Priča o čovjeku koji je rekao „ja“

 

Priča o čovjeku koji je rekao „ja“ (I, 3.056)

Pokucao neki čovjek na vrata svoga prijateija.

„Ko je?“, zapita prijatelj.

„Ja sam“, odgovori čovjek.

„Odlazi“, povika onaj iz kuće, „još je prerano da uđeš: za sirovog i prijesnog poput tebe, nema mjesta za mojim stolom.“

Može li sirovog bilo šta skuhati osim plama samoće i vatre razdvojenosti? Što bi ga drugo i moglo osloboditi od dvoličnosti i podvojenosti?

Jadnik se s tugom okrenu i ode, te čitavu godinu provede na putu izgarajući u vatri razdvojenosti. Od silnog se plama naposlijetku i skuhao i, vrativši se s puta, stade hodati uokolo prijateljeve kuće. Bojažljiv i pun strepnje da mu se kakva neuljudna riječ s usana ne omakne, pokuca na vrata.

„Ko je iza vrata?“, oglasi se prijatelj iz kuće.

„Ti si, dušo!“, odgovori došljak.

„Budući da si sada ja, uđi“, prijatelj će na to, „jer nema mjesta dvojici ja u ovoj kući.“

O tri putanje koje čovjek prolazi

 

Mesnevija I

2494

Da čovjek bude istinski čovjek (insan), to je u rukama evlija. Ljudima je potrebna evlijanska ruka.

Komentar

Ovdje komentator Ankarevi objašnjava, da imaju tri putanje (Esfari-selase) koje čovjek prelazi, da bi saznao i shvatio o sebi, od početka do kraja, da bi upoznao sebe i Rabba (Boga Stvoritelja), odakle polazi, dokle je stigao, i gdje još treba da ide.

Prvo putovanje je da svaka osoba zna da ima svoj identitet, svoju ličnu kartu, i kad dođe iz nevidljivog svijeta na ovaj vidljivi, osjetilni svijet, i sazna i dozna štošta o sebi, onda se on ubraja u ljude i pripada grupi mertebei-insan. Ukoliko ovo ne sazna, on je u grupi Mertebei-hajvan, živo stvorenje koje govori.

            Stvorili smo čovjeka u najljepšem obliku, onda smo ga dali u najniži položaj, to su kur'anske riječi. Na najnižem je položaju onaj ko ne upozna ni sebe ni Stvoritelja.

Druga putanja je kada murid ostavlja loše osobine, slijedi muršidi-kamila i pokoran mu je. Dok dođe do tarikatskog zrenja, ima mnogo posla sa sobom. Ovo putovanje, makar bilo i s tegobama, pruža zadovoljstva i raspoloženja u srcima. Kad se očisti srce i nadvlada ljubav prema Bogu, srce se napuni duhovnim elektricitetom i čovjek na momente pada u džezbu. Tijelo postane automat duše, odnosno Gospodar duše. Rob je privučen od Rabba. U periodu džezbe, murid je neodgovoran, a kad džezbu preživi, on postiže zrelost da bude vodič i drugima. Istinska džezba se poznaje po tome što je čista od harama. Način džezbe i trajanje džezbe je različito. Dok je murid u džezbi, ne može biti imam.

Treća putanja je vraćanje među ljude, s novim znanjem i snagom. Čovjek je sada kao tek okupan, obučen u čiste haljine, pa kao da sav miriše čistoćom. Umjeren je ali striktan u vršenju farzova. Nije suhi bogomoljac. Maksimalno se čuva laži. Ljubav i dobrota prema halku (stvorenom) preča je od bogosluženja Hakku, tako kaže Šejhi Ekber u svom Fususul-Hikemu. Čovjekov povratak na umjerene ibadete predstavlja duhovno uzdizanje i sposobnost da iršad čini (muršid). Strožiji pobožnici (zahidi) prigovaraju često muršidima da su blagi.

Kako su vuk i lisica pošli s lavom u lov

 

Kako su vuk i lisica pošli s lavom u lov (I, 3.014)

Jednoga su dana lav, vuk i lija pošli u gore i planine radi ulova. Zajedno su krenuli kako bi se potpomogli i što bolje zamke za lovinu pričvrstili. Svoj se trojici posreći te su u golemoj stepi iznenađujuće mnogo plijena pohvatali. Premda ono dvoje nije lavu na čast služilo, ipak se kralj životinja prema njima velikodušno ponio i prijateljski odnosio. Zbog ovakvog će se kralja svaka vojska žrtvovati, jer tek je zajednica ljudi izvor spasa i milosti. Kad se, dakle, družina ova na planinu uzverala, hitajući za lavom puna divljenja, smjesta se dočepala obilatog plijena: planinskoga goveda, koze i ovećeg zeca. Jer, svakome ko slijedi neustrašivoga lava, nikada neće nedostajati mesa i izobilja. Dovukavši s mukom ranjene zvijeri, krvlju oblivene, do prve guštare, vuk i lija se polahkome da će plijen među njima kraljevskom pravdom biti razdijeljen. Bljesak te gramzivosti ošinu lava, kojemu smjesta postade jasno odakle izvire ova pohlepa. Jer, onaj ko je lav i vladar skrivenih tajni, poznaje sve misli koje um tek može naslutiti. Ej, srce mislima zanijeto, vladaru se uteci od zlih i pokvarenih namisli. Jer, on znade, al‘ ne odaje, sve tvoje najskrovitije primisli i, ne bi li te zavarao, još ti se u lice smiješi.

Premda je lav znao za njihove napasti i iskušenja, tog im trena ništa ne reče, već ih obazrivo posluša. Ali, u sebi pomisli: „E, bijednici jedni podli, već ću vas ja dostojno nagraditi! Zar vam nije dostatan moj obzir prema vama? Sva mudrost i razboritost od mene vam pristiže, i sve vam je to zbog moje milosti iznimne. Što li jedna slika i može svome slikaru prigovoriti? Kad ju je on sam stvorio i mislima obdario. lzbavit ću ovaj svijet od sramotnih čina, pa nek u njem preostane samo ova priča!“ Sve je ovako lav mislio i sa širokim smiješkom na ono dvoje pogledavao; ne vjeruj, stoga previše ovakvim osmijesima

Sva dobra i bogatstvo ovoga svijeta su varljivi osmijesi Stvoritelja;
to nas je izobilje opilo, kvarnim i oholim učinilo.
Hej, vjerniče, od odricanja i trpljenja za tebe nema boljega,
jer ovi de se prijetvorni osmijesi prokazati kao zamka.

Kako je lav iskušao vuka rekavši mu da razdijeli plijen.

„Hej, stari vuče!“, obrati se vuku lav. „De, podijeli ovu lovinu među nama i pokaži nam koliko si pravedan. Budi moj zastupnik u ovoj razdiobi, pa da vidimo kakav si u biti!“

„Presvijetli care“, otpočne vuk, „divlje govedo nek tebi pripadne, jer je snažno i krupno, i samo tebi pristaje. Ona je koza srednjeg stasa i meni, nekako, najbolje odgovara; a ti, lijo, zeca uzmi i zasigurno nećeš pogriješiti.“

„Ma, što si to rekao, vuče?“, rasrdi se lav. „Još jednom ponovi! Kako si se samo drznuo preda mnom ti i mi izgovoriti? Takav je vuk i od pseta gori kad se u prisutnosti jednog ovakvog lava usuđuje svoju nisku sobost isticati! Priđi bliže, budalo umišljena!“, povika lav na vuka, a kad mu se ovaj približio, lav ga je bijesno razderao i usmrtio.

Uvidjevši brzo nisku i nedoraslu vučiju prirodu, za kaznu mu odere s glave svu kožu.

„Budući te ni moja nadmoć nije izbavila od privida samopostojanja“, obrati mu se lav, „duša poput tvoje treba sebe poništiti i s tajnom Istine umrijeti. Jer, nisi usmrtio svoju sobost u mojoj prisutnosti, to me je ljubav nagnala da ti šiju stegnem i oslobodim od opsjene postojanja.“

Sve propada i nestaje osim Njegove biti:
ne tragaj, stoga, za vječnosti sve dok se ne utopiš u Božijoj biti.
Svi koji iščeznu u Mome biću, bez straha su od propasti i nestajanja.
Jer, onaj ko je prošao kroz smrt svoga bića, dopro je do vječnosti i utrnuća.
Ko god pred Njegovim dverima izusti ja ili mi, bit će odbijen i vraćen, prestat će postojati.