Mladić koji je poznavao jezik životinja

Hazreti Musau, a.s, jednom dođe neki mladić i zatraži veoma čudnu stvar – htio je naučiti jezik životinja. Uzalud ga je hazreti Musa, a.s., odgovarao i govorio mu kako takvo znanje nije dobro za njega. Mladić je tvrdio da tim znanjem želi osnažiti svoju vjeru, jer ljudi, kako je govorio, pričaju samo o svojim poslovima i ovome svijetu. Vjerovao je da će ako bude razumijevao jezik životinja postati bolji i Bogu draži čovjek.

Hazreti Musa, a.s., objašnjavao mu je da je takvo znanjeopasno i da postoje mnogi drugi načini da Bog uputi čovjeka.Ali, mladić nije odustajao. Musa, a.s., onda se obratio Bogu:

“O Gospodaru, šejtan zavodi ovoga mladića i zato traži ono što traži. On ne može shvatiti da će ako mu bude dato to što traži stradati i propasti. Zato Te molim da ne udovoljiš njegovoj

želji.” Svevišnji Bog mu, međutim, odgovori: “Ti znaš da Ja udovoljavam željama Mojih robova, pa ću, onda, udovoljiti i njemu.”

O Musa, nek mu bude ispunjena želja ova,

ti znaš da se nikome ne odbija dova

I tako, mladić je od tog dana mogao razumijevati jezik životinja.Svakog jutra sjedio bi u svom dvorištu i slušao razgovore između psa i pijetla. Njegov sluga donio bi mu doručak, pa bi mladić ostatke od svog jela dao psu i pijetlu. Jednog jutra mladić ču psa kako govori pijetlu: “Ti si zaista nepravedan; možeš se jednako hraniti i zrnevljem koje nalaziš po dvorištu, ali ti uvijek moraš jesti i ono što preostane od gazdinog doručka. Ostavi to meni, a ti ionako uvijek po dvorištu možeš pronaći dovoljno hrane za sebe. Pravedno je da taj komadić hljeba pripadne meni.” Pijetao mu nato reče: “Nemaš razloga za žalost, Bog ti je pripremio nešto mnogo bolje od tog komada suhoga hljeba.Sutra će umrijeti konj našega gazde, a onda ćeš se moći najesti do sitosti. Znaš i sam da će vama psima dati da pojedete konja.”Kad mladić to ču, odmah ustade i odvede konja na pijacu.Skupo ga je prodao, kupac odvede konja svojoj kući i silno se začudi kad ujutro vidje da je konj mrtav. Uglavnom, mladićev pas tako ostade bez obilnog obroka kome se nadao. Narednog jutra pijetao izgladnjelom psu reče da tog dana treba umrijeti mladićev magarac, i to je prilika da se pas napokon najede.Mladić to ču, pa sad povede magarca na pijacu i prodade ga prvoj mušteriji.

Sutradan se pas požali pijetlu, ali ga ovaj utješi: “Sutra će umrijeti gazdin sluga, a onda će njegova rodbina, tražeći od Boga milost za njega, obilato nahraniti sve životinje u dvorištu.” Psa obradova ta vijest, ali mladić, koji je opet slušao njihov razgovor, odmah povede svog slugu kod komšije. Ne shvatajući zašto mladiću odjednom sluga više ne treba, komšija pristade da primi kod sebe tog mladog i vrijednog momka, ali sluga već sutradan iznenada umrije. Mladić je sad bio sretan i zadovoljan što poznaje jezik životinja i mislio je kako se zahvaljujući tom znanju već dvaput spasio gubitka koji ga je trebao zadesiti. Nije ga, međutim, uopće bilo briga što je zato prevario dvojicu ljudi koji mu nisu učinili ništa nažao.

Stvarno imam razloga da radostan budem,

već dva puta spasih se od sudbine hude;

sada kada jezik životinja znam

od svake ću nesreće biti siguran.

Pijetao se sad već zaista stidio psa. Dva puta je obećao psu obilan obrok, a njegov prijatelj oba puta je ostao gladan. Razmišljao je: “Dragi Bog ukazao mi je tu čast da upravo ja budem životinja koja će buditi ljude na sabah-namaz, i zaista mi ne dolikuje da budem lažac i da moj prijatelj mojom krivicom

gladuje.”

Narednog jutra pijetao reče psu: “Znam da si ljut na mene, ali sad imam vijest koja će te zaista obradovati. Sutra će umrijeti naš gazda, pa će njegova porodica zaklati nekoliko kurbana i ti

ćeš se ovaj put sigurno sit najesti.” Kad mladić to ču, skoči kao oparen i odmah pohita hazreti

Musaovoj, a.s., kući. Blijed od straha i sav unezvjeren utrča unutra, pa uhvati hazreti Musaa, a.s., za skute i stade zapomagati: “Božiji poslaniče, spasi me, molim te, nesreće koja me čeka!”

Ali, hazreti Musa, a.s., reče mu: “Ne znam zašto od mene tražiš pomoć?! Ti si, uostalom, jako vješt da izbjegneš svaku nesreću koja ti je suđena! Kao što si prodao konja, magarca i slugu, sad prodaj samoga sebe! Odmah sam ti rekao da je tvoja želja da naučiš jezik životinja loša po tebe, a sad ćeš se uvjeriti da sam bio upravu. Prije nego što nešto poželi ili započne, pametan čovjek uvijek razmisli o mogućim posljedicama.”

Mudar uvijek porazmisli o onom što slijedi,

pa se onda upita kol’ko nešto vrijedi!

Mladić je gorko plakao i molio hazreti Musaa, a.s., da mu pomogne, ali mu Musa, a.s., reče: “Kad je strijela smrti jednom ispaljena iz luka Božije sudbine, povratka više nema. Suđeno je da sutra umreš, i ja jedino mogu moliti Boga da sa ovoga svijeta odeš kao vjernik.” Onda hazreti Musa, a.s., diže ruke na dovu i ovako se obrati Svevišnjem: “O Gospodaru, ovaj mladić jeste pogriješio, ali molim Te da mu oprostiš i da ga

na onom svijetu obraduješ Svojom nagradom.” Milostivi Bog mu odgovori: “O Musa, zarad tebe mu je oprošteno! Ako ti to želiš, ostavit ću ga u životu! Samo Me zamoli, i oživjet ću i neke ljude koji su davno umrli!” Hazreti Musa, a.s., nato reče: “Zahvalan sam na Tvojoj bezgraničnoj milosti, ali ja želim

samo da bude onako kako si Ti odredio. Ovaj svijet je svakako prolazna kuća i svima nam je suđeno umrijeti, pa zar je onda bitno hoće li čovjek živjeti koji dan duže ili kraće! Jedino što jezaista bitno jeste da živimo i umiremo kao vjernici!”

I zaista, smrt naposljetku čeka svakoga. Zato je jako važno da se već od djetinjstva trudimo da se ponašamo što ljepše, da poštujemo svoje roditelje i starije, da budemo iskreni prijatelji i da ne činimo drugima ništa što će ih rastužiti i oneraspoložiti. Čestito i marljivo dijete jednog dana će postati čestit i pošten

čovjek. A znamo da dragi Bog voli takve i da im je nakon smrti obećao sigurnu nagradu i vječni život u kome nikada neće biti tužni ni nesretni.

Džamija koju su sagradili licemjeri

Znamo da su se nevjernici stalno sukobljavali s Muhammedom,a.s., i muslimanima, i da su na svaki način nastojali da utrnu svjetlo vjere. Poslaniku, a.s., još više su smetali munafici – licemjeri koji su se samo pravili da su muslimani, a  ustvari su čekali priliku da naškode vjernicima.

Skupina munafika iz Medine odluči tako da, kako bi stvorili razdor među muslimanima, sagrade novu džamiju, iako je Poslanik već sagradio džamiju u Medini, dovoljno veliku da se u njoj okupe svi vjernici. Munafici su, dakle, sagradili još jednu džamiju, a onda su otišli Muhammedu, a.s., i, praveći se da su to učinili za dobrobit islama, pozvali su ga da posjeti njihovu džamiju. Rekli su: “Molimo te da posjetiš našu džamiju i budeš prvi čovjek koji je klanjao u njoj. Htjeli smo da pomognemo nmuslimanima koji ne žive blizu džamije, bilo nam je žao da pješače kad krenu na namaz, pa smo sagradili još jednu džamiju. Bit ćemo sretni ako ti, Božiji poslaniče, prihvatiš naš poziv i to će biti najbolja nagrada za naš trud.”

Govorili su, dakle, tako, i čovjek bi pomislio da su oni iskreni vjernici koji zaista žele dobro muslimanima, ali u svojim srcima oni su krili mržnju prema vjernicima i htjeli su da im napakoste.

Riječi koje nije srce potvrdilo

ne vrijede ni koliko voće gnjilo,

vjeruješ li slijepo ljudima bez časti,

na mostu si koji uskoro će pasti

Poslanik, a.s., pomisli da prihvati njihov poziv, ali mu od dragoga Boga stiže objava i bi mu naređeno da nipošto ne ode u tu džamiju. Zato im Poslanik, a.s., reče: “Mi uskoro odlazimo u bitku na Tebuk, a kad se, ako Bog da, vratimo, posjetit ću vašu džamiju.”

Kad se Poslanik, a.s., vratio iz Bitke na Tebuku, oni munafici opet dođoše i počeše se ulagivati Muhammedu, a.s., i moliti ga da dođe u njihovu džamiju.

Svevišnji Bog objavi Svom Poslaniku, a.s., šta munafici ustvari žele gradnjom te džamije i naredi mu da ih otjera od sebe, pa makar to izazvalo i sukob s njima, čak i pravi rat.

Poslanik, a.s., im onda reče: “Odlazite od mene, jer vi tom džamijom želite izazvati smutnju među muslimanima!”

Munafici nato uglas povikaše: “Bože sačuvaj! Mi samo hoćemo da pomognemo muslimanima!” Uskoro se vratiše noseći Kur’ane u rukama i stadoše se zaklinjati da su iskreni vjernici i da su džamiju sagradili zato što žele pomoći islam. Poslanik, a.s., dobro je znao šta je u njihovim srcima, pa im reče: “Treba

li da vjerujem Božijoj objavi ili vama?!” Uzalud su se munafici zaklinjali Bogom i pokušavali uvjeriti Poslanika, a.s., da su iskreni vjernici i da žele dobro muslimanima.

Poslanik, a.s., im kaza: “Ja svojim srcem slušam Božiju objavu, a vaša srca su zla i u njih nije ušla iskrena vjera. Zato odlazite od mene!”

Jednog od Poslanikovih, a.s., ashaba začudi ovakav Poslanikov postupak, jer nije znao da su ovi ljudi ustvari munafici.

Znao je da je Muhammed, a.s., najplemenitiji i najmilosrdniji čovjek, pa ga je čudilo da ovako postupi prema ljudima koji za sebe tvrde da su muslimani. Iako je znao da Poslaniku, a.s., dolazi objava od Boga i da on sigurno dobro zna zašto tako postupa prema ovim ljudima, u njegovo srce uvuče se sumnja.

Iste noći usni grozan san. Sanjao je da je ona džamija sagrađena na blatu, a njene cigle su bile od nečisti. Tako mu u snu bude otkriveno da su oni koji su napravili tu džamiju zapravo dvolični munafici.

Tad reče pokajnički, dok je gorke suze lio:

“Dragi Bože, oprosti mi, šta sam pomislio!”

Sutradan Poslanik, a.s., naredi vjernicima da sruše džamiju koju su sagradili munafici i da mjesto na kome se nalazila pokriju pepelom. Jer, valja uvijek imati na umu: kad lovac u zamku stavi malo hrane, ne čini to zato što voli životinje!

A mi smo, eto, saznali da je naš voljeni Muhammed, a.s.,srušio džamiju koju su napravili munafici. Uopće mu nije bilo važno što je to džamija, jer on je dobro znao da su je licemjeri sagradili zato da unesu smutnju među muslimane. Vjernici znaju da se djela sude prema namjerama, i znaju da se licemjeri i svi oni koji mrze vjernike znaju koristiti svakojakim varkama kako bi nanijeli štetu muslimanima. Ponekad to čine tako što se i sami predstavljaju kao vjernici, čak kao bolji vjernici od ostalih. Zato, zapamtimo da je mnogo važnije zašto čovjek nešto čini nego šta čini. Iskreni vjernici čuvaju svoju vjeru u srcima, gledaju da uvijek budu od pomoći drugim ljudima, i za svoja dobra djela ne očekuju nikakvu korist niti nagradu na ovom svijetu. Oni dobro znaju da dragi Bog poznaje njihova srca i da ih na onom svijetu čeka nagrada za njihova

dobročinstva.

Rumi , Mesnevija

Voće života

U davna vremena živio jedan car koji je jako volio život. Želio je da živi vječno, da uvijek bude car i da ga niko nikad ne naslijedi na carskom prijestolju. Jedne večeri car priredi skup na svome dvoru. Okupiše se svi dvorjani, carevi savjetnici i velikaši. Na skup dođe i jedan starac, mudar i učen čovjek. Svako od okupljenih ispričao je caru neku zanimljivost ili mudrost, a kad dođe red na onog starca, on reče: “Ja znam za drvo koje rađa voćem života. Ko god pojede voćku s toga drveta, živi vječno. To drvo raste u Indiji i poznato je kao drvo života.”

Ko sa toga stabla voćku ubere,
 taj ne stari više, nikada ne umire

Kad ču tu priču, car se veoma obradova, pa upita onog učenog starca: “Ima li to drvo još neko ime?” Starac odgovori: “Ne znam ništa više od onog što sam ti rekao. Znam da to drvo raste u Indiji i da su njegovi plodovi životodajni. To je sve što znam.” Car odluči da pošto-poto nađe to drvo, ubere njegov plod i stekne tako vječni život. Onda bi mogao živjeti vječno i vladati nad ljudima sve dok postoji svijet. Pozva, zato, jednog od svojih dvorjana i reče mu: “Kreni odmah u Indiju i ne vraćaj se bez voćke s drveta života! Doneseš li mi plod toga drveta, postavit ću te za velikog vezira, a vratiš li se praznih šaka, znaj da te čeka smrt. Uzmi novac koji ti treba za put do Indije, a ustreba li ti još novca, obrati se slobodno mojim ljudima gdje god da se nađeš. Važno je samo da mi doneseš voće života. A sad požuri, jer nemamo previše vremena!” Carev dvorjanin se odmah spremi i pođe u Indiju. Mjesecima je po Indiji tražio drvo života, ali nikako ga nije uspijevao pronaći. Ipak, on nije odustajao. Obišao je cijelu Indiju, posjetio svaki grad i svako selo, ali niko mu nije mogao reći ništa o tom životodajnom drvetu. Zadržao se u Indiji predugo, obišao je tu zemlju uzduž i poprijeko, i ljudi su mu se već počeli smijati i izrugivati se s njim. Cijela je Indija već poznavala budalu koja traga za nekakvim drvetom života. Ljudi su za njim dobacivali: “O budalo, da ovdje postoji takvo drvo, misliš li da bi naši ljudi umirali i da mi ne bismo živjeli vječno?!” Drugi su ga, izrugujući se s njim, bodrili: “Samo ti traži i nemoj odustati. Bilo bi nedolično da časni dvorjanin tako velikog cara odustane od potrage. Sigurno ćeš naposljetku naći ono što tražiš!”

Godinama trudio se da ostvari caru želju,
tragajući obišao Indiju je cijelu;
od grada do grada lutao je tako,
sve pustinje obišao, išao na brdo svako

I tako je jadni carev dvorjanin tražio i tražio drvo života. A car ga je s nestrpljenjem čekao i svako malo slao mu još novca da nastavi svoju potragu. Naposljetku se ovaj ipak umori od potrage i odluči, skrhan tugom i bolnoga srca, vratiti se natrag u svoju zemlju. Čuo je usput da na nekoj planini u Indiji živi jedan mudri stari šejh, čovjek koji je znao odgovor na svako pitanje. Rješavao je ljudima ono što bi ih mučilo, i svako koga je morila neka muka  ili nedoumica išao bi kod šejha da se posavjetuje s njim. Carev dvorjanin se obradova ovoj vijesti, pa pohita na tu planinu, nadajući se da će se napokon riješiti svoje nevolje. Nađe šejha, kleknu pred njega i kaza mu šta ga muči i zbog čega je u Indiji. Ispričao je šejhu cijelu priču, rekavši naposljetku: “Obišao sam cijelu Indiju, svuda sam tražio, ali tom drvetu ni traga. Izgleda da mudri starac nije caru rekao istinu, tako da sam se uzalud namučio.” Šejh se nato nasmija i reče: “Ne, o umorni i ispa- ćeni čovječe, taj starac nije rekao neistinu, takvo drvo zaista postoji. Međutim, ne može baš svako doći do tog drveta.” “Ali kako ga onda ja nisam uspio naći, obišao sam cijelu Indiju, povirio u svaki kutak...?”, tužno upita carev dvorjanin. Šejh se opet od srca nasmija, pa kaza: “Dobri čovječe, nije to nikakvo drvo koje raste iz zemlje. Znanje je drvo života, a samo učen čovjek može okusiti plod sa njega. Ustvari, mnogo je blagodati koje znanje porađa, a vječni život je tek jedna od njih.”

 Nasmija se šejh i reče: “O čovječe dobri,
 to je drvo nauke, ono znanjem rodi!
Tražio si voćku koja starost liječi,
trebao si razmisliti o smislu tih riječi.
Sa znanjem ćeš hiljadu blagodati steći,
 a najmanja od njih jeste život vječni.”

 I tako, carev dvorjanin shvati šta je ustvari drvo života, shvati da njegov car nikad neće okusiti njegov plod, pa zahvali šejhu i krenu natrag u svoju zemlju. Vidjeli smo, tako, da je drvo života zapravo drvo znanja. Znanje je najveće blago koje čovjek može imati, blago koje se dijeljenjem ne umanjuje. Učen čovjek živi vječno, jer je mudrost koju je ostavio ljudima u naslijeđe trajna i čini da uspomena na njega vječno traje.

Svađa između četverice prosjaka koji su htjeli kupiti grožđe

Darovao neki čovjek jedan dirhem četverici prosjaka. Jedan među njima, koji je perzijski govorio, predloži: „Ovim ću novcem kupiti grožda“. Drugi, koji je bio Arapin, ljutito na njega povika: „Ne, ja hoću `inab[25], a ne grožde, pokvarenjače jedan!“ Treći među njima, koji je bio Turčin, tada prozbori: „Novac je moj, a ja neću `inab, već samo uzum[26] želim!“ A onda se oglasi i četvrti prosjak, Grk porijeklom, pa im reče: „Prođite se, prijatelji, pustih priča: ja želim istafil[27]„. I sva četverica svađu zapodjenuše, jer tajnu ovih imena ne znadoše.

Pesnicama se udarali, nasrtali od neznanja; u neukosti ogrezli, lišeni svakog znanja.

Da se onaj mudrac koji tajnu pozna i govori stotine jezika ovdje slučajno obreo, sigurno bi ih sada izmirio i ovako im rekao: „Ovim ću jednim dirhemom sve vaše želje ispuniti redom. Ako mi srca neiskvarena povjerite, ovaj će vam novčić podariti sve želje. Jedan će dirhem postati četiri i četvericu dušmana ujediniti. Vaše vas riječi u svađi razdvajaju, a moj vas govor miri u sjedinjenju. Stoga, bolje je da utihnete, i ni riječi više! Ja ću vaš jezik postati i kroz moja ćete usta progovoriti. Jer, premda vaše riječi pomirljivo zvuče, opet su razlog nesloge i svađe“.

[25] ‚inab, grožđe, na arapskom

[26] uzum, grožđe, na turskom

[27] istafil, grožde, na grčkom

Rumi, Mesnevija