Šura - dogovaranje

Dobro poznata tvrdnja je da Šerijat ne propisuje detalje niti odrečuje specifične procedure političkog procesa već samo generalna pravila važeća za šuru kao i za većinu drugih ,ako ne i ostale institucije islamskog političkog sistema.Detalji su prepušteni muslimanima da ih razrade prema zahtjevima vremena i okolnostima u kojima se zateknu,a u svjetlu generalno postavljenih pravila.Na žalost, to nikada bilo uračeno na zadovoljavajući način.Šura , iako je smatrana od skoro svih muslimasnkih učenjaka za jedan od osnovnih principa islamskog društveno-političkog urečenja,nije nikada bila institucionalizirana,a vrlo rijetko primjenjivana u muslimanskoj povjesti.Čini se da dok neki muslimani nalaze teškim sprovočenje detaljnih šerijatskih odredba,svi muslimani još težim nalaze razradu detalja kad im Allah dž.š. ukaže priliku.Klasični muslimanski autoriteti su o šuru raspravljali samo usputno i sami često bivajući žrtvama postojećih (definitivne ne-šura) tipova vlasti.Danas muslimani pišu puno o šuri,međutim, postoji suštinsko neslaganje po pitanju značaja i imlikacija ovog koncepta na ustavne aranžmane islamske države.

Najnerazvijenija oblast u studijama o šuri jeste ona koja se bavi institucionalizacijom ovog koncepta.

II

Ovdje se nečemo upuštati u sva etimološka značenja rijeći šura i izvedenica iz korijena 'š-v-r' koji literalno znaći ciječenje meda iz pčelinjeg sača.Biće dovoljno ako kažemo da prema Lisan-l-Arebu šura može biti:

1)dogovaranje,konsultovanje,savjetovanje(tj proces)

2)predmet dogovaranja ili savjetovanja

3)savjetodavno tijelo

4)Odluku do koje se stiglo u procesu dogovaranja

 

Ne postoji opšte-prihvačena tehnička definicija šure.'Abdu-l-Kerim Hatib je definiše kao «...potvrdu mišljenja u odlučivanju o javnim poslovima...».Za Ibn al'-Arabija ona je «...čin okupljanja naroda radi uzajamne diskusije oko odrečenog pitanja kako bi svi imali koristi.».Imam Ragib al-Isfahani veli da je to « stizanje do mišljenja na osnovu dogovaranja» .Et-Tabrisi je definiše kao «..zajedničku raspravu o odrečenom pitanju kako bi se stiglo do valjane odluke...», dok El-Kurtubi smatra da je «šura iznošenje nekog pitanja pred kompetentne osobe kako bi se saznala istina po datom pitanju».Nijedna ova definicija nije dovoljna sama po sebi.Ipak ,kombinirajući ih nalazimo da su kljućni elementi sljedeći:

1)javni poslovi(kao polje djelovanja šure)

2)valjana odluka (kao cilj)

3)kompetentne osobe (kao karakterizacija učesnika u procesu).

Ništa mečutim nije rečeno o samom načinu dogovaranja/savjetovanja, načinu na koji se 'kompetentne' osobe (kao karakterizacija učesnika u šuri) odabiru,niti o obaveznosti odluka za onog ko traži savjet.Ove definicije nisu nikako mogle uznemiriti autokratke vladare tokom muslimanke povijesti.One su i suviše ne precizne i generalne da bi bile realna prijetnja njihovoj samovolji.Moža nije ni opravdano očekivati od klasičnih autoriteta islama da teoriju šure razviju u tom pravcu imajući na umu da okolnosti u kojima su živjeli nisu bile ohrabrujuće u tom pogledu.Pa ipak, nisu li ideje razvijane i elaborirane od strane vizionarskih učenjaka agenti promjene ka boljem – čak i kada im se političari suprotavljaju?Upravo se to desilo u Evropi ,a postojali su brojni razlozi zašto su se takve ideje trebale razvijati i promovirati u muslimanskom svijetu takoče.

Šura je u osnovi mehanizam posredstvom kojeg život islamske zajednice ,uključujući i muslimansku porodicu i islamsku državu,operira.Na postoji direktan ekvivalent za šuru u političkoj terminologiji Zapada – posebno ako je prevedemo kao «savjetovanje» - iako je večina njenih funkcija pokrivena drugim mehanizmima u zapadnim političkim sistemima.Ustvari,prevoditi šuru kao savjetovanje – iako je prihvatljivo u svjetlu njene generalne povjesne primjene – jeste opasno obmamljujuće za zapadnog čitaoca i bilo koga upoznatog sa modernim demokratskim sistemom vladavine.Zašto je obmamljujuće?Stoga što ,kako Roy Mattahedeh primjećuje:

«Savjetovanje , u političkoj kulturi modernog Zapada, označava poluformalni ili neformalni proces koji dopušta ubječivanje i razmjenu informacija bez donošenja odluke o datom pitanju.Kao što Grand Larousse od 1972 veli:'savjetodavni' znači 'ustanovljen da daje mišljenje bez moći da odlučuje'; i 'savjetodavni glas' jeste samo pravo da se izrazi mišljenje , ali ne i da se glasa.'Čini se da je nemoč savjetovanja umanjila naš(zapadnjački) interes za njega».

Ovakva definicija šure je apsolutno ne prihvatljiva jer kao takva prestavlja samo karikaturu onoga što je ,po našem sudu, Bog želio šurom.Takva koncepcija je, mečutim, od pomoći za razumjevanje šure u povjesti pri čemu su muslimanski vladari odabirali učesnike ;gdje su učesnici nastojali anticipirati vladarevo mišljenje, i gdje se očekivalo da odluke budu donešene jednoglasno.Ona je od pomoći i pri razumjevanju koncepta šure u spisima nekih suvremenih muslimana i načina na koji seona prakticira u nekim muslimanskim zemljama danas...Čini nam se da je značenja šure u bosanskom jeziku iscrpljuju tek simultanom i uporednom upotrebom triju termina:dogovaranje,savjetovanje i konsultovanje...

U razumjevanju koncepta šure ključan je sljedeći odlomak iz sure Eš-šura: «...koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji se o poslovima svojim dogovaraju..» Zašto?

Prije svega u skladu sa najboljom tradicijom usuli fikha i islamske misli valja znati da iskustvo niti jedne generacije muslimana ne može biti izjednačno sa apsolutnom naravi teksta(nass) ili smatrano njegovom posljednjom i konačnom interpretacijom.Pri tome ne bi valjalo izjednačiti iskustvo ashaba s iskustvom kasnijih generacija muslimana.Ipak,njihovo iskustvo islama nije obavezujuće za nas.Njihove primjene tekstova jesu važni precedenti i bogat izvor mudrosti i inspiracije , i ništa više.Kako Allah dž.š. kaže: «To je narod koji je bio i nestao ;njega čeka ono što je zaslužio ,a vi nečete biti pitani za ono što su oni radili».U protivnom, neredi-fitne koji su se desili u vrijeme Osmana i Alije r.a. , bi takoče trebali biti neka vrsta primjera koga bismo trebali slijediti.

Drugo, ovaj pasaž je jedna od dvije kur'anske reference na šuru kao odrednicu političke kulture i društvene prakse muslimana.Drugi ajet jeste Božija naredba Poslaniku s.a.v.s. : «....Zato im praštaj i moli se da im bude oprošteno i dogovaraj se sa njima.A kada odlučiš ,onda se pouzdaj u Allaha ,jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega».Čini se da je pogrešna uobičajena praksa stavljanja u istu ravan ova dva ajeta kada se govori o šuri,iako oba ajeta govore o šuri kao mehanizmu dogovaranja u javnim poslovima.U potonjem ajetu se jednostavno narečuje Poslaniku da konsultuje svoje drugove..Ono može biti shvačeno kao i preporuka ,kako ga neki komentatori Kur'ana shvačaju.Ono nam ništa ne kaže o tome da li je Poslanik a.s. morao slijediti njihov savjet ili ne.Šta više ,ako ajet uzmemo po njegovom prvom značenju moglo bi se lahko zaključiti da nije.Ovdje inicijativa dolazi odozgo (we šavirhum), dok u prvom ajetu (we emruhum šura bajnehum) inicijativa dolazi odozdo ,od naroda.Prema tome ,prvi ajet je mnogo značajniji za islamsku političku teoriju ,posebno ako imamo na umu kur'ansku upotrebu rijeći 'emr' i kontekst u kome se ona pojavljuje.Iz konteksta i značenja rijeći emr u Kur'anu se legitimno tvrdi da ovaj ajet eksplicitno potvrčuje republiku i demokratsku narav vlasti u islamu.

Muhammed 'Imarah ispravno zapaža da je emr kur'anska riječ za vlast,a ne hukm kako haridžije (havarij) i neki današnji muslimani vole reći.Iz 38.ajeta sure Eš-šura možemo zakljućiti da:

1. oni(hum) jesu oni koji klanjaju..to jest punoljetni umno zdravi muslimani ;muškarci i žene,

2. da je šura tretirana kao suštinska karakteristika vjernika izjednačena sa namazom

Dodajmo ovome da je riječ o opisu ili izjavnoj rečenici o karakteru muslimana,a ne o naredbi njima.Jezički ,izjavna rečenica jeste jača po izrazu od naredbe.Ono što proizilazi iz ovoga(i iz ovjde neobračenih pojmova halifata i bej'e) jeste da je vlast u islamskoj državi prepuštena mentalno zdravim, punoljetnim muslimanima i muslimankama da o njoj odlučuju kroz dogovaranje i savjetovanje.

Valja stoga još jednom naglasiti da- tumačenje pojma šure o kome govori ajet 38. sure Eš-Šura kao savjetovanje vladara s narodom- izgleda potpuno neodgovarajuće.Savjetovanje vladara sa narodom ili njegovim prestavnicima je samo ogranak šure spomenute u ajetu.Kad pažljivije razmotrimo ovaj ajet uvičamo da je riječ šura predikt (opis) subjekta 'vlast'.Rezultat ove analize jeste da fokus ajeta nije šura več sama narav vlasti,to jest ideja da ummet ima posljednju riječ u upravljanju javnim poslovima u cjelosti. 

Ne vidimo načina na koji bi se ovaj generalni kur'anski izraz dalo specifizirati praksom ranih generacija tako da se kur'ansko 'oni'(hum) svede na malu grupu meču onima koji klanjaju.Ovakvo shvatanje koncepta šure zasnovano je i na napisima trojice savremnih muslimanskih autora.

Prvo ,rahmetli Fazlur Rahman zaključujući jednu svoju raspravu o šuri veli:

-Da sumiramo,razmislimo prvo o frazi 'emruhum' u kur'anskom ajetu 'we emruhum šura bajnehum.'Emrehum' što znaći njihova stvar/pitanje – tj. Stvar koja ne pripada pojedincu,grupi ili eliti,več je ona 'njihova zajednička stvar' i pripada zajednici kao cjelini.Slijedeće, 'šura bajnehum' – tj.(njihova zajednička stvar) ima biti riješena njihovim zajedničkim i mečusobnim konsultovanjem i diskusijom , a ne od strane pojedinaca ili elite koju oni nisu ni izabrali ni prihvatili.Šta drugo Kur'an kaže osim da muslimani čine ravnopravnu i uspječnu zajednicu ili bratstvo jednakih???

Posljednja rečenica izlazi van konteksta naše analize prethodnog ajeta ali je zato aluzija na republikansku narav islamske vizije vlasti gotovo explicitna.

Drugo,rahmetli Muhammed Asad tvrdi:

-Ova kur'anska odredba (emruhum šura bejnehum) mora biti uzeta kao fundamentalna ,operativna klauzula sve islamske misli vezane za politiku.Ona e tako obuhvatna da zadire u skoro svaki segment političkog života ,i ona je tako jasna i nedvosmislena da nikakav pokušaj arbitrarnog tumačenja ne može promjeniti njen smisao.Riječ 'emr' u ovoj odredbi se odnosi na sve poslove javne prirode i prema tome i na način na koji bi vlast i islamskoj državi trebala biti organizovana.Drugim rijećima ,ona potvrčuje izborni princip koji je u osnovi sve političke vlasti.Šta više ,fraza 'emruhum šura bajnehum' – doslovno 'njihovi javni poslovi/vlast su dogovor izmeču njih' – čini prenošenje bilo kakve političke vlasti ne samo ovisnim,več i sinonim za dogovaranje ,što znaći da zakonodavnu vlast države mora imati skupština izabrana od strane zajednice specifično za taj cilj».

Konačno ,Hasen et Turabi sugerira da postoje četiri vrste šure.Najobuhvatnija i najvažnija je ona koja uključuje sav narod.Slijedi potom ona koja uključuje mudrace i starješine(ehlu-l-halli ve-l-'akd).Ove dvije šure su obavezujuće.Druga dva oblika šure koje uključuje experte i ispitivanja javnog mijenja nisu obavezujuća i zato su manje važni.Et-Turabi ispravno zapaža da dogovaranje spomenuto u dva prethodna ajeta i brojnim hadisima nije uvjek jedna te ista institucija gledano sa praktične političke strane.Tako šura spomenuta u suri Ali Imran liči na konsultovanje predsjednika sa svojim savjetnicima , dok je šura iz ajeta 38. sure Eš-šura vrlo bliska republikanskanizmu i demokratiji.Kada je Poslanik ostavio muslimane ne odredivši svog nasljednika u političkom smislu ;i kada su se ashabi sastali u Sekifi Sa'ide oni su praktikovali šuru u potonjem smislu.Kad se Poslanik a.s.,obračao Ebu Bekru i Omeru r.a. ,on je ustvari konsultovao svoje osobne savjetnike čije sugestije nije obavezan slijediti.Kad muslimanski autori govore o savjetodavnoj skupštini (madzlizi – šura) sstavljenoj od pravnika,ekonomista,doktora,poznavalaca islama, i drugih eksperata oni naglašavaju 'savjetodavnu' šuru.Kad pak govore o medžlizi šura-u u obliku i ovlastima modernog parlamenta na Zapadu oni imaju na umu razračenu 'republikansku' komponentu u konceptu šure.

Nije nam bila namjera ovdje citirati sve dokaze iz Kur'ana ,Sunneta i prakse prve generacije muslimana koji potkrepljuju ideju da je šura autentičan islamski koncept i institucija a ne novotarija ili strani element u islamskoj političkoj teoriji.radije ćemo se zadržati na diskusiji o mandatu / autoritetu, jurisdikciji i institucionalnom okviru šure.Zainteresovani čitalac će naznaćeni dokazni materijal s lahkočom identificirati u literaturi.Ukratko ćemo reći da velika večina muslimanskih autoriteta drži da je muslimanski vladar obavezan konsultovati ummet po svim pitanjima od javnog interesa,bilo direktno bilo preko njihovih predstavnika.Tek neznatna manjina autora smatra da je šura preporučena vladaru li ne i obavezna.Prethodno izneseno razumjevanje šure u potpunosti podržava stav večine.

Mr. Ahmet Alibašić