su se njih dvojica svađali, onaj bolesnik odjednom priskoči i udari svom snagom šamar kadiji, pa reče: “Sad mi i ti daj tri dirhema, pa da idem odavde.” Kadija ga je u nevjericigledao, a onda pođe pozvati stražu, ali mu derviš reče: “A ne, čovjek je potpuno upravu; valjda zakon kaže isto za nas obojicu?! Kad se o meni radilo, ovaj čovjek je bio slab i nemoćan, nije valjda da je sad kad se radi o tebi odjednom zdrav?! Zar ne znaš da ti se nepravda koju počiniš drugome sigurno vrati?”

O prvače vjere, što je dobro tebi

zar sa bratom svojim podijelio ne bi?!

Kada sudiš, presudu što za tebe važi

i bratu je svome podjednako kaži!

I zaista, u životu moramo nastojati o svemu suditi pravedno. Ono što želimo sebi, moramo željeti i drugima, i prema drugima postupati onako kako bismo željeli da se prema nama u istoj situaciji postupa.

Beduin i mudrijaš bez djela

Širokom pustinjom jahao je na kamili neki beduin. Na kamilu su bile natovarene dvije teške vreće, a beduin je sjedio među vrećama i na sav glas pjevao. Usput naiđe na jednog čovjeka koji je išao pješice. Čovjek nazva selam, a beduin mu odgovori i reče: “Baš dobro što smo se sreli. Dosadno je i opasno putovati sam

pustinjom. Nastavimo put zajedno, tako je sigurnije, a usput možemo i porazgovarati, pa će nam putovanje brže proći. Žao mi je samo što ti ideš pješice. Da moja kamila ne nosi ove teške vreće mogao si i ti uzjahati sa mnom.” “A šta je u tim vrećama”, upita onaj. “Ništa naročito”, odgovori beduin, “jedna vreća puna

je pšenice, a drugu sam napunio pijeskom.” Kad ču da je u jednoj vreći pijesak, čovjek se začudi: “Na

kamilu si natovario vreću punu pijeska?! Ovog običnog pustinjskog pijeska?!” “Da, i ne shvatam šta je tu čudno!”, reče beduin. “Ali naravno da je čudno!”, reče pješak, “još nisam čuo da neko kroz pustinju nosi vreću punu pijeska!” “Znaš, vreću pijeska natovario sam s druge strane radi ravnoteže. Inače bi kamili bilo teže nositi onu vreću sa pšenicom.Vidi se da baš nemaš iskustva s tim stvarima”, objasni s osmijehom

beduin.

Njegov iznenadni saputnik nasmija se kad to ču i reče: “Ali to je zaista smiješno! Zaboga, zašto ne istreseš pijesak iz te vreće, a onda je dopola napuni pšenicom iz druge vreće. Tako ćeš imati dvije dopola pune vreće, a tvojoj kamili bit će lakše nositi teret. Shvataš li sada, dobri čovječe?” Beduin zbunjeno pogleda svog saputnika, neko vrijeme je šutio, a onda reče: “Zanimljivo... Kako se ja nisam toga dosjetio?!” Pomisli kako ovaj čovjek koga je sreo sigurno mora biti neki učenjak, a možda je čak i sam vezir. Dok je beduin bio zabavljen takvim mislima, onaj čovjek mu se obrati: “A sada, prijatelju, sjaši s kamile, pa ću ti pomoći da isprazniš tu vreću s pijeskom i prespeš u nju pšenicu.”

Beduin naredi kamili da klekne, sjaha, pa, uz pomoć svog saputnika, skide s kamile obje vreće. Prosu pijesak iz jedne, a onda je dopola napuni pšenicom iz druge vreće, pa obje vreće opet natovari na kamilu. Uzjaha kamilu i onda se obrati onom čovjeku: “Sad kad sam olakšao kamili i ti možeš uzjahati sa mnom.” Ovaj tako i učini, pa nastaviše svoj put. Jahali su neko vrijeme kroz pustinju, a onda se beduin okrenu i upita čovjeka iza sebe: “Jesi li ti možda neki vezir ilisi čak sam sultan?”

O čovječe učeni, o ti mudre riječi,

hoćeš li mi o sebi makar nešto reći;

sa pameću takvom i tolikim znanjem

ti si sultan ili vezir, nisi ništa manje.

Čovjek se nato glasno nasmija i reče: “Sultan?! Vezir?! Otkud ti takva pomisao?!”

Beduin ga začuđeno upita: “Ali ko si, onda, ti i čime sebaviš? Sigurno si kakav bogati trgovac, ili si možda kadija?”,Čovjek odrečno zavrti glavom: “Ne, nisam ni trgovac nitikadija. Ja sam, ustvari, prilično siromašan čovjek, nemam nikakvo naročito zvanje ni imanje.”

Ništa nemam, ja sam samo siromašak hudi,

od onoga živim što mi daju dobri ljudi!

Beduin je neko vrijeme u nevjerici gledao svog saputnika, a onda srdito reče: “Bog ti je, dakle, svu tu pamet i znanje dao uzalud?! Odmah siđi s moje kamile i nastavi dalje pješice!” “Ali zašto?!”, zbuni se čovjek, “zar sam ti učinio nešto nažao?! Nećeš me valjda bez razloga ostaviti samog ovdje u pustinji?!”

Beduin ga srdito pogleda i reče: “Učinio si nažao samome sebi! Zar te nije stid da budeš nezahvalan Božiji rob i ne iskoristiš blagodat koju ti je Milostivi dao! Silazi odmah s moje kamile, jer s takvim čovjekom ne želim dalje putovati!”

Priprosti beduin tako je naučio ovog učenog čovjeka da zahvalnost Bogu na nekoj blagodati znači ispravno je iskoristiti. Znanje i učenost zaista jesu velika blagodat Dobrog Boga, a oni kojima je takva blagodat darovana dužni su da je iskoriste tako što će posredstvom nje pomoći i sebi i drugima. Darovit i učen čovjek mora u znak zahvalnosti Bogu svoje znanje prenositi na druge i truditi se da od njegovog znanja svi imaju koristi. Imati znanje a ne koristiti ga zbilja je loše. Uostalom, u islamu se znanje bez djela smatra veoma ružnom osobinom.

Priča o nagluhom čovjeku

U davna vremena živio je u nekom gradu jedan prijazan i uljudan čovjek. Bio je drag svima koji su ga poznavali, jer uvijek je nastojao biti od koristi drugima i veoma ga je radovalo ako je nekako mogao pomoći svojim komšijama. Međutim, ovaj dobri čovjek iz godine u godinu sve je slabije čuo i sad je već bio prilično nagluh. Ustvari, onaj ko bi mu htio nešto reći morao je govoriti glasno, gotovo vikati mu na uho.

Ovaj nagluhi dobričina saznao je da se jedan čovjek koji se tek nedavno doselio u njihovu mahalu razbolio i odluči da ga ode posjetiti. Bolesnik je inače bio jedan lijepo odgojen i uljudan mladić, ali je u svojoj bolesti postao pomalo čangrizav i ponekad bi se znao brzo naljutiti.

Uglavnom, ovaj nagluhi komšija reče sebi: “Istina da tog mladića skoro da i ne poznajem, jer tek nedavno je doselio ovamo, ali ipak mi je komšija i red je da ga obiđem”, pa pođe u posjetu. Usput se sjeti da je nagluh i da sigurno neće čuti šta mu bolesnik govori, pa zaključi kako je najbolje da se unaprijed pripremi na razgovor sa bolesnim mladićem. Zato reče sebi: “Kad uđem nazvat ću mu selam, a on će mi sigurno poželjeti dobrodošlicu. Ja ću mu onda zahvaliti i upitati ga kako se osjeća, a on će reći da mu je bolje. Ja ću se tad zahvaliti Bogu na tome i upitati ga koji lijek koristi, a on će mi sigurno reći da pije neki šerbet od ljekovitih trava. Red je da mu nato kažem prijatno ti bilo, a onda ću upitati koji ga liječnik liječi. On će mi kazati ime liječnika, a ja ću poželjeti liječniku svako dobro, reći da ga poznajem i pohvalit ću ga.”

I tako, spreman na razgovor s bolesnikom, nagluhi čovjek stiže mladićevoj kući. Kad uđe u bolesnikovu sobu, nazva mu selam, a mladić odgovori: “Alejkumu selam!”

“Hvala, zdrav mi bio”, reče tad onaj čovjek.

Bolesnik ga s čuđenjem pogleda, pitajući se zbog čega se ovaj ustvari zahvaljuje.

“Kako si jutros, komšija?”, upita sad nagluhi dobričina.

Bolesnik s mukom odgovori: “Čini mi se da umirem; ova će me bolest dokrajčiti...”

“Elhamdulillah, hvala dragom Bogu na tome!”, spremno dočeka nagluhi.

Mladić ga na te riječi zapanjeno pogleda, ali ništa ne reče.

Onako kako je i zamislio, onaj upita: “A uzimaš li neke lijekove?”

“Da, otrov i čemer!”, odgovori tužno mladić.

“Eh, pa prijatno ti onda bilo!”, spremno će nato nagluhi, pa upita dalje: “A koji te liječnik obilazi?”

“Liječnik? Azrail je moj liječnik, niko me drugi neće izliječiti, jer smrt je moj jedini lijek”, kaza bolesni mladić tužno.

Nagluhi je mislio da je bolesnik rekao ime nekog liječnika iz grada, pa, osmjehujući se, spremno dočeka: “Ah, poznajem ga, dobar je to liječnik, Bog mu svako dobro dao! On će te sigurno brzo izliječiti, jer još nisam čuo da se neko požalio na tog liječnika.”

Bolesnik nije mogao vjerovati vlastitim ušima, i pomisli da je ovaj posjetilac sigurno neki ludak, jer ko bi drugi mogao govoriti ovakve stvari. Zato, iako je bio sav pocrvenio od srdžbe, odluči da ništa ne kaže.

Nagluhi čovjek onda pozdravi bolesnika i izađe iz sobe, sretan što je posjeta protekla baš onako kako je zamislio, pa se, zadovoljan svojom domišljatošću, vrati kući.

Vratio se svojoj kući vedro i veselo,

vjerujući da učini jedno dobro djelo;

mislio je da obavi dužnost vjernika,

a ne znade da je samo povrijedio bolesnika.

Pripazi se, stoga, da ne sudiš krivo,

pazi da te mišljenje ne bi prevarilo.

I zaista, moramo biti oprezni pri svome zaključivanju o onome što nam se u životu dešava i u svom razmišljanju o ljudima koje srećemo. O svemu s čime se prvi put srećemo dvaput razmislimo i čuvajmo se prebrzog zaključivanja, jer ponekad je veoma teško ispraviti grešku koju možemo napraviti svojom ishitrenošću i nepromišljenošću.

Izaslanik i Omer

Izaslanik postavlja pitanja Omeru

O Vladaru pravovjernih, reci mi, kako je duša iz velikih visina sišla na zemlju.
Kako je došla u kafez, duša koja nije imala nikakvih ograničenja? Omer mu odgovori:
Istiniti je njoj nešto proučio i kazao pripovjetke (efsane).
Kad je Bog nešto svoje proučio dušama, nastalo je gibanje, one su unišle u svijet postojanja, sa okom i uhom.
Onih kojih nije bilo , kad osjete ovaj dašak, pojave se u predjelima postojanja.
Zatim, kad su došle u postojanje, opet im nešto proučio (afsun) , i one se kao na brzim atovima vratile u nepostojanje (Adem).
Na uho ruže nešto je rekao, ruža se nasmijala. Na uho kamena nešto rekao, kamen je postao dragulj.
Tijelu je nešto rekao neku izreku, postalo je kao duša. Suncu je nešto rekao, počelo je sjati.
Zatim poslije , puhnu na uho mjeseca nešto strašljivo i stavi mu na lice stotinu zastora.
Gospodar ovih govora Bog, proučio je nešto i na uho oblaka, i on je iz svojih očiju prolijevao mirišljave suze.
A kad je šapnuo na uho zemlje, ona je pala u mirovanje, šutnju i iščekivanje. Kad čovjek padne u kolebanje ili zapanjenost, Bog mu kaže na uho neku zagonetku.
Osjeti se kao uhapšen između dvije sumnje. Tada čovjek govori: O Bože od koga tražim pomoč, hoču li učiniti ovako ili onako?!
Između dvoga odabere jedno za bolje, i kad postupi kako je odabrao, i to je od Istinitog.
Ako ne želiš da ostaneš u kolebanju pameti duše, onda izvadi pamuk iz uha....
Da razumiješ zagonetne stvari od Boga, i da razumiješ i shvatiš riječi, skrivene i jasne. Ovako kada postupiš, tvoje uho će biti mjesto objave. A šta je Objava? Riječ, skrivena od vanjskog osjetila.
Vanjski sluh je tuđinac da čuje glas duše za riječ duše. Ovaj sluh je posve drugačiji. U ovim slučajevima uho pameti i sluha je lišeno osjetila.
Pitanje džebra, moju ljubav dovelo je do neizbora, a moju strpljivost iščupalo iz ruku. Ko nije zaljubljen (ašik), taj hapsi džebr, a niječe ga ili ga sputava.
Međutim, nije džebr, jednakost sa Istinitim. To je tedželi (djelovanje) od mjeseca, a nije oblak.
Čak ako uzmemo da je džebr onakav kako ga svak zna (zamišlja), nije to ipak gledanje na svoju ličnu korist kako traže loši prohtjevi.
Čuj sinko, kome Bog otvori srčane oći, taj će shvatiti i znati džebr.
Takvim osobama je i nevidljivi svijet i budučnost vidljiva. I prošlost im nije nedostižna.
Njihovo odabiranje, je takođe drugačije , a i džebrluk. Kišne kapiljice kad padaju na školjku tvore bisere.
Izvan školjke pada mnogo kapljica, malih i velikih, ali one nisu biseri. Kaplje u školjki, to je biser.
Takvi ljudi imaju svoj kabilijet kao košuta miris. Kapi krvi na vani, unutra u njima postaju mošus (misk).
Ti nemoj reći, zar može krv izvana biti mošus unutra (kao što je, naprimjer, pupak u košute).
Ne budi od onih koji kažu da se bakar ne može oplemeniti i postati zlato.
Odabiranje i prisiljavanje, to je kod tebe jedna fantazija. A kod njih, kod evlija, došli su do pojavljivanja svjetla.
Hljeb dok stoji na sofri je bez duše. Ali kad je u čovjeku daje snagu i život.
Nemoguće je da hljeb dok je na sofri ima dušu. Ali sa vodom Silsebil pretvara se u hranu duše.
O ti koji pravo učiš i pravo shvataš, pa to je snaga duše. A sad zamisli kolika je snaga u duše duša.
Čovjek kao jedno živo biće sa snagom koju mu daje duša, krši brdam otvara mejdane i vlada morima.
Snagom duše razbija se kamenje, i snagom duše duša raspolovljava se mjesec.
Kad bi srce otvorilo torbu sojih tajni, duša bi brzo odletila i odlepršala sve do Arša(Visokog prijestolja).

Dzemaludin Rumi Mesnevija I

Dobri sluga sultana Mahmuda

Sultan Mahmud Gaznevi imao je slugu koji se zvao Ajaz, izuzetno skromnog i poštenog, a istovremeno mudrog i pronicljivog čovjeka, koga je sultan veoma volio i cijenio. Ajaz je živio u skromnoj sobici, i svaku večer, prije nego bi pošao na spavanje, pogledao bi svoj grubi jeftini ogrtač i papuče, i pomislio: “Ovo je sav tvoj imetak, pa budi zadovoljan, skroman i ne oholi se!”

Mnogi na dvoru zavidjeli su Ajazu što je tako blizak i drag sultanu Mahmudu, pa su iz zlobe govorili sultanu: “Ajaz živi u sobici, ali ju je napunio zlatom i srebrom. Sakrio je to blago ondje i ne dopušta nikom da uđe u njegovu sobu.”Sultan se začudi kad ču da njegov dragi sluga krije nešto od njega. Zato naredi zapovjedniku straže da ode u Ajazovu sobu, pretraži je i donese sve što ondje nađe. Navečer ovaj sa trideset vojnika upade u Ajazovu sobu, misleći da će tamo naći sakrivene ili zakopane kovčege pune zlata i dragulja. Međutim, u sobi nađoše samo Ajazov ogrtač i papuče.

Mahmudovi vojnici nisu mogli vjerovati da je to sve što Ajaz posjeduje. Zato prekopaše pod, izbušiše zidove, sve vjerujući da negdje mora postojati zakopano blago. Znali su da  je Ajaz veoma drag sultanu, i da ga sultan često bogato daruje, ali nisu znali da sve što dobije od sultana, Ajaz odmah podijeli

sirotinji.

Vratiše se i kazaše sultanu da su u Ajazovoj sobi našli samo njegov ogrtač i papuče, a on se samo osmjehnu i prezrivo pogleda zlobnike koji su potvorili Ajaza. Naime, sultan Mahmud znao je da Ajaz nije čovjek kome je stalo do blaga i imetka, ali pravio se da vjeruje onim zlobnicima htijući pred svima na dvoru objelodaniti koliko su zavidni i zli. Sam je o Ajazu kazao:

Trebalo bi riječi preko cijelog neba,

pa da kažem ono što o njemu reći treba;

čak da imam riječi i sto puta više,

premalo je da vrlinu njegovu opiše.

One zlobnike koji su sultanu lagali da Ajaz gomila bogatstvo sad spopade silan strah, jer lagati sultanu na čovjeka koga voli i cijeni nije mali grijeh. Stoga svi oni klekoše pred sultana Mahmuda i stadoše mu ljubiti skute, moleći da im oprosti. No, sultan reče: “To kako ćete biti kažnjeni za svoje nedjelo nema veze sa mnom. Olagivali ste Ajaza, njega ste uvrijedili, pa neka vam on i presudi.”

Sultan reče: “Od mene vam ni kazna ni oproštenje,

Ajaz nek vam sudi, njemu kaljaste poštenje!

Ajaza ste izdali, blatili pred svima,

on je ranjen, stoga pravo na osvetu ima.

A onda sultan Mahmud pozva Ajaza i zatraži od njega da sam presudi onima koji su ga potvarali i pokušali ukaljati njegovo poštenje: “Ti si najpošteniji i najskromniji čovjek koga poznajem, a ovi zlobnici lažno su te optužili. Sad žale zbog onog što su ti učinili, a tebi prepuštam da im presudiš kako god ti je volja.”

Ajaz zahvali sultanu na lijepim riječima i povjerenju, a onda zamoli da presudu ne donosi odmah te da mu se dopusti da neko vrijeme porazmisli. Međutim, dani su prolazili, a Ajaz nikako da odluči kako da presudi onim lašcima. Naposljetku mu sultan Mahmud reče: “O Ajaze, odluči napokon šta da učinimo s njima, jer čekati na kaznu gore je od same kazne.” Onda Ajaz kaza: “O sultane moj, zar da se pored sunca grijemo na svjetlosti zvijezda?! Ti donesi presudu, a ja te molim da ih ne kazniš.Kamo sreće da nisam imao ni onaj ogrtač i papuče, jer ne želim da imam išta što bi potaklo zavist i zlobu drugih ljudi.”

Sultan reče: “O Ajaze, ti si zbilja zadovoljan svime,

skromnost tvoja velika je kao mora i planine;

nisi ohol kada ljudi šire tvoju slavu,

a kad lažu na te, ti ne gubiš glavu!

Ajaz tad zamoli sultana da oprosti ljudima koji su dopustili da zavist pomrači njihova srca, reče da im je on već oprostio i zaboravio kako su ga pokušali ocrniti. Iz ove priče o poštenom i mudrom Ajazu učimo kako su veliki dobri Božiji robovi koji nam moraju poslužiti kao primjer.Naravno, mi se ne možemo, kao Ajaz, odreći svih blagodati ovoga svijeta koje nam dobri Bog daruje, ali zato možemo biti skromni i ne dopustiti da se u nama, ma šta imali, koliko god imućni ili učeni bili, pojavi oholost. Moramo biti svjesni da su sve blagodati istovremeno dobro i iskušenje, pa blago onome ko ih na pravi način iskoristi. Sretan je čovjek koji ispravno iskoristi dobro koje mu je Bog darovao, a nesretan je onaj ko dopusti da ga to dobro odvede na stranputicu i pomrači mu srce.

Rumi, Mesnevija

Priča o čovjeku koji je drugovao s medvjedom

Udavna vremena desila se priča koju ljudi i danas često pričaju. Naime, neki hrabar i snažan mladić šetao je šumom, kad odjednom začu iz grmlja očajno cviljenje. Priđe i vidje da se oko jednog medvjeda omotala ogromna zmija.

Spremala se da ga ugrize, medvjed se branio, ali zmija ga bijaše čvrsto stegla oko vrata, tako da se medvjed već počeo daviti. Mladić pritrča, poteže svoj mač i odrubi zmijurini glavu.

 Kada medvjed vidje da je mrtva zmija ljuta, 

mladiću se zahvali po hiljadu puta, 

otada mu medvjed posta vjeran kao pas, 

od momka se odvajao nije ni na čas.

I zaista, medvjed je otad stalno bio uz mladića koji mu je spasio život. Kamo god da je ovaj momak išao i ma šta da je radio, medvjed je stalno bio uz njega. Moglo bi se reći da su njih dvojica bili najbolji prijatelji.

Jednom su mladić i njegov medvjed putovali nekamo, kad ih susrete neki čovjek i veoma se začudi što vidi skupa medvjeda i čovjeka. Zato upita mladića: “Kako to da je medvjed tvoj saputnik? Nikad prije nisam čuo, a kamoli vidio, da se medvjedi i ljudi druže!” Mladić mu ispriča kako je tog medvjeda spasio od zmije, kako su njih dvojica otad nerazdvojni i kako se druže kao najbolji prijatelji. Kad sasluša mladićevu priču, ovaj čovjek reče: “O momče, nemoj se naljutiti, ali mislim da bi za tebe najbolje bilo da se tog medvjeda oslobodiš kako god znaš. Vjerujem da ti je taj medvjed zahvalan i da te voli, ali on ipak nije pametno biće i vaše druženje će se, bojim se, loše završiti. Znaj da je čovjeku bolje i da se druži s vlastitim neprijateljem nego s budalom koja ga voli!”

Mladiću nije bilo drago to čuti, pa odgovori: “A šta ima loše u tome da se čovjek druži s medvjedom? Mislim da si ti zloban čovjek i zato hoćeš da pokvariš naše prijateljstvo!” Uzalud mu je ovaj pokušavao objasniti: “Vjeruj mi da nije dobro družiti se s nekim slabe pameti, jer to će druženje naposljetku biti na tvoju štetu. Zaista ti želim samo dobro, a ja nisam zloban čovjek i nikome ne mislim ništa loše.” Kad vidje mda ga mladić uopće ne sluša, čovjek ga pozdravi i ode svojim putem.

I tako su mladić i njegov odani medvjed još dugo živjeli u prijateljstvu. No, jednog dana mladić je otišao u šumu sjeći drva, a s njim je naravno bio i njegov medvjed. Radili su cijeli dan, a poslijepodne mladić odluči da se odmori, pa leže pod jedno stablo i slatko zaspa. Medvjed sjede kraj njega, pazeći na svog prijatelja. Tad doletje muha i sleti mladiću na lice. Medvjed je pokuša otjerati, ali muha je bila uporna i, koliko god da je medvjed tjerao, stalno se vraćala i spuštala na čelo mladića koji je spavao. Medvjed se tad razljuti i pomisli: “Zar da ova bijedna muha remeti san moga prijatelja! E sad ću je ja naučiti pameti!”

Onda tupavi medvjed skoči i dohvati jedan ogroman kamen, podiže ga iznad glave i baci ga na muhu koja je upravo bila sletjela mladiću na nos. Naravno, kamenom tako razmrska mladiću glavu i na mjestu ga ubi.

I zato se, eto, od davnina kaže:

Teško onom ko druga u budali nađe!

Kad te budala voli to je k’o da te medvjed voli,

od takve ljubavi naposljetku glava će da zaboli.

Jasno nam je sada zašto ovu priču mudri ljudi od davnina pričaju svojoj djeci. Shvatili ste, sigurno, da je ovaj medvjed želio dobro svom prijatelju, ali u svojoj gluposti ga je ubio. Pripazimo, zato, da naši prijatelji budu pametni ljudi, jer druženje s onima koji ne koriste svoj um završit će, prije ili kasnije, loše po nas.

Četrdeset pravila ljubavi

Prvo pravilo: To kako doživljavamo Boga izravan je odraz toga kao doživljavamo sebe. Ukoliko pomisao na Boga u nama izaziva strah i krivnju, to znači da iz nas izvire puno straha i krivnje. Ako Boga doživljavamo kao punog ljubavi i suosjećanja, mi smo isti takvi.

Drugo pravilo: Put do istine putuje se srcem, a ne glavom. Srce nam treba biti glavni vodič! Ne um. Srcem se suočavamo sa svojim egom, izazivamo ga i u završnici nadvladavamo. Upoznavanje vlastitoga ega dovodi nas do upoznavanja Boga.

Treće pravilo: Baš svaki čitatelj svete spise shvaća na različitom nivou i to onom koji odgovara dubini njegovog razumijevanja. Postoji četiri razine uvida. Prva razina je vanjsko značenje i to je ono s čim se većina ljudi zadovolji.

Sljedeća razina je unutarnja razina. Treća je unutarnja razina unutarnje razine. A četvrta je razina toliko duboka da se ne može riječima iskazati i zbog toga mora ostati neopisana.

Četvrto pravilo: Boga možemo izučavati kroz sve i svakoga u univerzumu, jer Bog nije zatočen u džamijama, hramovima, sinagogama ili crkvama. Ako baš želimo saznati gdje on točno boravi, možemo ga pronaći samo na jednom mjestu: u srcu onoga tko istinski voli.

Peto pravilo: Um i ljubav sačinjeni su od različitih materijala. Um ljude veže u čvorove i ništa ne riskira, a ljubav rastvara sve čvorove i riskira sve. Um je uvijek oprezan i savjetuje “Pazi se previše blaženstva”, dok ljubav govori “U redu je! Skoči! “. Um nije lako slomiti, dok se ljubav lako razbija u najsitnije komadiće. Ipak, u tim je krhotinama skriveno blago. Slomljeno srce krije blago.

Šesto pravilo: Većina problema na ovome svijetu nastaje zbog jezičnih pogrešaka i jednostavnih nesporazuma. Nikada riječi ne shvaćajte doslovno. Kada uđete u područje ljubavi, jezik kakvog poznajemo postaje suvišan. Ono što se riječima ne može iskazati može se naslutiti jedino u tišini.

Sedmo pravilo: Usamljenost i samoća su dva različita stanja. Kada ste usamljeni, lako je zavarati se da povjerujete kako ste na pravom putu. Samoća je nešto bolja za nas, jer to znači biti sam, ali ne i usamljen. Ipak, u konačnici, je najbolje pronaći osobu koja će vam biti ogledalo. Zapamtite, samo u srcu druge osobe možete istinski vidjeti sebe i božju prisutnost unutar sebe.

Osmo pravilo: Što god vam se u životu dogodi, bez obzira koliko se teškim činilo, ne prepuštajte se očajavanju. Čak i kada su sva vrata zatvorena, Bog će stvoriti novi put samo za vas. Budite zahvalni! Lako je biti zahvalan kada je sve dobro. Sufi je zahvalan ne samo za ono što mu je dato već i za sve ono što mu je uskraćeno.

Deveto pravilo: Strpljivost nije pasivna patnja. Strpljivost znači biti u stanju vidjeti dovoljno daleko i imati povjerenja u krajnji ishod procesa. Što je strpljivost? To je gledati trn, a vidjeti ružu, gledati noć, a vidjeti zoru. Nestrpljivost znači vidjeti samo ono što nam je pod nosom i zbog toga ne biti u stanju vidjeti ishod. Oni koji ljube Boga nikada ne ostaju bez strpljivosti, jer znaju da je potrebno vrijeme kako bi mladi mjesec postao puni.

Deseto pravilo: Istok, zapad, jug ili sjever jako se malo razlikuju. Bez obzira koje vam je odredište, neka vam svako putovanje bude unutarnje putovanje. Ako putujete iznutra proputovat ćete cijeli svijet i izvan njega.

Jedanaesto pravilo: Svaka babica zna da ako nema bola, put za novorođenče ne može biti otvoren i majka ne može roditi. Na sličan način, da bi se u nama rodilo novo Jastvo potrebne su poteškoće. Baš kao što glina izložena vrelini vatre postaje čvrsta, Ljubav se usavršava jedino u boli.

Dvanaesto pravilo: Potraga za Ljubavlju nas mijenja. Niti kod jednog od tragatelja za Ljubavlju sazrijevanje na tom putu nije izostalo. Od prvoga trenutka kada počnemo tražiti Ljubav počinjemo se mijenjati iznutra i izvana.

Trinaesto pravilo: Na ovome svijetu ima više lažnih gurua i učitelja nego što je zvijezda u vidljivom svemiru. Ne brkaj one koji samoživo teže moći i stvarne mentore. Pravi duhovni majstor neće vašu pažnju usmjeravati na sebe i neće od vas očekivati apsolutnu poslušnost ili potpuno obožavanje, već će vam pomoći da cijenite i divite se svojem unutarnjem sebstvu. Istinski mentori prozirni su poput stakla. Oni kroz sebe propuštaju božju svjetlost.

Četrnaesto pravilo: Nastojte ne opirati se promjenama koje vam dolaze. Umjesto toga dopustite da život živi kroz vas. I ne brinite ako se vaš život preokreće iz temelja. Kako možete znati da je to gdje ste do sada bolje od onoga što dolazi?

Petnaesto pravilo: Bog ima pune ruke posla s dovršavanjem vašeg posla, kako vanjskog, tako i unutarnjeg. On je u potpunosti zaokupljen vama. Svako ljudsko biće je proces koji se polako, ali neizbježno kreće prema savršenstvu. Mi smo svi nedovršena umjetnička djela koja čekaju svoj završetak, ali i nastoje biti dovršena. Bog se bavi svakime od nas ponaosob zato što je čovječanstvo umjetnost nalik na vrhunsku kaligrafiju u kojoj je svaka točka jednako važna za cjeloviti dojam.

Šesnaesto pravilo: Lako je voljeti savršenog Boga, neokaljanog i bezgrešnog kakav već jest. Puno je teže voljeti druga ljudska bića sa svim njihovim nesavršenostima i oštećenjima. Zapamtite, upoznati možete samo ono što ste sposobni voljeti. Bez ljubavi nema mudrosti. Ukoliko ne naučimo voljeti sve što je Bog stvorio, nećemo biti u stanju niti istinski voljeti, niti spoznati Boga.

Sedamnaesto pravilo: Istinska prljavština je unutarnja. Vanjska se lako opere. Postoji samo jedna vrsta prljavštine koju čista voda ne može oprati, a to je mrlja mržnje i isključivosti koja zagadi dušu. Svoje tijelo možete pročistiti uzdržavanjem i postom, ali samo će ljubav pročistiti vaše srce.

Osamnaesto pravilo: Cijeli univerzum sadržan je unutar jednog ljudskog bića – vas. Sve što vidite oko sebe, uključujući i ono što vam se možda ne sviđa, pa čak i ljudi koje prezirete i koji su vam odbojni, u određenoj mjeri postoji i u vama. Stoga ni vraga ne tražite izvan sebe. Vrag nije neka nadnaravna sila koja vas napada izvana. To je običan glas iznutra. Ukoliko se u potpunosti upoznate, ako se iskreno i čvrsto suočite sa svojom tamom i svojim svjetlom, ostvarit ćete vrhunski oblik svjesnosti. Kada osoba upozna sebe upoznala je i Boga.

Devetnaesto pravilo: Ukoliko želite promijeniti način na koji se drugi odnose prema vama najprije trebate promijeniti način na koji se vi odnosite sami prema sebi. Ukoliko ne naučite voljeti sami sebe, potpuno i iskreno, nema načina da budete voljeni. A kada postignete to stanje, budite zahvalni za svaki trn kojeg drugi usmjere prema vama. To je znak da ćete uskoro biti zasipani ružama.

Dvadeseto pravilo: Ne brinite gdje će vas put odvesti. Umjesto toga usmjerite se na prvi korak. To je najteži dio i taj je dio vaša odgovornost. Nakon što napravite prvi korak dopustite da se stvari prirodno odvijaju i sve ostalo će uslijediti. Nemojte slijediti tok. Budite tok.

Dvadeset i prvo pravilo: Mi smo svi stvoreni na Njegovu sliku i priliku, ali ipak smo svi stvoreni različitima i jedinstvenima. Ne postoje dvije iste osobe. Ne postoje dva srca koja udaraju istim ritmom. Da je Bog želio da smo svi isti, takvima bi nas stvorio. Stoga je nepoštivanje različitosti i nametanje vlastitih misli drugima isto što i nepoštivanje svetosti božjeg plana.

Dvadeset i drugo pravilo: Kada osoba koja istinski voli Boga uđe u krčmu, ta krčma postaje njegovom bogomoljom, a kada pijanac uđe u tu istu bogomolju, ona postaje njegovom krčmom. Sve što činimo određeno je našim srcima, a ne vanjskom pojavnošću. Sufiji ne procjenjuju druge ljude po tome kako izgledaju ili tko su oni. Kada Sufi nekoga pogleda, on zatvori oba oka i umjesto njih otvori treće oko – ono koje vidi unutrašnje predjele.

Dvadeset i treće pravilo: Život nam je pozajmljen, a ovaj svijet je samo gruba imitacija Stvarnosti. Samo djeca misle da su igračke prave stvari. Ali ljudska se bića ili zanesu igračkom ili je nemarno polome i odbace.

Klonite se bilo kakvih ekstrema u ovome životu, jer će to uništiti vašu unutarnju ravnotežu. Sufiji nisu skloni ekstremima. Sufi je uvijek blag i umjeren.

Dvadeset i četvrto pravilo: Ljudsko biće ima jedinstveno mjesto među božjim stvorenjima, ono jedino ima inteligenciju za propitkivanje o smislu i uzroku svega, za samospoznaju. “Udahnuo sam svoj Duh u tebe,” kaže Bog. Baš svatko od nas, bez iznimke, stvoren je kako bi bio božji izaslanik na Zemlji. Zapitajte se koliko se često ponašate kao izaslanik i ponašate li se uopće ikada tako? Zapamtite, na svakome od nas je da u sebi otkrije božanski duh i živi u skladu s njime.

Dvadeset i peto pravilo: Pakao je ovdje i sada. I raj također. Prestanite brinuti o paklu ili sanjariti o raju, jer i jedno i drugo postoji upravo u ovome trenutku. Svaki puta kada se zaljubimo uzdignemo se u raj. Svaki puta kada mrzimo, zavidimo ili se svađamo, obrušimo se ravno u vatre pakla.

Dvadeset i šesto pravilo: Univerzum je jedno biće. Sve i svatko je u međupovezanosti nevidljivom mrežom priča. Bili mi toga svjesni ili ne, svi smo mi u tihim razgovorima. Ne činite štetu. Budite suosjećajni. I ne ogovarajte nekoga iza leđa – čak niti naizgled nevinim primjedbama! Riječi koje izlaze iz naših usta ne nestaju već se stalno pohranjuju u beskonačnosti i vratit će nam se kada za to dođe vrijeme. Bol jednog čovjeka ozlijedit će nas sve. Radost jednog čovjeka donijet će smiješak na sva lica.

Dvadeset i sedmo pravilo: Ovaj svijet je poput snježne planine kojom odjekuje vaš glas. Što god izgovorite, bilo to dobro ili loše, na neki će vam se način vratiti. Stoga će, ako postoji netko tko loše misli o vama, vaše loše pričanje o toj osobi samo će pogoršati stvari. Ući ćete u začarani krug zlobne energije. Umjesto toga četrdeset dana i noći govorite i mislite lijepo o toj osobi. Sve će biti drukčije nakon što prođe četrdeset dana jer ćete vi u sebi biti drukčiji.

Dvadeset i osmo pravilo: Prošlost je interpretacija. Budućnost je iluzija. Svijet se ne kreće kroz vrijeme pravom linijom, iz prošlosti u budućnost. Zapravo se vrijeme kreće kroz i unutar nas u beskonačnim spiralama. Vječnost nije beskonačno vrijeme, već jednostavna bezvremenost. Ukoliko želite iskusiti vječnu prosvetljenost, odbacite prošlost i budućnost u svome umu i ostanite u sadašnjem trenutku.

Dvadeset i deveto pravilo: Sudbina ne znači da vam je život točno unaprijed određen. Stoga je prepuštanje sudbini i izbjegavanje aktivnog doprinosa glazbi svemira znak potpunog neznanja. Glazba svemira čuje se svuda, a stvarana je na četrdeset različitih razina. Vaša je sudbina nivo na kojem sudjelujete u sviranju. Možda ne možete promijeniti svoj instrument, ali vještina kojom svirate sasvim je u vašim rukama.

Trideseto pravilo: Istinski Sufi čak i kada je nepravedno optužen, napadnut ili osuđen od svih to strpljivo podnosi i ne izgovara niti jednu lošu riječ o svojim kritičarima. Sufi nikada ne okrivljava. Kako uopće može biti protivnika, pa čak i “drugih”, kada uopće nema “sebstvo”? Kako je moguće ikoga okriviti kad smo svi Jedno.

Trideset i prvo pravilo: Ako želite ojačati svoju vjeru trebate omeškati iznutra. Da bi vam vjera bila čvrsta kao stijena, vaše srce treba biti mekano poput perca. Kroz bolesti, nezgode, gubitke i užase, na ovaj ili onaj način svi se mi suočavamo s prilikama koje nas uče kako biti manje sebičan i kako manje osuđivati, a kako više suosjećati i biti velikodušan. Ipak, samo neki od nas savladaju tu lekciju i uspiju postati blagi, dok drugi pak postaju još i grublji nego prije. Jedini način za približavanje Istini je širenje srca tako da obuhvati cjelokupno čovječanstvo i da još ostane mjesta za više Ljubavi.

Trideset i drugo pravilo: Ništa ne smije stajati između vas i Boga. Nikakvi imami, svećenici ili rabini, niti bilo koji drugi skrbnici moralnog ili religijskog vodstva. Ni duhovni majstori, pa čak ni vaša vjera. Vjerujte u vaše vrijednosti i vaša pravila, no nikada ih ne namećite drugima. Ako slamate ljudima srca, bilo kakva vjerska dužnost koju izvršite ne vrijedi ništa. Klonite se poštovanja bilo kakvih idola, jer to će vam zamagliti viziju. Neka Bog i samo Bog bude vaš vodič. Spoznajte Istinu, prijatelji, no budite pažljivi da od svojih istina ne napravite fetiš.

Trideset i treće pravilo: Iako svatko na ovome svijetu teži postići nešto i postati netko, samo da sve to ostavi iza sebe nakon smrti, vi se usmjerite na vrhunsko stanje samospoznaje i nevezanosti. Svoj život živite lako. Puni smo, ali ne zbog dekoracije koja je izvana. Jednako tako, kroz život idemo ne zbog onoga što nastojimo postići već zbog svjesnosti o Bogu.

Trideset i četvrto pravilo: Prepustiti se ne znači biti slab ili pasivan. Prepuštanje ne dovodi do fatalizma ili odustajanja. Upravo je suprotno. Istinska se moć stječe prepuštanjem onoj moći koja dolazi iznutra. Oni koji se prepuste božanskoj esenciji života živjet će u nepomućenoj smirenosti i miru čak i kada se cijeli svijet trese.

Trideset i peto pravilo: Na ovome svijetu ne vodi nas korak dalje ono što je slično i uredno, već očite suprotnosti. A sve suprotnosti univerzuma nalaze se u svakome od nas. Stoga se vjernik treba susresti s nevjernikom u sebi. A nevjernik treba upoznati tihog vjernika koji je u njemu. Sve do dana kada netko ne dosegne razinu savršenog ljudskog bića, vjera je postupni proces i to takav proces koji treba svoju prividnu suprotnost – sumnju.

Trideset i šesto pravilo: Ovaj svijet stvoren je prema načelu reciprociteta. Ni kapljica dobrote, ni zrnce zloće ne ostaje neuzvraćeno. Neka vas ne plaše zavjere, prevare ni manipulacije drugih ljudi. Ako vam je netko postavio zamku, sjetite se da iza svega stoji Bog. On je najveći zavjerenik. Ni list ne padne sa grane bez božjeg znanja. Jednostavno i potpuno vjeruj u to.

Trideset i sedmo pravilo: Bog je pažljiv urar. Njegov je red toliko precizan da se sve na svijetu događa u pravo vrijeme. Ni minutu kasnije, ni minutu prerano.

I za svakoga, bez iznimke, taj sat je sasvim točan. Svatko ima vrijeme za ljubav i vrijeme za umiranje.

Trideset i osmo pravilo: Nikada nije prekasno zapitati se “Jesam li spreman promijeniti život koji živim? Jesam li spreman iznutra se promijeniti? “Ni jedan dan vašeg života nije jednak danu koji mu je prethodio. Svakoga trenutka, sa svakim novim dahom, trebamo se stalno iznova obnavljati. Postoji samo jedan način da se rodimo za novi život: umrijeti prije smrti.

Trideset i deveto pravilo: Iako se dijelovi mijenjaju, cjelina uvijek ostaje istom. Umjesto svakog lopova koji napusti ovaj svijet rađa se novi. A svaku dobru osobu koja ode zamijeni nova. Tako ne samo da ništa ne ostaje isto, već se istovremeno ništa zapravo ne mijenja. Za svakog Sufija koji umre novi se negdje rodi.

Četrdeseto pravilo: Život bez ljubavi nije proživljen život. Ne pitajte se kakvu vrstu ljubavi da tražite: duhovnu ili materijalnu, božansku ili svjetovnu, istočnu ili zapadnu … Podjele samo dovode do novih podjela. Ljubav nema etiketa, nema definicija. To je što jest, čista i jednostavna. Ljubav je voda života. A osoba koja ljubi je vatrena duša. Univerzum se drukčije okreće kada vatra voli vodu.

Iz knjige: Četrdeset pravila ljubavi od Elif Shafak, inspirirano mudrošću sufizma (Rumi)

Priča o darežljivom čovjeku

U davna vremena u gradu Buhari živio je jedan bogat, ali veoma pobožan i darežljiv čovjek. Imao je veliki imetak, bio je poznat kao jedan od najbogatijih ljudi u čitavom carstvu, ali ovaj pobožni bogataš nastojao je svojim novcem pomoći siromašnima i svima kojima je pomoć bila potrebna.

Ovaj darežljivac bio je poznat po tome što je siromašnima pomagao držeći se nekih vlastitih pravila. Naime, svakog dana u sedmici pomagao je drugoj skupini ljudi. Tako je ponedjeljkom dijelio novac prosjacima, utorkom je darovao siromašne učenjake i derviše, a srijedom je pomagao udovicama i sirotim staricama. Drugo pravilo bilo je da oni koji su došli kod njega da bi im pomogao ne smiju glasno izreći svoju potrebu. Siromasi bi se okupili, niko ne bi ništa govorio,a ovaj imućni čovjek svakome bi dao onoliko koliko mu je bilo potrebno. Naime, Bog mu je darovao sposobnost da zna svačiju potrebu, a da onaj kome je pomoć potrebna nije morao ništa progovoriti.

Svakome će pomoći, to je bilo jasno,

al’ siromah svoju želju nek’ ne kaže glasno!

Svi su šutke sjedili, a on svakom dar bi dao;

pomogao ne bi onom ko bi glasno molit stao.

Ovaj pobožni bogataš jednostavno nije volio one koji se žale na svoje siromaštvo. Smatrao je ružnim ako siromah jadikuje i glasno se tuži na svoju neimaštinu. Govorio je kako se ni Bogu čovjek ne treba glasno obraćati sa svojim željama i potrebama. Važno je da se čovjek trudi da postupa onako kako je Bog naredio, a Bog sve vidi i sve zna, i On će sigurno udovoljiti potrebi Svoga roba i ako rob to ne zatraži glasno.

Jednog dana sa skupinom siromaha u njegov dom dođe i neki nepoznat starac. Svi su šutke primali novac koji je bogataš dijelio, samo je ovaj starac glasno zapomagao, te mu imućni pobožnjak zato ništa nije niti udijelio. Starac ipak nije prestajao prositi: “O ti kome se Bog smilovao, svuda se priča o tvojoj darežljivosti, pa udijeli i meni nešto! Siromah sam bez igdje ičega, zato mi pomozi i olakšaj mi!” Pobožni bogataš ipak mu ništa ne dade, i išaretom mu dade do znanja da onima koji glasno traže nikada ne pomaže. Međutim, starac je bio tvrdoglav i nepopustljiv. Ustade i reče: “Novac kojim te je Bog pomogao je i moje pravo, i ja neću otići dok mi nešto ne udijeliš! Ostat ću ovdje koliko god bude trebalo i ni batinama me neće istjerati iz tvog doma!” Bogataš nije htio odustati od svog običaja, ali sad je bio zbunjen i nije znao šta da radi s ovim starcem. Reče: “Starče, ti si izgleda doista bezobrazan čovjek!”, ali mu ovaj bez imalo ustručavanja odgovori: “Možda i jesam, ali ti si dvaput bezobrazniji od mene!” Zbunjen i uvrijeđen, bogataš reče: “Ali, kako se usuđuješ da mi takvo što kažeš! Nisam ti rekao ništa ružno, a valjda si znao da ne pomažem onima koji glasno traže. Ti mi, međutim, bezobrazno prijetiš da nećeš otići odavde ako ti ništa ne udijelim. Znaj da ti neću pomoći ni ako danima ostaneš ovdje i glasno zapomažeš, ali dođeš li sutra i šutke sačekaš svoj red, sigurno ću udovoljiti tvojoj potrebi. Jednostavno, držim se takvog pravila i ne kanim ga mijenjati. A sad pošteno kaži da li sam bezobrazan ja ili ti!” Starac, međutim, kaza: “Naravno da si ti bezobrazniji od

mene! U to nema nikakve sumnje! Bog ti je dao dobro ovoga svijeta, a ti sad hoćeš da pomoću bogatstva koje ti je darovano kupiš za sebe i dobro na onome svijetu.” Pobožnom bogatašu dopadoše se te starčeve riječi. Shvatio je da mu starac na ovaj način ustvari izriče pohvalu, te ga zato bogato darova. Bilo je to prvi put da udijeli nekome ko je glasno zaiskao pomoć.

U Buhari je u to vrijeme živio i neki gramzivi čovjek koji uopće nije bio siromašan i kome nije trebala pomoć, ali ipak odluči da ode kod onog darežljivog bogataša i dobije od njega nešto novca. Njegovi  prijatelji odgovarali su ga od te namjere i uvjeravali ga da će uzalud ići, ali on nije odustajao. Čak se sa svojim prijateljima okladio da će izmamiti novac od pobožnog bogataša. Štaviše, tvrdio je da će glasno tražiti  pomoć i da će ipak dobiti novac.

Ovaj prevarant tako sutradan obuče odjeću učenjaka i ode bogataševoj kući. Naime, tog dana ondje su se okupili siromašni učenjaci i derviši, i pobožni bogataš dijelio im je novac. Bogataš, međutim, shvati da onaj gramzivac nije nikakav učenjak, te mu ne htjede ništa udijeliti. Uzalud je ovaj molio i zapomagao: “Ja sam jedan siromašni učenjak, izučavam vjerska pitanja, a bez igdje sam ičega! Boga radi pomozi i udijeli mi nešto novca!” Bogataš je prozreo njegovu laž, pa svakome dade koliko mu je trebalo, a gramzivca i ne pogleda. Ovaj, međutim, nije odustajao. Kad su se u bogataševoj kući okupili siromasi i prosjaci, on dođe obučen u odjeću prosjaka i stade glasno zapomagati. Bogataš ga prepozna i opet mu ništa ne dade.

Gramzivac se sad zainatio i odlučio pošto-poto prevariti pobožnog bogataša. Prerušen u ženu, odjeven u žensku odjeću i s mahramom na glavi, skupa sa udovicama i siromašnim staricama dođe bogataševoj kući, nadajući se da će ovaj put sigurno dobiti nešto novca. Njegova varka ni ovaj put mu nije pomogla. Bogataš ga je prepoznao i ostao je hladan na njegova moljenja i preklinjanja. Shvativši da mu je i ovaj plan propao, gramzivi čovjek vrati se svojoj kući, ali i dalje čvrsto riješen da ne odustane od svog ružnog nauma. Sutradan otiđe u radnju trgovca koji je prodavao ćefine u koje se umotavaju mrtvaci i reče mu: “Želiš li da bez previše muke zaradiš dosta novca?” “Naravno da nemam ništa protiv”, odgovori ovaj, “ipak objasni mi o čemu se radi i šta treba da učinim?” Ovaj mu onda ispriča kako već dugo pokušava od onog poznatog pobožnog bogataša izmamiti nešto novca, i kako je sad siguran da je smislio lukavstvo koje mora uspjeti. Reče trgovcu: “Umotaj me u najjeftinije ćefine, a onda me odnesi na ulicu upravo u trenutku kad se bogataš bude vraćao iz džamije, pa počni glasno plakati i naricati. Ne traži ništa od njega, ali samo plači i potrudi se da izgleda kao da si zaista tužan i ojađen. On će ti sigurno darovati kesu novca, a onda ćemo ono što dobijemo podijeliti.”

Trgovac pristade, sutradan umota gramzivog prevaranta u jeftine ćefine u kakvima su se sahranjivali siromasi, pa ga iznese na ulicu upravo u trenutku kad se pobožni bogataš vraćao iz džamije sa podne-namaza. Trgovac stade glasno plakati i naricati, to privuče bogataševu pažnju i on priđe. Onda iz džepa izvadi kesu punu novca i pruži je trgovcu. Kad shvati da je trgovac dobio novac, gramzivac se uplaši da mu ovaj sad ne utekne, pa se brže-bolje izvuče iz ćefina. Bogati pobožnjak se nasmija kad ga vidje, a gramzivac mu reče: “Ne znam zašto se smiješ; ipak sam te uspio prevariti i domoći se tvog novca!” “Varaš se ako misliš da nisam shvatio da je sve ovo bila još jedna tvoja prevara. Međutim, postoji dobar razlog zašto sam ti ovaj put dao novac. Naime, da bi čovjek zaslužio Božiju milost, mora umrijeti prije smrti, okaniti se svih želja za ovim

svijetom i posve se predati Bogu. Ti si, evo, izgleda odlučio da umreš prije smrti, pa si se čak i umotao u mrtvačke ćefine, te sam, iako se radi o ružnoj prevari, odlučio ipak nagraditi tvoj trud”, objasni mu pobožni bogataš.

Miš i žaba

Pokraj jednog potoka sretoše se miš i žaba, i među njima se brzo rodi prijateljstvo. Od jutra do večeri bili su skupa, družili su se i o svemu razgovarali. Njihovo prijateljstvo svakim danom bilo je sve snažnije i oboje su jedva čekali susret sa svojim prijateljem.

Jednog jutra miš je trčao obalom potoka tražeći svoju prijateljicu žabu, ali, budući da je ona tog jutra lovila u potoku, nije je mogao naći. Kad se predvečer sretoše, miš reče žabi: “Ti živiš u vodi, a ja na kopnu, tako da ne možemo uvijek biti skupa. Volio bih, ipak, da uvijek znamo jedno za drugo. Zato imam jedan prijedlog: vežimo oboje oko noge po jedan kraj konopčića, tako da kad poželimo biti skupa, dovoljno je cimnuti konopac u znak da se trebamo sresti.” Žaba pristade, uzeše konopac i vezaše njegove krajeve oko nogu.

Nakon duge priče i rasprave mnoge,

odlučiše konopac vezati za noge;

ko što su im duše bile povezane jako,

htjeli su i tijela da povežu tako.

Nekoliko dana kasnije ponad potoka nadletje jedan veliki gavran, opazi miša na obali, zgrabi ga svojim kljunom i podiže ga visoko u zrak. Kako je konopčićem miš bio vezan za žabu, miš povuče i nju, pa su sad oboje bili u zraku. Noseći miša i žabu, gavran je letio iznad obližnjeg sela. Kad seljaci vidješe taj prizor, veoma se začudiše i povikaše: “Gledajte čuda, gavran je uhvatio žabu! To da je uhvatio miša nije nikakvo čudo, ali prvi put vidimo da je gavran uhvatio životinju koja živi u vodi!” Uplašena i tužna, žaba im odozgor dobaci: “Gledajte i dobro zapamtite kakva je sudbina onoga ko se druži s nekim ko mu nije par!”

Sad vidite kakva propast u tome se krije

da se družiš s nekim ko za tebe nije;

sretniji je onaj ko se podalje od ljudi drži

od onoga ko se s budalama stalno druži.

Kad budalu uzmeš za najboljeg druga,

sem nesreće ne može te snaći sudba druga.

Takva je, eto, bila sudbina žabe koja se družila s mišem i prihvatila njegov budalasti prijedlog. A nama ova priča neka posluži kao pouka. Nastojmo se uvijek družiti s pametnim i čestitim ljudima, jer druženje s onima koji ne koriste svoj razum može nas, prije ili kasnije, skupo koštati.

Rumi , Mesnevija