SULEJMAN A.S. I MELEK SMRTI,
od sudbine se pobjeći ne može
Znate li priču o Azrailu, Sulejmanu i čovjeku kome bijaše kucnuo čas odlaska. Taj plemić ko bez glave jednog popodneva utrča u Sulejmanovu palatu pravde, sav zadihan i uznemiren. Lice mu bijaše blijedo ko krpa, a usne poplavjele.
“Šta je s tobom, dobri moj čovječe,” reče mu Sulejman.
“O, ne pitaj,” odgovori čovjek, “Azrail, melek smrti, bacio je na mene danas svoj pogled od kojeg se ledi krv u žilama!”
“Pa šta želiš od mene,” reče Sulejman, “zar ti ja tu mogu pomoći?”
“Možeš, o gospodaru – zaštititniče! Naredi vjetrovima da me prebace u Hindustan, pa će sluga tvoj tamo naći spas i život svoj sačuvati.”
Sujeman udovolji želji sluge svoga i naredi vjetrovima da ga ponesu ka željenom odredištu – najudaljenijim i najskrivenijim dijelovima Indije.
Sljedećeg dana, na zasjedanju u palati pravde, Sulejman se obrati Azrailu: “Zašto ti onako oštro jučer pogleda onog čovjeka Bogu predana? Pogled tvoj ga toliko prestraši da on odleprša daleko od svoga doma i beskućnik i lutalica postade.”
“Nisam ja njega oštro pogledao,” Azrail reče. “Pogledao sam ga s velikim zaprepašćenjem, jer mi je Allah naredio da mu danas uzmem dušu u Indiji. Da ima hiljadu krila – pomislih tada čudeći se – daleko bi mu bila Indija za dan sutrašnji.”
Poslovanja ovoga svijeta dobro ti osmotri,
čuvši priču ovu, otvori četvere oči.
Od koga to bježiš? Od sebe! Pa to je nemoguće!
Od koga se to skrivaš? Od Sveprisutnog!
Hej bezumniče!
Dzelaludin Rumi
Nema komentara:
Objavi komentar