Kako su vuk i lisica pošli s lavom u lov

 

Kako su vuk i lisica pošli s lavom u lov (I, 3.014)

Jednoga su dana lav, vuk i lija pošli u gore i planine radi ulova. Zajedno su krenuli kako bi se potpomogli i što bolje zamke za lovinu pričvrstili. Svoj se trojici posreći te su u golemoj stepi iznenađujuće mnogo plijena pohvatali. Premda ono dvoje nije lavu na čast služilo, ipak se kralj životinja prema njima velikodušno ponio i prijateljski odnosio. Zbog ovakvog će se kralja svaka vojska žrtvovati, jer tek je zajednica ljudi izvor spasa i milosti. Kad se, dakle, družina ova na planinu uzverala, hitajući za lavom puna divljenja, smjesta se dočepala obilatog plijena: planinskoga goveda, koze i ovećeg zeca. Jer, svakome ko slijedi neustrašivoga lava, nikada neće nedostajati mesa i izobilja. Dovukavši s mukom ranjene zvijeri, krvlju oblivene, do prve guštare, vuk i lija se polahkome da će plijen među njima kraljevskom pravdom biti razdijeljen. Bljesak te gramzivosti ošinu lava, kojemu smjesta postade jasno odakle izvire ova pohlepa. Jer, onaj ko je lav i vladar skrivenih tajni, poznaje sve misli koje um tek može naslutiti. Ej, srce mislima zanijeto, vladaru se uteci od zlih i pokvarenih namisli. Jer, on znade, al‘ ne odaje, sve tvoje najskrovitije primisli i, ne bi li te zavarao, još ti se u lice smiješi.

Premda je lav znao za njihove napasti i iskušenja, tog im trena ništa ne reče, već ih obazrivo posluša. Ali, u sebi pomisli: „E, bijednici jedni podli, već ću vas ja dostojno nagraditi! Zar vam nije dostatan moj obzir prema vama? Sva mudrost i razboritost od mene vam pristiže, i sve vam je to zbog moje milosti iznimne. Što li jedna slika i može svome slikaru prigovoriti? Kad ju je on sam stvorio i mislima obdario. lzbavit ću ovaj svijet od sramotnih čina, pa nek u njem preostane samo ova priča!“ Sve je ovako lav mislio i sa širokim smiješkom na ono dvoje pogledavao; ne vjeruj, stoga previše ovakvim osmijesima

Sva dobra i bogatstvo ovoga svijeta su varljivi osmijesi Stvoritelja;
to nas je izobilje opilo, kvarnim i oholim učinilo.
Hej, vjerniče, od odricanja i trpljenja za tebe nema boljega,
jer ovi de se prijetvorni osmijesi prokazati kao zamka.

Kako je lav iskušao vuka rekavši mu da razdijeli plijen.

„Hej, stari vuče!“, obrati se vuku lav. „De, podijeli ovu lovinu među nama i pokaži nam koliko si pravedan. Budi moj zastupnik u ovoj razdiobi, pa da vidimo kakav si u biti!“

„Presvijetli care“, otpočne vuk, „divlje govedo nek tebi pripadne, jer je snažno i krupno, i samo tebi pristaje. Ona je koza srednjeg stasa i meni, nekako, najbolje odgovara; a ti, lijo, zeca uzmi i zasigurno nećeš pogriješiti.“

„Ma, što si to rekao, vuče?“, rasrdi se lav. „Još jednom ponovi! Kako si se samo drznuo preda mnom ti i mi izgovoriti? Takav je vuk i od pseta gori kad se u prisutnosti jednog ovakvog lava usuđuje svoju nisku sobost isticati! Priđi bliže, budalo umišljena!“, povika lav na vuka, a kad mu se ovaj približio, lav ga je bijesno razderao i usmrtio.

Uvidjevši brzo nisku i nedoraslu vučiju prirodu, za kaznu mu odere s glave svu kožu.

„Budući te ni moja nadmoć nije izbavila od privida samopostojanja“, obrati mu se lav, „duša poput tvoje treba sebe poništiti i s tajnom Istine umrijeti. Jer, nisi usmrtio svoju sobost u mojoj prisutnosti, to me je ljubav nagnala da ti šiju stegnem i oslobodim od opsjene postojanja.“

Sve propada i nestaje osim Njegove biti:
ne tragaj, stoga, za vječnosti sve dok se ne utopiš u Božijoj biti.
Svi koji iščeznu u Mome biću, bez straha su od propasti i nestajanja.
Jer, onaj ko je prošao kroz smrt svoga bića, dopro je do vječnosti i utrnuća.
Ko god pred Njegovim dverima izusti ja ili mi, bit će odbijen i vraćen, prestat će postojati.