Čovjek koji si je umislio da je vidio mlađak

Jednom davno, u vrijeme halife Omera[12], stigao mjesec posta i ljudi pohitali na planinu ne bi li im se sreća nasmiješila da ugledaju mlađak[13] na nebu.

Jedan među njima povika: „Hej, Omere, pogledaj, eno se pojavio mladi mjesec!“

Uprijevši pogled prema zvijezdama i ne ugledavši baš ništa na nebu, Omer se okrenu prema onom čovjeku, pa mu reče: „Mora da se onaj mjesec u tvojoj mašti ukazao. Jer, u protivnom, kako to da ja, mnogo vičniji od tebe u čitanju nebeskih znakova, ne vidim čak ni sjajni polumjesec? Nego, de ti navlaži dlan i zaliži sebi obrvu, pa se onda ponovno u mlađak zagledaj“.

Kad je čovjek vlažnom rukom zalizao obrve, više na nebu ne vidje mjeseca: „Vladaru“, povika u nevjerici, „nema mjeseca, eno ga nesta!“

„Da“, odgovori mu Omer, „tvoja se obrva poput luka svinula i pogodila te strijelom pogrešnog nagađanja“.

Čim se je dlaka savila, na pogrešan put ga je zavela;
i on se stade razmetljivo hvaliti da je ugledao mjesec mladi.
Kad samo jedna svinuta dlaka može zastrijeti nebo,
kako bi tek bilo da se svi tvoji udovi iskrive i svinu?
Ispravi zato svoje biće uz pomoć krijeposnih i poštenih;
ni slučajno ne okreći glavu od njih.

Rumi , Mesnevija

Slon u mraku

Doveli Hindusi slona u mračnu prostoriju da ga pokažu ljudima. Mnoštvo se svijeta sjatilo da vidi golemog stvora i nagrnulo u tamnu sobu.

Kako ga očima ne mogoše vidjeti, stadoše ga u mraku dlanovima opipavati. Jedan položi ruku na slonovu surlu, pa reče: „Ovaj stvor nalikuje vodovodnoj cijevi“. Drugi ga rukom za uho dodirnu i stvor mu se učini nalik lepezi. Treći, dotakavši slona za nogu, reče: „Meni se slon poput stuba čini“. A onaj što je ruku na slonova leđa položio, izjavi: „Nema sumnje, ovaj slon sliči prijestolju“. Tako ga je svako sebi poimao prema onome što je dodirnuo ili od drugih čuo.
Po onome što su vidjeli, tvrdnje su im se razlikovale: jedan ga je zvao dal[30], a drugi ga nazivao elif[31]. Da je svaki od njih svijeću u ruci držao, nestalo bi razlika u njihovim tvrdnjama.

Bit osjetila poput dlana je ograničena i cjelina slona je nedostupna dlanu. Bit mora je jedno, a morska pjena drugo; pusti sad pjenu i u more se zagledaj[32]. Mjehurići pjene koji danonoćno kuljaju iz mora, svoj postanak duguju moru; baš je čudno što, umjesto mora, uvijek vidiš samo pjenu!

Mi smo poput barki koje se morem sudaraju; oči su nam pomućene u bistroj vodi. O ti koji si zaspao u barci tijela: vodu si vidio, zagledaj se u Vodu nad vodama. Voda ima Vodu koja je pokreće; duh ima Duha koji ga zaziva.

[30] Dal, slovo arapske abecede, svinuto je, ima oblik ugla

[31] Elif, prvo slovo arapske abecede, ima oblik uspravne crte

Rumi, Mesnevija

Takmičenje kineskih i bizantskih slikara

Jednoga su dana Kinezi izjavili: „Mi smo od vas bolji slikari“, na što su Grci stali tvrditi: „Naši su slikari još vještiji majstori i vrhunski umjetnici“.

„Obje ćemo grupe iskušati“, umiješa se sultan, „da vidimo ko je upravu i ko je odista bolji.“

I, stali se Kinezi s Grcima prepirati, ali Grci prvi zašutješe i svađu prekinuše. Kinezi su predložiii da se jedna soba namijeni njima, a druga da se dodijeli Grcima. Sultan prihvati i dade im dvije prostorije, jednu nasuprot druge: jednu uzeše Kinezi, a u drugu se smjestiše Grci.

Kinezi su od cara na stotine boja zatražili, i car otvori riznice da uzmu štogod zatrebali. Svakog su jutra iz carske blagajne Kinezima darivani pribor i boje.

Ali, Grci su otpočetka ponavljali: „Ni boje, ni šare neće koristiti, već hrđu treba skinuti i zid do sjaja očistiti“. Zatvorili su vrata i nastavili glačati, sve dok se zidovi nisu poput bistrog neba usjajili.

Od mnoštva boja do bezbojnosti – to je put pravi:
boja je poput oblaka, a bezbojnost – mjesec sjajni.
Svaki odsjaj i svjetlost što na oblaku zablista,
znaj da je od zvijezda, Sunca i Mjeseca.

Čim su Kinezi svoj posao dovršili, od silnog su veselja u bubnjeve zasvirali. Dođe i car da slikarije razgleda i umalo da izgubi svijest od silnog divljenja. Potom se zaputi Grcima. A kad su Grci uklonili pregradu koja ih je odvajala od Kineza, odraz svih onih šara i kineskih slikarija zablista kao u zrcalu na uglačanoj plohi njihova zida. Sve što je car kod Kineza vidio, ovdje se zrcalilo još ljepše i blistavije, i dah mu oduzimalo od silne ljepote.

Grci su poput sufija: bez umijeća, znanja i učenja.
Pa ipak su svoja prsa do sjaja očistili od pohlepe, škrtosti, mržnje i zavisti.
Čistoća ovoga zrcala je, nesumnjivo, srce koje može u sebi primiti nebrojene odraze.
Beskrajni oblik Nevidljivog se odrazio u Musau iz ogledala njegova srca.
Nijedna se slika ne zrcali do beskonačnosti:
osim u srcu koje uzvišenu Svjetlost beskrajno odražava.
Do vječnosti ono može nove slike primati i bez ikakve zapreke u sebi ih odraziti.
Oni što su srca od hrđe očistili, oslobođeni su boja i mirisa:
svaki se tren Dobro, njihovom pogledu pruža.

Priča o gramatičaru i lađaru

Jednog se dana neki umišljeni gramatičar na lađu ukrca; smjestivši se udobno nasuprot lađara, pun sebe, oholo ga zapita: „Jesi l‘ ti ikad gramatiku učio?“.

„Ne“, lađar mu reče.

A ovaj će na to uznosito: „Pola tvog života, tad, uludo proteče!“

Slomljena srca, lađar se suzdrži, al‘ odgovor ne dade, već ušuti. Malo utom, oluja se dignu, vjetar lađu u vrtlog zavitla, a lađar učenjaka gromko upita:

„Znaš li ti plivati? Sad mi kaži!“

„Ne“, zavapi gramatičar, „o, ti, umilnoga lica što lijepo zboriš!“

„Čitav tvoj život, gramatičaru, nestaje“, dobaci mu lađar, „jer lađa sad, evo, u vrtlogu tone!“

Ovdje je potrebno mahv[1] poznavati, a ne nahv[2];
jer, ako si u sebi umro, bez straha u vodu zaroni.
Voda će mrtvog na površinu izbaciti, al‘ živog iz bujice ko će spasiti?
Kad uspiješ u sebi ljudsku narav usmrtiti, more božanskih tajni do visina će te vinuti.
O, ti, koji stvorove ljudske magarcima zoveš: sada i sam k’o magare na ledu posrćeš.
Da si i najveći učenjak svih vremena, gledaj sad nestanak ovoga svijeta i vremena.
Mi smo gramatičara tako skrojiii da bi vas gramatici nestajanja podučili.

[1] Mahv (arap.): nestajanje, iščeznuće; prema sufijskoj gnozi, toje izraz koji označava prestanak ljudskog bivanja, utrnuće ljudskog samopostojanja

[2] Nahv (arap.): gramatika, sintaksa

Priča o mišu i devi

Jednoga dana zgrabi miš devine uzde i nadmeno je stade za sobom voditi. Vidjevši kako je deva hitro za njim krenula, mišija se pamet u svoju važnost umislila. Bljesak te misli ošinu devu i ona u sebi pomisli: „Samo naprijed, uživaj! Poslije ću ti već ja pokazati!“

Hodali su tako sve dok ne stigoše do obale velike rijeke, koju bi s mukom svladale i snažnije zvjerke.

Miš se zaustavi i stade kao ukopan, a deva se podsmješljivo na njeg obrecnu: „Hej, prijatelju, zašto smo stali? Čemu čuđenje? Zakorači smjelo u ovu rijeku! Ti si moj vodič i jedini predvodnik, ne zastajkuj nasred puta, pa nemoj sad posustati!“

„Ma, ova je rijeka široka i duboka, a ja ti se, prijatelju, silno bojim utapanja“, odgovori miš preplašeno.

„Pusti da vidim dokle voda seže“, reče mu deva i žustro zagazi u vodu.

„Do koljena je voda, miše slijepi!“, povika deva.

„Što si se tako zbunio i dao smesti?“

A miš će na to posramljeno: „Što je tebi mrav, meni je zmaj, jer se moje koljeno od tvoga razlikuje. Ako je tebi, mudra devo, voda do koljena, meni tada mjeri sto lakata iznad tjemena“,

„Sljedeći put nemoj biti ovako drzak,“ nastavi deva, „da ti plamena vatra dušu i tijelo ne bi sagorjela. Ti se sa sebi ravnima prepiri i spori; nema se šta jedan miš devi nametati!“

„Kajem se“, posrami se miš. „Tako ti Boga, prevedi me preko ove strašne vode.“

A deva se sažali, pa mu rekne: „Uzjaši na mene i na grbu mi sjedni. Bez straha mi povjeri ovaj dio puta. Mogla bih prenijeti na hiljade takvih“.

Kad već nisi poslanik, tragom poslanika kreni, da se iz bunara sebičnosti vineš do duhovnosti. Podanik budi, jer vladar nisi; ne upravljaj sam brodom, jer kapetan nisi. Kad već nisi umješan, kloni se trgovanja; podatan budi da se u tijesto pretvoriš. Ni riječi više, utihni! Budući da ne možeš biti Božija riječ, budi uho za nju. Ako i progovoriš, svoje riječi u pitanja pretoči i s Božijim ljudima ponizno zbori.

Tvoja mržnja i oholost iz pohote izvire, a navika još više učvršćuje pohotu.

Zato što se zla ćud u duši ukotvila, mrava pohote u zmiju je preobrazila.

Na samom početku zmiju pohote uništi: u protivnom, u zmaja će se pretvoriti.

Priča o čovjeku koji je rekao „ja“ (I, 3.056)

Pokucao neki čovjek na vrata svoga prijateija.

„Ko je?“, zapita prijatelj.

„Ja sam“, odgovori čovjek.

„Odlazi“, povika onaj iz kuće, „još je prerano da uđeš: za sirovog i prijesnog poput tebe, nema mjesta za mojim stolom.“

Može li sirovog bilo šta skuhati osim plama samoće i vatre razdvojenosti? Što bi ga drugo i moglo osloboditi od dvoličnosti i podvojenosti?

Jadnik se s tugom okrenu i ode, te čitavu godinu provede na putu izgarajući u vatri razdvojenosti. Od silnog se plama naposlijetku i skuhao i, vrativši se s puta, stade hodati uokolo prijateljeve kuće. Bojažljiv i pun strepnje da mu se kakva neuljudna riječ s usana ne omakne, pokuca na vrata.

„Ko je iza vrata?“, oglasi se prijatelj iz kuće.

„Ti si, dušo!“, odgovori došljak.

„Budući da si sada ja, uđi“, prijatelj će na to, „jer nema mjesta dvojici ja u ovoj kući.“

Rumi, Mesnevija

Čovjek koji je htio pobjeći od Azraila

Jednoga jutra u osvit zore, bahnu neki plemić u naprasnoj žurbi na vrata Sulejmanove palače. Lice ovog nesretnika je sablasno požutjelo, a usne mu od jada pomodrile.

„Što te tišti, čovječe, da ovako patiš?“, zapita ga Sulejman.

„Azrail me takvim pogledom prostrijelio, svu svoju srdžbu i bijes na mene je sasuo“, zajeca nesretnik.

„Kaži sad što mi valja činiti“, obrati mu se Sulejman, „što god želiš, zatraži!“

„Ti, što budnim okom naše živote čuvaš“, otpočne čovjek, „zapovijedi vjetru da me odavde do Indije prenese, tamo ću, možda, smrti uteći i dušu svoju spasiti.“

Ljudi se tako od skromnosti i odricanja klone da postaju plijenom lahkomosti i pohlepe.

Strah od siromaštva i odricanja nalik je strahu što proganja ovoga smrtnika; pohlepa i častohleplje to to je tvoja Indija.

I, Sulejman naredi vjetru da žurno ovoga čovjeka preko mora ponese i do dalekih krajeva Indije odnese.

Sutradan, dok je Sulejman na prijemu bio, sretne Azraila, pa ga zapita: „Što si tako gnjevno na onog Božijeg stvora pogledao, da je jadnik bezglavo iz svog doma izjurio?“

„Kad sam ga ja to ljutito pogledao“, u čudu će Azrail, „samo sam se začudio kud je onuda prolazio. Jer mi je od Boga zapovijed stigla da dušu tog čovjeka, baš istoga dana, u Indiji uzmem. I ja sam se, eto, u čudu snebio i u sebi pomislio: ‚Da mu je i na stotine krila imati, do daleke Indije on ne može stići.’“

Sve što se u svijetu događa ti ovako poredi, širom oči otvori i razmisli.
Od koga da pobjegnemo? Zar od sebe samih? Besmislica!
Od koga da se čuvamo? Zar od Istine? Ej, nevoljo!