Jednom davno, u vrijeme halife Omera[12], stigao mjesec posta i ljudi pohitali na planinu ne bi li im se sreća nasmiješila da ugledaju mlađak[13] na nebu.
Jedan među njima povika: „Hej, Omere, pogledaj, eno se pojavio mladi mjesec!“
Uprijevši pogled prema zvijezdama i ne ugledavši baš ništa na nebu, Omer se okrenu prema onom čovjeku, pa mu reče: „Mora da se onaj mjesec u tvojoj mašti ukazao. Jer, u protivnom, kako to da ja, mnogo vičniji od tebe u čitanju nebeskih znakova, ne vidim čak ni sjajni polumjesec? Nego, de ti navlaži dlan i zaliži sebi obrvu, pa se onda ponovno u mlađak zagledaj“.
Kad je čovjek vlažnom rukom zalizao obrve, više na nebu ne vidje mjeseca: „Vladaru“, povika u nevjerici, „nema mjeseca, eno ga nesta!“
„Da“, odgovori mu Omer, „tvoja se obrva poput luka svinula i pogodila te strijelom pogrešnog nagađanja“.
Čim se je dlaka savila, na pogrešan put ga je zavela;
i on se stade razmetljivo hvaliti da je ugledao mjesec mladi.
Kad samo jedna svinuta dlaka može zastrijeti nebo,
kako bi tek bilo da se svi tvoji udovi iskrive i svinu?
Ispravi zato svoje biće uz pomoć krijeposnih i poštenih;
ni slučajno ne okreći glavu od njih.
i on se stade razmetljivo hvaliti da je ugledao mjesec mladi.
Kad samo jedna svinuta dlaka može zastrijeti nebo,
kako bi tek bilo da se svi tvoji udovi iskrive i svinu?
Ispravi zato svoje biće uz pomoć krijeposnih i poštenih;
ni slučajno ne okreći glavu od njih.
Rumi , Mesnevija
Nema komentara:
Objavi komentar