Šejhul
Ekber Muhjiddin Ibn Arabi (k.s.)
El-Futuhat el-Mekkijje
O spoznaji stupnja ljubavi
Znaj, Allah ti dao sreće i uspjeha, da je ljubav božanski stupanj, jer je On
njome opisao Sebe i Sebe imenovao Onim koji voli (El-Vedud), a u predaji se
navodi da je Sebe imenovao Onim koji voli (El-Muhibb), a nalazi se da je Allah
objavio Musau a.s. u Tevratu: "O sine Ademov (čovječe), Ja tebe, tako Mi
Moga prava, volim, pa zbog Mog prava koje te duži voli i ti Mene."
Ljubav se spominje u Kur'anu i u Sunnetu (tradiciji) kako u vezi sa Allahom,
tako i u vezi sa stvorenjima. Uzvišeni spominje i kategorije onih koje voli
spominjući ih po njihovim svojstvima, a spominje i svojstva koja On Uzvišeni ne
voli, a takođe i grupe onih koje ne voli. Uzvišeni naređuje Svome Vjerovjesniku
s.a.v.s. da nam kaže: "Reci: 'Ako vi volite Allaha mene slijedite, pa će i
vas Allah zavoljeti'." (Alu Imran, 31) Uzvišeni takođe kaže: "O vi
koji vjerujete, ko se od vas odmetne od svoje vjere, Allah će dovesti narod
kojeg će voljeti i koji će Njega voljeti." (Maide, 54).
Spominjući grupe onih koje voli Uzvišeni kaže: "Uistinu Allah voli one
koji se kaju i voli one koji se čiste" (Bekare, 222), "voli one koji
se pouzdavaju (u Njega)" (Alu Imran 159), "voli strpljive" (Alu
Imran, 146), "voli zahvalne i one koji dijele u ime Boga" (Ahzab,
35), "voli dobročinitelje" (Ali Imran, 134), "voli one koji se
bore na Njegovom putu u stroju kao da su čvrsti bedem …"
Uzvišeni odriče Sebi da voli ljude i to zbog svojstava koja posjeduju a koja On
ne voli, tako da iz saopštenja Uzvišenog proizilazi da On voli odstranjivanje
tih svojstava a ona se mogu odstraniti jedino svojom suprotnošću, i to je tako
nužno, pa kaže: "Allah ne voli one koji čine nered" (maide, 64),
"ne voli nered" (Bekare, 205), a suprotnost neredu je red, tako da je
samo napuštanje nereda već red i uspostavljanje reda. Dalje kaže: "Allah
ne voli one koji se previše raduju (ovosvjetskim dobrima)" (Kasas, 76),
"ne voli svakog onog ko je gord i hvalisav" (Lukman, 18), "ne
voli silnike", odnosno nepravednike (Šura, 40), "ne voli one koji
pretjeruju" (En'am, 141), "ne voli nevjernike" (Rum, 45), "Allah
ne voli javan zao govor" (Nisa, 148), "ne voli one koji prelaze
Allahove granice" (Maide, 87).
Zatim, Uzvišeni čini da volimo stvari, jedne time što ih uljepšava a druge
uopšteno, iskazujući tako blagodat prema nama, kao npr.: "Nego Allah vama
omilio vjerovanje (učinio da volite)" (Hudžurat, 7).
Takođe kaže: "Ljudima je uljepšana ljubav prema strastima" (Alu
Imran, 14). U vezi sa supružnicima kaže: "I dao je da među vama bude
ljubav i milost" (Rum, 21).
Zabranio nam je da volimo Allahove neprijatelje, pa je rekao: "Ne uzimajte
Moga i vašeg neprijatelja zaštitnicima (prijateljima) poklanjajući im
ljubav" (Mumtehane, 1). Na mnogo mjesta u Kur'anu se spominje ljubav.
Što se tiče Vjerovjesnikovih s.a.v.s. hadisa (govora) su njegove riječi koje je
prenio od Allaha: "Bio Sam skrivena riznica, nepoznata, pa sam zaželio
(zavolio) da budem spoznat, te sam stvorio stvorenja, predstavio im se i oni Me
spoznali." Mi nismo stvoreni izuzev zbog Njega, a ne zbog nas kao takvih,
zato naporedo sa djelima spominje nagradu, pa djela pripadaju nama a ne Njemu, a
naše robovanje, odnosno pobožnost pripadaju Njemu a ne nama. Pobožnost, sama po
sebi, nije djelo. Formalna djela, odnosno djela u pojavnom smislu koja
stvorenja rade, On stvara, tako da je On Onaj koji radi. Iz pristojnost prema
Allahu Njemu se pripisuju ona lijepa djela, mada je sve direktno od Allaha, jer
je On rekao: "I ta ko Mi duše i onoga ko je dotjeruje (sređuje), pa joj
nadahnjuje njenu nepobožnost i njenu pobožnost" (Šems, 7-8), "Allah
je vas stvorio i ono što vi radite" (Saffat, 96).
Dalje kaže: "Allah je Stvoritelj svake stvari." (Zumer, 62), tako da
pod to potpadaju i djela svih robova. Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao:
"Zaista Allah kaže: "Najdraže sa čim Mi se približavaju oni koji Mi
se približavaju jeste izvršavanje onoga što sam im stavio u dužnost, a rob se
neprekidno približava Meni sa dobrovoljnom pobožnošću sve dok ga ne zavolim, a
kada ga zavolim njegov sam sluh kojim sluša, njegov vidi kojim gleda …"
Zbog ove pojave sjedinjenje (ittihad) sa Bogom zagovara onaj ko zagovara, a
takođe i na osnovu riječi Uzvišenog: "Ti nisi bacio, kad si bacio, nego je
Allah bacio" (Enfal, 17), i Njegovih riječi: "… i ono što vi
radite" (Saffat, 96).
U predaji se navodi: "Zaista Allah voli svakog onog ko je na iskušenju i
kaje se Bogu." U predaji se takođe navodi: "Moja je ljubav nužna
onima koji se vole u ime Mene." Dalje se u predaji navodi: "Volite
Allaha zbog blagodati koje vam pruža." Takođe je rečeno u predaji:
"Zaista je Allah lijep i voli lijepo i zaista Allah voli da bude hvaljen."
Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: "Omiljeno mi je od vašeg ovog svijeta
troje …" Jako su brojni Poslanikovi hadisi na ovu temu.
Znaj da je stupanj ljubavi častan i ona tj. ljubav je osnova postojanja.
Stih:
Od ljubavi nastadosmo
I ljubav nam je u prirodi
Zato Mu dođosmo s namjerom
I na osnovu toga smo primljeni.
Ovaj stupanj (ljubavi) ima četiri naziva. Jedan se zove ljubav kao hubb. To je
ljubav čista od nedostataka i takav koji voli nema nikakva interesa niti želi
išta drugo pored svoga voljenog.
Drugi naziv je vudd. Njoj pripada božansko ime Vedud (Onaj koji voli). Taj
oblik ljubavi je božanski opis i ona je konstantna. Na osnovu toga se ta ljubav
i naziva tako, tj. vuddom zbog njene postojanosti na zemlji.
Treći naziv za ljubav je ašk, a to je pretjerana ljubav. U Kur'anu se ona
podrazumijeva pod pojmom žestoka, odnosno jaka ljubav, kako Uzvišeni kaže.
"A oni koji vjeruju jače vole Allaha" (Bekare, 165), i riječi
Uzvišenog: "U njega se ludo zaljubila" (Jusuf, 30), tj. bila joj je
ljubav prema Jusufu takva da joj je potpuno obuhvatila srce.
U predaji se navodi da Sam Bog Sebe opisuje sa jakom ljubavi, s napomenom da se
Bogu ne pripisuje ljubav sa terminom ašk. Zaljubljenik (ašik) i ljubav (ašk)
podrazumijeva ljubav kod voljenog koja prožima sve njegove organe i dijelove
zasljepljujući ga.
Četvrti naziv za ljubav je heva (želja), a to je usmjeravanje volje ka voljenom
i povezivanje s njim. To je ono što se prvo desi u srcu (ljubav na prvi
pogled). Takvo ime ljubavi se ne pripisuje Bogu. Ta ljubav može biti uzrokovana
pogledom, viješću ili dobročinstvom i brojnim drugim uzrocima.
Po smislu se ova ljubav podrazumijeva vjerodostojnim božanskim saopštenjem kao
Allahova ljubav prema robu kada mnogo radi dobrovoljna dobra djela (nevafil),
odnosno kada slijedi Poslanika u onome što je on uzakonio (kao sunnet tj.
tradiciju). Ovaj stupanj ljubavi kod ljudi se naziva heva, odnosno želja.
Opisujući ljubav koja je nastala na osnovu saopštenja i vijesti neko je rekao:
"O ljudi, moje uho se je zaljubilo u jednu četvrt (grada), a uho se nekada
zaljubi i prije oka."
(…)
jedna od najprefinjenijih stvari u vezi sa ljubavlju jeste da osjetiš ljubav u
raznim njenim dimenzijama ili nivoima a da ne znaš koga zapravo voliš i s kim
voliš, niti ti biva naznačen tvoj voljeni. To je nešto najprefinjenije što
iskustveno doživiš u ljubavi, a kasnije se to upravo tako i desi.
Zar ti se nije desila neka pojava u otkrovenju pa ti se ta ljubav veže za to
ili vidiš neku osobu pa se ta taženja koju osjećaš veže za nju pri viđenju, te
tako saznaješ da je to osoba koju ti voliš, a da nisi ni primijetio kako je to
bilo, ili neka osoba bude spomenuta pa ti osjetiš naginjanje ka njoj i tako
saznaješ da ti je on drug.
Ovo je jedna od najskrivenijih finesa u vezi sa time kako duše upoznaju stvari
iza zastora neviđenog. Stanje te ljubavi je nepoznato i (u početku) se ne zna
prema kome se ona pobudila i čime je pobuđena. Ljudi to osjećaju u tjeskobi i
širini koje osjećaju a ne znaju uzrok. Nakon toga dođe ono što osobu ožalosti,
te tada saznaje da je ta tjeskoba bila povezana s tim, ili dođe nešto što ga
razveseli, pa on saznaje da je ta širina bila zbog te stvari koja mu pričinjava
radost, a to stoga što duše naziru neke stvari prije nego što i nastanu u
vanjskom svijetu i budu u domenu vanjskih osjetila.
Tome sliči i uzimanje ugovora od Ademovog potomstva da je On naš Gospodar,
nakon čega Ga niko ne može zanijekati. Tako, ti ćeš u prirodi svakog čovjeka
naći ovisnost o postojećem na koga se oslanja, a to je Allah, makar Ga ta osoba
i ne osjećala. Zato je rekao Uzvišeni: "O ljudi, vi ste ovisni o
Allahu" (Fatir, 15). Time kao da im kaže: "Ta ovisnost koju vi
osjećate u sebi, ovisnost je o Allahu a ne o nečemu mimo Njega, međutim, vi
Njega ne prepoznajete. Time nas Allah upoznaje sa Sobom.
(…)
Ovo je nešto najprefinjenije u ljubavi. Ispod toga po rangu je ljubav prema
ljubavi, a to je preokupacija s ljubavlju a ne s onim koga voliš. Lejla je
došla Kajsu, a on viče i doziva: "Lejla! Lejla!", i uzima led i
stavlja na srce. Led se topi od silne toplote srca. Dok je bio u tom stanju ona
mu je nazvala selam i rekla mu: "Ja sam ono što tražiš. Ja sam tvoja
želja, ja sam tvoja voljena. Ja sam radost tvoga oka. Ja sam Lejla." On se
obazre na nju i reče: "Udalji se od mene, jer ljubav prema tebi me je
zabavila i odvratila od tebe." I ovo je nešto najprefinjenije i
najtananije u ljubavi, ali je po finoći ispod ranije spomenutog stanja.
Naš šejh Ebul Abbas El-Arini, Allah mu se smilovao, molio je Allaha da mu dâ
strast ljubavi a ne ljubav. Ljudi nisu saglasni u definiciji ljubavi. Nisam
vidio nikoga da je ljubav definisao po samoj ljubavi. Štaviše, to je i
nezamislivo. Onaj ko je definiše, definiše je jedino po njenim rezultatima,
djelovanju i onom čime je popraćena. Pogotovo ju je teško definisati kada se
zna da je njome opisan Veličanstveni i Uzvišeni Allah.
Najljepše što sam čuo o tome je ono što mi je prenijelo više osoba od Ebul
Abbasa ibn El-Arifa Es-Sanhadžija. Oni kažu da su ga čuli da je na pitanje o
ljubavi rekao: "Ljubomora je jedno od svojstava ljubavi, a pošto ljubomora
ne prihvata ništa drugo osim pokrivanje, onda se ne može ni definisati."
Znaj da se poznati pojmovi dijele u dvije oblasti – na ono što se definiše i na
ono što se ne može definisati. Kod onih koji poznaju ljubav i o njoj govore,
ljubav spada u pojmove koji se ne definišu. Zna je onaj ko je doživi i kome je
svojstvena, a ne zna šta je ona ustvari, a njeno postojanje ne može negirati.
Znaj da svaka ljubav nije takva da ovlada onim koga zahvati u mjeri da ga učini
gluhim na sve što čuje osim onoga što govori njegov voljeni i da ga oslijepi za
sve što se može vidjeti izvan lica njegovog voljenog i da ga učini nijemim od
svakog govora mimo spominjanja njegovog voljenog i spominjanja onoga čije
spominjanje njegov voljeni voli i da mu zapečati srce tako da u njega ne može
ući ništa osim ljubavi prema njegovom voljenom, te da zatim ključ baci u
riznicu svoje mašte tako da u mašti ne zamišlja ništa osim lika svog voljenog,
bilo na osnovu prethodnog viđenja, bilo na osnovu opisa na osnovu kojeg formira
lika pa da bude kako je rečeno u stihovima:
Mašta o tebi je u mojim očima
Spomen o tebi je u mojim ustima
Boravište ti je u mom srcu
Gdje da se skriješ
Sa Njim sluša i Njega sluša, s Njim gleda Njega gleda, s Njim govori Njemu
govori.
Kod mene je dostigla moć i snaga mašte da mi je ona preda mnom otjelovila lik
Mog voljenog u vanjskom svijetu, kao što se otjelovio i Džibril Allahov
Poslaniku s.a.v.s. Ja u njega nisam mogao gledati, a On mi je govorio i ja sam
slušao i shvatao šta mi govori. Držao me je u takvoj situaciji danima da nisam
osjećao potrebu za hranom. Kada god bi preda me bila postavljena sofra, odnosno
trpeza, on bi bio pored nje i gledao u mene i govorio mi jezikom kojeg sam ja
čuo svojim uhom: "Jedi i hrani se gledajući u mene." Ustegao sam se
od hrane i nisam osjećao glad a bio sam nahranjen od njega tako da sam se
zasitio od pogleda u njega, pa mi je on nadomještao hranu. Moje društvo i moja
porodica su se čudili da ja debljam a ne uzimam hranu, jer mnogim danima sam
ostajao da nisam ništa okusio, a niti sam osjećao ni glad ni žeđ. Međutim, on
je neprekidno bio pred mojim očima, bilo da stojim ili sjedim, da se krećem ili
mirujem.
Znaj da ljubav zaljubljenog ne može u cijelosti zahvatiti izuzev ako je
Uzvišeni Bog njegov Voljeni ili pak neko iz njegove vrste bilo da se radi o
žensku ili mušku. Što se tiče ostaloga, ljubav ga ne potopi u potpunosti. Mi
smo ovo rekli zato što čovjek svim svojim bićem ne odgovara izuzev onome ko je
na njegovom liku, kada ga zavoli, tako da u njemu nema nijednog dijela koji
nije adekvatan onome ko je na njegovom liku, tako da njemu ne preostaje nikakav
višak, bilo gledano iz vanjskog ili iz nutarnjeg ugla, koji bi ostajao
trijezan.
Zar ne uočavaš da se Bog imenovao Vanjskim i Nutarnjim, pa se čovjek utapa u
ljubavi prema Bogu i prema sebi sličnima. Potpuno utapanje ne postoji (u
ljubavi prema nekom) izvan njegove vrste, u svijetu, jer kad on zavoli neki lik
iz svijeta, on naspram njega stoji sa njemu odgovarajućim dijelom a ostalo
njegovo biće ostaje trijezno i preokupirano onim čime je preokupirano, a što se
tiče utapanja u ljubavi kada zavoli Allaha, to je zato što je stvoren na
Njegovom liku, kako se navodi u predaji, pa naspram božanske prisutnosti stoji
sa cjelokupnim svojim bićem. Zato se na njemu manifestiraju (pojavljuju) sva
Božija imena. Njima je okićen i onaj ko nema svojstva ljubavi, a doživljava ih
onaj ko ima svojstvo ljubavi. Zato ljubav u potpunosti potapa čovjeka. Ako se
njegova ljubav vezuje za Allaha i Allah mu bude njegov Voljeni, on će se u
svojoj ljubavi prema Bogu više topiti i iščeznuti nego u ljubavi prema sebi
sličnima.
U ljubavi prema sebi sličnima pred njegovim očima neće biti voljeni kada nekuda
ode, a ako voli Boga njegov voljeni će njemu trajno biti prisutan, a viđenje
voljenog je poput hrane tijelu koje ga hrani, raste i povećava se. Što više
gleda voljenog, povećava mu se ljubav. Ova se ljubav pri susretu i smiruje a i
uzburka se. To vatreni zaljubljenici doživljavaju pri sastanku sa voljenim. Ne
mogu Ga se ni nagledati niti svoju žudnju za Njim utoliti. Kada god Ga pogleda,
još više mu se povećava težnja i žudnja za Njim, premda je On prisutan s njim.
Svaka ljubav koja voljenom ostavlja pamet kojom može razlučivati nešto mimo
svog voljenog, to nije krajnje čista ljubav, nego je to iz sfere nefsa. Neko je
rekao: "Nema dobra u ljubavi koja je isplanirana razumom." Događaji
zaljubljenih po ovom pitanju su mnogobrojni i ne mogu se izbrojati.
(…)
Tako mi Allaha, da šerijat nije došao sa božanskim saopštenjem, niko Allaha ne
bi spoznao, makar mi imali razumske dokaze koji po tvrdnji ljudi od razuma
upućuju na znanje o Njegovom Biću, ali su oni takvi da On nije takav, nije
onakav… Dakle da nije šerijata, stvorenja Ga ne bi ni zavoljela.
Pošto je božansko saopštenje došlo jezikom božanskih zakona da je On Uzvišeni
takav i takav, gdje se navode stvari koje su svojom vanjštinom oprečne
razumskim dokazima, mi Ga volimo zbog tih Njegovih afirmativnih svojstava, tj.
svojstava koja su Mu potvrđena kao takva.
Zatim, nakon što je postavio odnose i utvrdio uzrok, a odnosi nužno iziskuju
ljubav, On je rekao: "Ništa nije kao On." (Šura, 11). On time
potvrđuje uzroke koji nužno iziskuju ljubav a koje negira razum sa svojim
dokazom. Eto to je značenje Njegovih riječi: "Pa sam stvorio stvorenja,
predstavio im se i ona Me spoznaju."
Allah se ne može spoznati ni po čemu drugom izuzev na osnovu Njegovog
obavještenja o Sebi, kao što je – da On nas voli, da je prema nama milostiv, da
je prema nama sažaljiv, saosjećajan, da se spušta u mogućnosti našeg poimanja
kako bismo Ga Uzvišenog predstavili i dočarali očima naših srca i naših
smjerova, tj. okretanja u molitvi, te u predodžbi naše mašte i biva tako kao da
Ga vidimo. Ne! Šta više mi Ga vidimo u sebi, jer smo Ga spoznali po onome kako
nam se On predstavio a ne na osnovu našeg shvatanja i pogleda.
Ima nas koji Ga vidimo ali Ga ne znamo i kao što se nije ovisno ni o čemu
drugom osim o Njemu, tako isto, Allaha mi, u stvorenjima se ne voli ništa drugo
osim On. On je pojavan u svemu onome što se voli, za oko svakoga onoga ko voli.
Nema stvorenja da ne voli. Cjelokupan svijet je onaj koji voli i ono što se
voli. Međutim, sve se to odnosi na Njega, kao što se i ne obožava niko izuzev
On. Mašta se obožavalo ono se obožava na osnovu predstave da je Bog u tome, da
nije tako ne bi se ni obožavalo. Uzvišeni kaže: "Dosudio je tvoj Gospodar
da ne obožavate nikog osim Njega." (Isra, 23).
Tako je i sa ljubavlju. Niko ne voli nekoga drugog osim svog Stvoritelja.
Međutim, On Uzvišeni od njega se zastro ljubavlju prema Zejnebi, Suadi, Hindi,
Lejli, Ovom svijetu, novcu, čašću i svemu drugom što se voli u svijetu.
Pjesnici su potrošili tolike riječi govoreći o ljubavi prema stvorenjima a samu
istinu o tome ne znaju. Božiji spoznavaoci ne čuju ni jedan stih niti aluziju
te niti hvalospjev niti ljubavnu pjesmu a da to nije o Njemu iza zastora likova
i formi.
Uzrok ovome je božanska ljubomora koja ne dopušta da se voli nekoga osim Njega.
Uzrok ljubavi je ljepota a ona pripada Njemu, jer se ljepota voli sama po sebi,
a Allah je lijep i voli lijepo, te tako voli Sebe. Drugi uzrok ljubavi je
dobročinstvo, a tu i nema dobročinstva osim od strane Allaha, niti ima
dobročinitelja osim Allaha.
Ako ti zavoliš zbog (učinjenog ti) dobročinstva, nisi zavolio nikoga osim
Allaha, jer je On Dobročinitelj. Ako zavoliš zbog ljepote, ti ne voliš izuzev
Uzvišenog Allaha jer je On lijep. U svakom pogledu, ljubav se ne vezuje ni za
šta osim za Allaha.
Pošto Bog zna Sebe i na osnovu Sebe zna svijet, On je dao da se on pojavi na
Njegovom liku, pa mu je on (cjelokupan svijet) ogledalo u kojem gleda Svoj lik,
tako da On ne voli nikoga osim samoga Sebe.
Njegove riječi: "…Allah će vas zavoljeti…" (Ali Imran, 31), gledano
iz ugla zbilje i stvarnosti – zavoljeće Sebe, jer je slijeđenje (Poslanika)
uzrok ljubavi, a slijeđenje njega je Njegov lik u ogledalu svijeta i uzrok je
ljubavi, jer On ne gleda izuzev Sebe.
Uzrok ljubavi je dobrovoljna pobožnost, a to je povećanje (u odnosu na nužnu
pobožnost), a i lik svijeta je povećanje u postojanju, pa je uz to dodatno
zavolio i svijet, te je njegov sluh, vid… kako ne bi volio nikog osim Sebe.
Kako je samo suptilno ovo pitanje i kako je izvan dometa uobrazilje, odnosno
imaginacije. U postojanju se događa čudna stvar, a to je da tu ima stvari koje
su u dometu razuma i može ih pojmiti i na kojima on nalazi uporište i time se
čuva od toga da bude poljuljan, a te iste stvari izmiču uobrazilji, koje ona ne
može precizirati niti dosegnuti.
Suprotno tome ima stvari koje izmiču razumu a koje uobrazilja, odnosno
imaginacija potvrđuje, o njima donosi sud i na njih utiče, kao kad nekome razum
na osnovu dokaza donese sud da će mu njegova opskrba nužno doći trudio se on
oko toga ili ne, pa to znanje izmakne razumu i razumom počne dominirati
uobrazilja sa svojom moći, govoreći mu: "Ako se ti ne budeš potrudio oko
opskrbe, umrijećeš", te njime ta misao ovlada i on uloži trud da to
postigne, pa se istina o kojoj je riječ gubi iz a neistina koja dolazi od
uobrazilje se učvršćuje.
Slično je i kada neko vidi zmiju ili lava i to u situaciji u kojoj mu, po sudu
njegovog razuma, ne može nanijeti štetu, pa mu taj dokaz bude pobijen
uobraziljom, te uobrazi da će mu nanijeti štetu, pa bježi od nje ili od njega,
mijenjajući se pri tom u licu i u sebi zbog suda uobrazilje i njene moći. Takve
stvari se dešavaju. Uobrazilja ima moć i dominaciju na pojedinim poljima, a
razum ima moć i dominaciju na nekim drugim poljima.
U ovom poglavlju, ako Allah htjedne, spomenućemo nužnosti ljubavi i njene
stupnjeve. Kažemo da je ljubav jedan poseban vid vezanosti među pojedinim
vidovima vezanosti u domenu volje. Ljubav se ne veže izuzev za nepostojeće koje
ne postoji u vrijeme kad se ona veže želeći postojanje tog voljenog ili njegovo
događanje. Kažemo ili njegovo događanje jer se ljubav katkad vezuje za nestajanje
postojećeg, a nestajanje postojećeg u stanju njegovog postojanja nije događanje
nestajanja. Ako postojeće, za koje je vezana ljubav, nestane, onda se to
nestajanje događa.
Ne kaže se: "Postoji nestajanje", jer bi to bio izraz neznanja onoga
koji to kaže. Što se tiče naših riječi "želi postojanje tog voljenog i da
je voljeni, u suštini, nepostojeći, zato što je voljeni voljenom volja koja
nužno traži sastajanje, odnosno spajanje sa tom određenom osobom, ma ko to bio.
Ako je taj neko onaj ko se može zagrliti, on želi (voli) da ga zagrli, ili je
taj neko onaj s kim voli bračni odnos ili neko s kim se druži pa voli druženje
sa njim, tako da se njegova ljubav i ne vezuje osim za nešto što kod te osobe u
datom trenutku ne postoji, a on uobražava da se ta njegova ljubav vezuje za
određenu osobu, a to nije tako. Upravo to je ono što njega uzburka i uzbudi pri
susretu sa određenom osobom i viđenju iste. Da on voli samu tu osobu ili njeno
postojanje po njoj samoj, bilo kao osobu ili kao postojanje, nema koristi od
takvog vezanja ljubavi za dotičnu osobu.
Ako ti kažeš: "Mi volimo drugovanje sa određenom osobom ili ljubljenje s
njom ili grljenje ili prisni razgovor s njom ili razgovaranje s njom, a nakon
što to postignemo vidimo da ljubav ne nestaje i pored postizanja toga tj.
grljenja i drugog, ljubav se ne mora vezivati uvijek za nešto što je
nepostojeće." Mi kažemo: "Ti griješiš! Ako se ti zagrliš sa osobom za
čije grljenje vežeš ljubav ili za druženje s njom ili za prisni odnos s istom,
to za što vežeš svoju ljubav u tom stanju nije ono što je postignuto nego
trajanje toga što je postignuto, a trajanje i neprekidnost je nešto što je
nepostojeće ili potpada pod postojanje te mu nema kraja. Dakle, ljubav u stanju
sastanka sa određenom osobom ipak se ne vezuje ni za šta drugo osim za
nepostojeće, a to je trajanje tog odnosa.
Kako divno Kur'an kaže: "Koje će On voljeti i koji će Njega voljeti."
(Maide, 54), koristeći spojenu zamjenicu za treće lice i glagol u budućem
vremenu, vezujući ljubav za ono što je odsutno i nepostojeće, a sve što je
odsutno ono je nepostojeće i dodatno.
Jedno od svojstava ljubavi je da onaj ko voli, u svojoj ljubavi sastavlja i
objedinjuje suprotnosti da bi mogao biti na liku, s obzirom na izbor pred kojim
se našao. Ovo je razlika između obične ljubavi i duhovne ljubavi. Jedini čovjek
ih objedinjuje (i jednu i drugu). I životinje vole, ali one ne objedinjuju te
suprotnosti, za razliku od čovjeka. Čovjek u svojoj ljubavi objedinjuje
suprotnosti jer je on na Njegovom liku, a On je Sebe opisao sa suprotnostima, a
to su Njegove riječi: "On je Prvi i Posljednji, Vidljivi i
Nevidljivi" (Hadid, 3).
Način na koji ljubav objedinjuje suprotnosti jeste taj da je ljubavi svojstveno
i nužno je prati to da teži sjedinjenju i sastanku sa voljenim. Jedno od nužnih
svojstava zaljubljenog jeste da voli ono što voli njegov voljeni. Tako ako
njegov voljeni voli rastanak, pa ako i zaljubljenik takođe voli rastanak, onda
nije postupio u skladu sa onim što iziskuje (njegova) ljubav, jer ljubav traži
sastanak, a ako voli sastanak nije postupio onako kako to iziskuje ljubav
(njegovog voljenog). Jer, zaljubljeni voli ono što voli njegov voljeni, a on to
nije učinio. Prema tome zaljubljeni je uvijek u podčinjenoj situaciji. Krajnje
objedinjavanje u tome je da voli ljubav svog voljenog za rastankom a ne
rastanak kao takav i da voli sastanak.
Ovo pitanje ne izlazi iz okvira navedenog, kao što je zadovoljstvo sa sudbinom
koje se može nazvati imenom zadovoljstva sa sudbinom i pored nezadovoljstva sa
dosuđenim, ako je npr. dosuđeno nevjerstvo. Tako se navodi u Božijem zakonu.
Ovakva je stvar i po pitanju ljubavi. Zaljubljeni voli sastanak sa voljenim i
voli ljubav voljenog za rastankom a ne sam rastanak, jer rastanak nije isto što
i ljubav voljenog za rastankom, kao što i sudbina nije isto što i ono što je
dosuđeno, jer je sudbina Allahovo određenje o onome što je dosuđeno a ne samo
dosuđeno, pa se je zadovoljno sa Allahovim određenjem.
Životinjska ljubav nije takva, jer je ona obična a ne duhovna ljubav, tako da
ona iziskuje samo sastajanje sa onim koga voli, a ne zna da i njego voljeni ima
ljubav za tim i tim. Životinja to ne zna. Zato mi ljubav koja je svojstvena
čovjeku dijelimo na dvije vrste. Čovjek u sebi ima običnu ljubav i takvom
ljubavlju pridružuje se životinjama i ima duhovnu ljubav kojom se odlikuje i
razlikuje od ljubavi životinja.
Nakon što je ovo konstatovano, znaj da ljubav može biti božanska, duhovna i
obična i osim ovoga tu nema neke druge ljubavi.
Božanska ljubav je Allahova ljubav prema nama i naša ljubav prema Njemu koja se
takođe imenuje božanskom ljubavlju.
Duhovna ljubav je ona kojom se želi postići zadovoljstvo voljenog ne želeći
pored voljenog neki drugi cilj niti želeći nešto drugo, nego postupajući
isključivo po onome što se od njega hoće i traži.
Obična ljubav je ona kojom se žele postići pojedini ciljevi i želje, bez obzira
bilo to drago voljenom ili ne bilo. Ljubav većine današnjih ljudi je takva.
Prvo ćemo govoriti o božanskoj ljubavi u zasebnom odjeljku, zatim ćemo se
osvrnuti na duhovnu ljubav a poslije toga na običnu ljubav. A Allah istinu
govori i upućuje na pravi put.
O božanskoj ljubavi
On nas voli zbog nas samih a i zbog Sebe. Što se tiče Njegove ljubavi prema
nama zbog Sebe na to se odnose Njegove riječi: "Zavolio sam da budem
spoznat pa sam stvorio stvorenja, predstavljam im se i oni Me spoznaju."
On nas nije stvorio izuzev radi Sebe, da bi Ga spoznali. Na to se odnose
Njegove riječi: "Džine i ljude sam stvorio zbog toga da Mi robuju."
(Zarijat, 56). Prema tome stvorio nas je zbog Sebe. Što se tiče Njegove ljubavi
prema nama zbog nas, pošto nas je upoznao sa djelima koja nas vode ka našoj
sreći i spasu, a koja se ne poklapaju uvijek s našim interesima i naravima,
Uzvišeni je stvorio stvorenja koja će Ga slaviti te hvaliti, a i predati Mu se,
a zatim nas upoznao s tim rekavši: "Nema nijedne stvari a da ne slavi Boga
Njegovom hvalom." (Isra, 44), tj. hvale Ga onakvim kakav je i hvale Ga za
ono što je od Njega. Upoznajući nas s tim On kaže: "Zar ne vidiš da Allaha
slave oni koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice raširenih krila. Svi oni
znaju kako će Mu molitvu obavljati i kako će Ga slaviti." (Nur, 41).
Svi oni se toga drže i u tome su ustrajni. Ovim riječima Uzvišeni se obraća
Svome Vjerovjesniku s.a.v.s. kojem je On to predočio da to vidi i zato je
rekao: "Zar ne vidiš…", a nije rekao: "Zar ne vidite" Mi to
ne vidimo ali vjerujemo u to, a za Muhammeda s.a.v.s. je to očevidno. Zato mu
je takođe rekao pošto mu je predočio da se pred Bogom pokorava i ničice pada svaka
stvar: "Zar ne vidiš da pred Allahom ničice padaju oni koji su na nebesima
i oni koji su na Zemlji, te Sunce, Mjesec, zvijezde, brda, bilje, životinje i
mnogi ljudi" (Hadž, 18).
Uzvišeni tu nije propustio nikoga spomenuti. Spomenuvši one na Nebesima i na
Zemlji, spomenuo je visoki i niski svijet, pa mu je tako predočio padanje
ničice (sedždu) svake stvari. Svako onaj kome Allah predoči to i on to vidi
potpada pod one kojima se Bog obraća ovim riječima.
To njihovo slavljenje Boga je stvar čiste prirode i oni to čine sami po sebi na
osnovu pojave božanske kojom im se pojavi usljed čega Ga zavole i to rezultira
time da Ga oni slave i hvale spontano, bez obaveza i tereta, već po onome što
im iziskuje njihova čista priroda.
Ovo služenje Bogu je samo po sebi iz čiste prirode u koju ih je Allah postavio
proizilazi iz Njegovog božanskog prava koje On takav zaslužuje. Takođe je On
rekao o ljudima otkrovenja, pripadnicima ljudske vrste i o svakom onom ko ima
pamet (po islamskim mjerilima): "Zar oni ne vide da ono što je Allah
stvorio daje sjenu desno i lijevo, padajući pred Allahom ničice i iskazujući
poniznost." (Nahl, 48). To je ono što se može vidjeti očnim vidom. Time
obavještava da je to pružanje sjene desno i lijevo oblik padanja ničice pred
Allahom i vid malenkosti, ništavnosti i poniznosti pred Njegovom Uzvišenošću,
pa kaže: "…padajući pred Allahom ničice i iskazujući poniznost." On
ih opisuje da su oni svjesni sebe, tako da oni svjesno padaju ničice na sedždu)
Allahu.
Dalje obavještavajući o tome i to upotpunjujući kaže: "Pred Allahom ničice
padaju oni što su na Nebesima i oni što su na Zemlji od onoga što se
kreće", tj. od onoga što se kreće na nebesima i na zemlji, "i
meleci", tj. koji ne pripadaju ni Nebesima niti Zemlji, a zatim kaže:
"… i oni se ne ohole." (Nahl, 49), tj. ne ohole se i ne suzdržavaju
od robovanja svome Gospodaru.
Dalje ih Uzvišeni opisuje da imaju strah, da bi nas time poučio kako oni znaju
pred kim padaju ničice. One između njih kojima se naređuje opisuje time da oni
rade ono što im se naređuje, a to su oni za koje On kaže: "Ne iskazuju
neposlušnost Allahu u onome što im naredi i rade ono što im se naređuje."
(Tahrim, 6). Za one između njih koji su kod svoga Gospodara kaže: "Slave
Ga noću i danju i ne malaksavaju." (Fussilet, 38), tj. nikada im to ne prelazi
u dosadu.
Sve ovo upućuje na to da je cjelokupan svijet na stupnju viđenja i služenja
Bogu izuzev svakog stvorenja koje ima moć razmišljanja, a to nisu ništa drugo
do govorne duše ljudskog ili džinskog roda. Gledano sa aspekta njihovih duša a
ne sa aspekta njihovih tjelesa, jer njihova tjelesa, kao i ostali izvan njega
svijet, Njega slavi i pred Njim pada ničice.
Svi organi tijela izgovaraju Mu slavljenje. Zar ne uočavaš da će dijelovi
tijela svjedočiti na Sudnjem danu protiv duša koje su ih držale u podčinjenom
položaju, kao što je svjedočenje kože, ruku, nogu, jezika, sluha, vida i svih
ostalih moći u čovjeku, "a sud pripada Allahu, Uzvišenom i Velikom"
(Gafir, 12).
Sve ovo je odredba Njegove ljubavi prema nama zbog Sebe. Ko tome udovolji On mu
je zahvalan a ko tome ne udovolji On ga kažnjava. On dakle time voli Sebe i
voli da Ga se veliča i hvali.
Što se tiče Njegove ljubavi prema nama zbog nas, On nas je upoznao sa onim šta
je po nas dobro i na ovom i na onom svijetu. Naveo nam je argumente da Ga
spoznamo i upoznamo, a ne da bi bili neznalice o Njemu. Zatim, On nas je
opskrbio i darovao nas i pored našeg pretjerivanja i griješenja nakon što smo
Ga upoznali i dobili dokaze da je svaka blagodat u kojoj uživamo ono što je On
ustvari stvorio i od Njega potiče, te da ju je stvorio jedino zbog nas, da bi u
njoj uživali, održavali se u životu, prepustivši nas da budemo poglavari i da
gospodarimo. I pored tog potpunog dobročinstva mi Mu ne zahvaljujemo, a zdrava
pamet nalaže da se je zahvalno Onome ko daje blagodati.
On nas je poučio i tome da nema dobročinitelja osim Allaha. Od Njegovog
dobročinstva je i to da nam je poslao Poslanika a.s. kao učitelja i
odgojitelja, pa nas je podučio onome što nama pripada od strane Njega, te nam
je uzakonio put koji nas vodi našoj sreći i objasnio nam ga, a i upozorio nas
na stvari pokuđene i nevaljale, te da se klonimo pokuđene i loše naravi i ćudi
i svega lošeg vezanog za to.
Zatim nam je iznio dokaze koji potvrđuju da on govori istinu iznoseći jasno te
dokaze i stavljajući u naša srca svjetlo vjere, učinivši da nam vjera bude
omiljena i ukrasivši je u našim srcima. Uz to nam je omrzio nevjerstvo,
griješenje i neposlušnost. Mi smo mu povjerovali i potvrdili njegovu
istinitost. Zatim nam je dao i tu blagodat da nam je dao pomoć kao podršku da
budemo uposleni onim što On voli i čime je zadovoljan. Na osnovu toga znamo –
da On nas ne voli, ništa od toga ne bi bilo, zatim znamo da Njegova milost
utiče Njegovoj srdžbi makar se i unesrećio onaj ko se unesrećio.
Nužna je sveobuhvatnost milosti, pažnje i ljubavi koji su osnova, a koja utiče
i na konačni ishod. Pošto ljubav utiče, obistinjuje se Božija riječ i milost
sve obuhvata, i pošto je ovaj svijet - svijet mješavine i zastrtosti u odnosu
na ono što je dosudio Veličanstveni i Znani, On je stvorio Onaj svijet i mi
idemo u njega. Taj svijet je takav da su lažne tvrdnje u njemu nemoguće i svi
će u tom drugom svijetu Bogu priznati da je On Gospodar, kao što su Mu to
priznali (u praiskonu) kad su, poput prašine, bili u Njegovoj šaci, izvučeni iz
leđa praoca Adema.
Na ovom svijetu mi smo tako bili na sredini između dva kraja na kojima se
potvrđuje tevhid (jedinstvo) a u sredini se događa idolatrija, tj. mnogoboštvo
i pored toga što se tvrdi postojanje (Uzvišenog), tako da je ta sredina nejaka.
Zato (mnogobošci) kažu: "Mi ih (kipove) obožavamo samo zato da nas što
više približe Allahu" (Zumer, 3). Oni time pripisuju veličinu Uzvišenom
Allahu u svom mnogoboštvu. Zatim, Uzvišeni obavještava da je On utisnuo (stavio
pečat) na srce svakoga onog ko se svojom vanjštinom pred svojim narodom
pokazuje svojstvom posjedovanja veličine i sile. On to nije učinio u njihovim
srcima uzrokom pečata Božije praiskonske posebne pomoći, tako da su oni za
sebe, shodno nužnom znanju koje u sebi doživljavaju, ipak podčinjeni i neznatni
usljed tog pečata (u srcu). Uznositost u odnosu na Allaha ne ulazi uopšte ni
kod jednog stvorenja u srce. Ako se od njega i pokažu svojstva uznositosti, to
je samo vanjska odjeća koja ne odražava pravo stanje.
Sve je ovo od Njegove milosti i ljubavi prema stvorenjima da bi krajnje njihovo
ishodište bila sreća. Pošto je sredina nejaka a krajevi jaki (Njegova milost)
na kraju odnosi pobjedu i utiče. Obje kuće ( i Džennet i Džehennem) biće
napunjene, a On će dati da u obje te kuće bude uživanje za one koji su tu
nastanjeni. Oni će u tome uživati nakon što ih Allah patnjom očisti od onoga
što ih je bilo snašlo, da bi tako čisti uživali.
Zar ne vidiš da onoga ko je za odmazdu ubijen, da ga to kažnjavanje, odnosno
ubistvo čisti od nasilja vezanog za ubistvo koje je on učinio. Prema tome
sablja, odnosno ubistvo njega, mu briše grijehe. Tako je i sa izvršavanjem svih
kazni na Ovom svijetu, to je ustvari čišćenje vjernika, pa čak to čišćenje može
biti i u vidu ujeda buhe, uboda trna i sl. Tu ima i druga grupa nad kojom se
kazna izvršavaju na Onom svijetu, u Vatri, da bi se tako očistili, a potom im
se u samoj vatri (paklu) ukazuje milost, s obzirom da je utekla pažnja Božije
ljubavi, makar oni i ne bili izvedeni iz vatre (makar i vječno tu ostali).
Allahova ljubav prema robovima ne opisuje se ni početkom ni krajem, jer ta
ljubav ne prihvata nastanak niti promjene, nego je Njegova ljubav prema
robovima sam smisao početka njihovog nastanka i ona s Njim počinje a Njemu se i
vraća, bez kraja i konca.
Odnos Allahove ljubavi prema njima je odnos Njegovog bivanja sa njima ma gdje
oni bili, pa i u stanju njihovog nepostojanja a i u stanju njihovog postojanja.
Kao što je sa njima u stanju njihovog postojanja On je sa njima i u stanju
njihovog nepostojanja, jer su Mu oni poznati i vidljivi ( i dok su u stanju
nepostojanja) i On ih neprestano voli i On ne poprima nikakvo određenje koje
nije ranije imao i koje nije oduvijek, nego je On neprekidno Onaj koji voli
Svoja stvorenja, kao što je neprekidno i Onaj koji ih zna (Njegova ljubav i
znanje o njima nisu nastali, niti imaju početka niti kraja). Njegove riječi:
"Zavolio sam da budem spoznat", to je upoznavanje nas sa onim što je
kod Njega konstantno i neprekidno.
Sve je to onako kako dolikuje Njegovoj veličini. Uzvišeni se Bog ne poima osim
kao Onaj koji djeluje i stvara svako biće koje bi samo po sebi bilo
nepostojeće, Njemu je poznato i On ga voli uvesti u postojanje, te tako ono
poprima postojanje, zapravo On u njemu inovira postojanje, šta više, oblači ga
odorom postojanja, te tako ono biva to pa zatim to, pa zatim to i to, uzastopno
i jedno za drugim počev od prvog postojanja koje se oslanja na prvost Boga, i
tu nema postojanja drugoga nego se postojanje proteže sa jedne na drugu jedinku
u vrstama i jedinkama. Prema tome osobe u stvorenjima nisu ništa drugo osim u
posebnoj vrsti i tako ide do na Onaj svijet iako Ovaj svijet ima kraj.
Stvorenja su trajno nova, nema kraja njihovom stvaranju, jer mogućnostima nema
kraja, tako da je njihova vječnost trajna, kao što je i praiskon, po pitanju
Boga, potvrdno i nužno bespočetan. Pa Njegovo postojanje nema prvi, niti ima
početka Njegovoj ljubavi prema robovima. Neka je čist od onoga što Mu ne
dolikuje!
Spomen ljubavi kod voljenog nastaje (javlja se, pojavljuje) kada mu se Bog
predstavi a ne po samoj ljubavi kao takvoj (koja je bespočetna).
Kur'an je Allahov govor. On je oduvijek Onaj koji govori, ali i pored toga je
Allah rekao upoznavajući nas: "Nikada im od njihovog Gospodara ne dođe
nova objava", pa se tako dogodi odnosno pojavi kod nas ta objava kao nešto
novo, ona sama po sebi niti je nastala niti je nova za našeg Gospodara,
Vladara, našeg Dobročinitelja i našeg Hranitelja.
Tako, nama nikada ne dođe "od Opšte Milostivog nova Objava" (Šuara,
5), a da ona za nas nije nova iako je ona, sama po sebi, nepromjenljiva i ona
koja ne nastaje.
Prema tome, milost, blagodat, dobročinstvo obuhvataju i početak i Onaj svijet i
krajnje ishodište. Kada god spominje da dolazi nešto od navedenog, tj. nove
objave, uvijek to povezujući sa imenom Gospodar ili Opšte Milostivi a ne sa
imenom koje unesrećuje, da bi time nama stavio do znanja kakav je On Sam po
Sebi.
Dopuna o božanskoj ljubavi
, a to je ono kada mi volimo Allaha.
Allah kaže: "…koje On voli i koji Njega vole…" (Maide, 54). Odnos
ljubavi prema nama nije kao što je odnos ljubavi prema Njemu. Ljubav koja se
odnosi na nas, s obzirom na ono što proizilazi iz naše zbilje, dijeli se na
dvoje. Za jedno od toga se kaže da je to duhovna a za drugo da je obična ljubav.
Naša ljubav prema Allahu podrazumijeva i jednu i drugu ljubav.
Ovo je jako teško pitanje za formulisati, s obzirom da svaka duša ne biva
opskrbljena znanjem o svemu tome kako jest, a takođe ne biva opskrbljena ni
vjerom o tome na odgovarajući način koji podrazumijeva ono što je od Allaha
došlo kada o tome obavještava.
Zato Allah ističe primjer toga, tj. nešto slično tome Svome Vjerovjesniku
s.a.v.s. pa kaže: "Tako ti Mi objavismo duha od Našeg imperativa. Ti nisi
znao šta je knjiga niti šta je vjera, nego ga Mi učinismo svjetlom kojim
upućujemo koga hoćemo od Naših robova." (Šura, 52). Mi smo, neka je hvala
Allahu, od onih robova koje je On htio (uputiti).
Nama ne preostaje, nakon ove podjele po pitanju ljubavi prema Njemu, izuzev
četiri podjele, a one su: da Ga volimo zbog Njega ili da Ga volimo zbog sebe
ili da GA volimo i zbog jednog i zbog drugog, u isti mah, ili da Ga volimo ali
ne zbog onoga što smo već spomenuli.
Ovdje nam se događa jedan drugi pogled po ovom pitanju, a to je: zašto mi Njega
ustvari volimo, s obzirom da je potvrđeno da mi Njega volimo, pa ako Ga ne
volimo zbog Njega ili zbog nas ili i zbog Njega i zbog nas istovremeno, šta je
onda to četvrto. To je zaseban odjeljak.
Tu ima i druga podjela, a to je da makar Ga mi i voljeli da li Ga volimo sobom
ili Ga volimo s Njim ili istovremeno i na jedan i na drugi način ili Ga opet
volimo a da nije ni jedno od toga. Sve će to biti objašnjeno i o svemu će biti
govora ako Allah htjedne.
Takođe ćemo u ovoj dopuni spomenuti šta je početak naše ljubavi prema Njemu i
da li ta ljubav ima kraj gdje se završava ili ga nema. Ako ima kraj, šta je taj
kraj. Ovo pitanje me nikad niko nije upitao izuzev jedne fine žene koja je
imala afiniteta za ovo.
Takođe ćemo, ako Allah htjedne spomenuti da li je ljubav lično svojstvo
zaljubljenog ili je to nešto što nadilazi njegovu postojeću ličnost, ili je to
pak odnos između zaljubljenog i voljenog, odnos koji sam po sebi ne postoji kao
egzistencija. U ovoj nadopuni potrebno je i to pojasniti.
Znaj da ljubav ne prihvata pridruživanje bilo koga voljenom. Međutim, to biva
ukoliko je biće zaljubljenog prosto i nedjeljivo. Ako je pak složeno, moguće je
da se ljubav tog bića veže za različita lica (voljenog) ali i to zbog
različitih razloga. Ako je biće kojem se pripisuju ti različiti razlozi jedno
ili pak više njih ljubav će se vezati kako za jedno tako i za više u kom
slučaju će čovjek imati više voljenih. Ako je tačno da zaljubljeni voli više od
jednoga, moguće je da boli i mnogo.
Stih:
Moja uzda je postala vlasništvo tri lijepe djevojke
One su moje srce u potpunosti obuzele.
Tajna se ovdje krije u njegovim riječima moja uzda, jer je to upotrijebio u
jednini tako da spomenutim voljenima nije dao od svoje strane različite uzde
(više njih) što upućuje da onaj ko voli ne voli osim sa jednim značenjem iako
je složen, pa i po pitanju ove tri djevojke, tj. to jedno značenje postoji kod
svake od njih, a dokaz tome su njegove riječi na kraju stiha: "One su moje
srce u potpunosti obuzele". Da je on svaku od njih sa posebnim smislom i
značenjem volio, onda bi bile različite i uzde i bilo bi ih više, pa dio srca
koje bi obuzela jedna, ne bi obuzela i druga. To je jedan, voli jednoga, a taj
jedan voljeni postoji u mnogima te zbog toga voli mnoge. Ovo je poput naše
ljubavi prema Uzvišenom Allahu zbog Njega.
Ima nas koji Ga volimo zbog sebe, a ima nas koji Ga volimo i zbog Njega i zbog
sebe, a onaj ko tako voli ima potpuniju ljubav, jer je i takav potpuniji po
pitanju spoznaje i osvjedočenja Allaha, jer nas ima koji Ga znamo na osnovu osvjedočenja,
odnosno viđenja, pa Ga volimo i zbog jednog i zbog drugog razloga, u isti mah,
a ima nas koji Ga znamo po čuvenju ali ne i po viđenju na osnovu obavještenja
pa Ga po tome volimo.
Ima nas koji Ga znamo na osnovu blagodati pa Ga volimo zbog sebe. Ima nas koji
Ga volimo i zbog jednog i zbog drugog a to zato što viđenje (Njega) biva jedino
u nekom liku, a lik je složen, a i onaj koji voli ima složen lik pa Ga s jednog
aspekta čuje i zavoli Ga po čuvenju, kao što su Njegove riječi izrečene preko jezika
Njegovog Vjerovjesnika a.s.: "Jesi li zbog Mene prijateljevao s nekim
prijateljem ili neprijateljevao s nekim neprijateljem?" Ako nešto zavoliš
zbog Njega ili si neprijatelj nečemu zbog Njega, to je, i ništa drugo, značenje
naše ljubavi prema Njemu radi Njega. Zato mi drage volje izvršavamo sve ono što
On voli da mi izvršavamo.
Onaj ko Ga ne voli po oba osnova (i po viđenju i po čuvenju) ima status
sljedbenika kakav je slučaj naših organa i naše životinjske strane u odnosu na
govornu dušu (koja njima upravlja), jer su ti organi toj duši kao alatke i ona
ih upotrebljava kako hoće, a oni joj se ne mogu suprotstaviti, bilo da radi ono
sa čim je Allah zadovoljan ili suprotno tome.
Svaki ljudski organ, gledano sam po sebi, ne može da radi ono čime Allah nije
zadovoljan. Na tom nivou je sve u postojanju osim džina i ljudi. Na to ukazuju
riječi Uzvišenog: "Nema ništa a da zahvaljujući Njemu Njega ne slavi"
(Isra, 44). Tim slavljenjem hoće da se kaže hvaljenje Allaha ali ne zbog
nagrade, jer sve to u postojanju u službi je Bogu po svojoj prirodi koja ne
traži nagradu. Ovo je zbog ljubavi prema Njemu Uzvišenom
Izuzetak u tome su neke govorne duše, s obzirom da im je dao moć mišljenja na
polju spoznaje Allaha, koje po svojoj prirodi ne znaju Allaha. Zato ih je uzeo
u šaku kada ih je (u praiskonu) kao potomstvo uzeo iz njihovih leđa i tražio da
posvjedoče protiv sebe samih prisilnim svjedočenjem, pa su one silom a ne milom
pale ničice pred Allahom, jer su bile u Njegovoj šaci. Zatim ih je oslobodio iz
šake. Oni su i dalje u šaci a da toga nisu ni svjesni, umišljajući da su
slobodni. Nakon što su uvedene (duše) u postojanje da upravljaju ovim tamnim
likom (tijelom), one se prema stvarima odnose shodno vlastitim ciljevima i
interesima, te u životu vole jedino ono što im odgovara njihovoj prirodi
zanemarivši i zaboravivši prizor kada su Mu potvrdili da je On njihov Gospodar
i Tvorac. U tom stanju im nastupa misaona moć i kaže: "Ti si sve svoje
snage upotrijebila a mene si zapostavila i ostavila, a ja sam takođe tvoj instrument
kojem ne pridaješ pažnju. Uposli me, upotrijebi i mene." Duša na to kaže:
"Dobro, uradiću, ne uzmi mi za zlo. Ja sam te potcijenila i ne znam tvoj
rang i evo ti dozvoljavam da upravljaš onako kako ti daje tvoja zbilja, da bih
se obistinila na čemu si i da bih te u to upotrijebila i uposlila."
Misaona snaga kaže: "Slušam (prihvatam ulogu)". Zatim joj moć
mišljenja usmjerava svoje lice kao učiteljica i kaže: "Ti si zapostavila
sebe i svoje postojanje. Ti si oduvijek takva postojeća po sebi ili nisi bitisala
pa si nastala?"
Duša reče: "Nisam bila pa sam postala." Misao joj kaže: "Taj
koji te je stvorio, jesi li to ti lično ili neko drugi? Porazmisli o tome i
obistini se i uposli me za to, jer ja sam dana za taj posao." Duša je
porazmislila pa na osnovu dokaza saznala da ona nije sama sebe stvorila i da ju
je neko drugi uveo u postojanje. Njena ovisnost o stvoritelju je sama njena
priroda koju ona osjeća u sebi, s obzirom na prirodne bolove koji je znaju
zadesiti pa ona biva ovisna o uobičajenim uzrocima za otklanjanje tih bolova.
Na osnovu te ovisnosti ona zna da je ovisna u svom ličnom postojanju o uzroku
koji ju je uveo u postojanje.
Utvrdivši da je ona nastala i utvrdivši da ima uzrok svog postojanja dalje je
porazmislila i saznala da taj uzrok ne bi trebao da joj je sličan, u smislu da
i on bude ovisan poput nje, te da nije sličan uobičajenim uzrocima koji
otklanjaju njene bolove, s obzirom da vidi da su i ti uzroci takođe nastali
nakon što ih nije bilo i da se mogu transformisati i nestajati. Ona time
utvrđuje da ima Stvoritelja koji ju je uveo u postojanje a da je takođe u
postojanje uveo i sve ono što joj je slično bilo da se radi o stvorenjima ili
uzrocima koji otklanjaju njene bolove. Time se ona osvijesti da tu ima nešto
koje, kad ga ne bi bilo, ona bi ostala bolesna trajno. Od milosti Toga prema
njoj On joj je stvorio te uzroke koji otklanjaju njene bolove. Voljela je te
uzroke i težila je njima po svojoj prirodi, pa joj je to omogućilo da prenese
ljubav na Uzrok koji je uveo u postojanje te uzroke i zaključila je: "On
mi je preči da Ga volim, međutim, ne znam s čime je On zadovoljan da bih to
činila i radila". Time se kod nje pojavila ljubav prema Njemu, pa Ga ona
zavoli zbog toga što joj je dao tu blagodat da postoji a takođe da postoji i
ono što njoj odgovara.
Ona je tu zastala, pri svemu tome bivajući u nemaru i zaboravu svog priznavanja
još u praiskonu da je Onaj ko ju je uveo u postojanje njen Gospodar. Dok je još
u takvom stanju dolazi joj onaj ko poziva iz vanjskog svijeta, a iz njene vrste
tvrdeći da je on poslanik Onoga koji joj je dao postojanje, u tom slučaju ona
mu reče: "Ti si poput mene i ja se bojim da ne govoriš istinu. Posjeduješ
li ti nešto što će ti to potvrditi? Ja imam moć mišljenja i pomoću nje sam
došla do spoznaje o Onome ko me je uveo u postojanje (o mome
Stvoritelju)". On joj pruži dokaz koji potvrdi njegov poziv, a ona
razmisli o tome dok ne utvrdi da on govori istinu te povjerova u njega. On nju
upozna s time da je Onaj koji ju je uveo u postojanje, tj. njen Stvoritelj, nju
držao u šaci (u praiskonu) i tražio od nje da Ga zasvjedoči kao Gospodara, te
da je to ona i učinila. Ona (duša) mu na to reče: "Ja o tome nisam
obaviještena. Međutim, od sada ću udovoljavati onome što proizilazi iz tog
priznanja, jer ti govoriš istinu u onome što dostavljaš. Međutim, ja ne znam
kojim mojim djelovanjima je On zadovoljan. Kada bi mi odredio granice i
propisao propise, ja bih ih se pridržavala, te bi ti znao da ja spadam u one
koji ispunjavaju obavezu zahvaljivanja prema Njemu na blagodatima koje mi je
dao." On joj propiše zakon i ona to prihvati sa zahvalnošću iako se taj
zakon ne mora poklopiti s njenim interesima, sve to čineći ne iz straha niti
pohlepe, jer kad joj je On propisao to što joj je propisao, stavio joj je do
znanja da ona tim svojim pridržavanjem propisa udovoljava Uzvišenom, ne
spomenuvši joj kakva je nagrada čeka za to niti pak kazna ako se suprotstavi.
Ova čista duša je požurila i pristupila da udovolji Uzvišenom izjavivši:
"Nema boga osim Allaha", kako joj je i rečeno. Nakon toga On je nju
upoznao kakva obilna nagrada nju čeka i kakve je potpune blagodati takođe
očekuju za to, a takođe i kakva kazna čeka onoga ko odstupi od Njegovog
vjerozakona. Njenom bogoslužju koje je činila iz ljubavi i da bi On bio
zadovoljan dodato je drugo bogoslužje koje proizilazi iz njene želje za
nagradom i iz straha od kazne, tako da je ona objedinila oba aspekta služenja
Bogu. Jedan zbog ljubavi prema Njemu a jedan zbog sebe, s obzirom da je ona
mnoštvena po svojoj prirodi i duhovnosti.
Njena želja za nagradom i strah od kazne proizilaze iz njene prirode, a
bogoslužje i ljubav prema Njemu proizilazi i veže se za njenu duhovnost.
Ukoliko ona zavoli neku stvar od stvorenja mimo Boga, ona to voli sa duhovne
ravni zbog Njega Uzvišenog a sa ravni prirode zbog sebe same i postizanje
svojih interesa.
Pošto je Bog vidio na tome, a zna da je njena zbilja takva da je djeljiva, a
ona objedinila obje ljubavi, a On Sebe opisao da je ljubomoran i da ne prihvata
da Mu se nešto pridružuje i hoće Bog da je očisti da ne voli nikog izuzev
Njega, On joj se pojavi u prirodnom liku i dade joj znak kojeg u sebi ne može
zanijekati, znak koji se podrazumijeva pod pojmom – nužno znanje, i ona time
sazna da je On taj koji se pojavljuje u tom liku te se usmjeri ka Njemu i duhom
i prirodom. Pošto njome ovlada, a zna da uzroci nužno utiču na nju s obzirom na
njenu prirodu, dade joj znak pomoću kojeg će Ga prepoznati. Zatim joj se pojavi
tim znakom u svim uzrocima. Ona Ga prepozna i zavoli uzroke zbog Njega a ne
zbog njih samih. Tako ona posta sva predana Njemu a ne svojoj prirodi niti
nekom uzroku mimo Njega i gleda Ga u svakoj stvari pa se obradova i vidje da je
ona po ovoj zbilji odličnija od drugih duša.
On joj se pojavi tim znakom i u samoj njoj, bilo u prirodnom ili duhovnom
smislu. Ona time saznade da Ga ona nije vidjela izuzev s Njim, a ne sa sobom i
da Ga je zavoljela upravo s Njim a ne sa sobom, pa je On Onaj koji voli Sebe a
nije da Ga ona voli. Ona gleda Njega u svakom stvorenju upravo tim i takvim
okom i saznaje da Njega niko ne voli osim On sam Sebe, pa je On i Onaj koji
voli i Onaj ko se voli i On je Onaj koji traži i Onaj koji se traži.
Tim joj bi jasno sve to, tj. da je njena ljubav prema Njemu zbog Njega i zbog
sebe, a ono što je na drugom nivou ove ljubavi vidjela bilo je zapravo viđenje
s Njim, a ne sa sobom niti pak skupa, jer tu (mimo Njega) i nema ništa dodatno
osim nepostojanja. Htjede ona da sazna vrijednost te ljubavi i šta je njen cilj
i zastade na riječima Uzvišenog: "Bio sam tajna riznica i nisam bio
spoznat. Zavolio sam da budem spoznat …" Ona Ga je spoznala pošto joj se
pojavio u prirodnom liku i saznade da On po tom liku u kojem joj se pojavio
nastupa sa imenom Vidljivi i Nevidljivi. Time ona (duša) saznade da ljubav po
kojoj je On želio da bude spoznat, ustvari u nutarnjem smislu se pripisuje,
odnosno veže se za njega, a saznade i to da je svojstvo onoga koji voli kada se
pojavi u liku to da on uzdiše iz čežnje za onim koga traži (voli), a taj dah je
potekao iz osnove ljubavi za stvorenjem odnosno stvorenjima kojima se želi
predstaviti da bi Ga oni spoznali. Od tog daha je nastala Ama koja se još
naziva i realnošću o kojoj ovise stvorenja. Ta Ama je supstanca cjelokupnog
svijeta. Ona je prihvatila sve likove, duhove i prirode cjelokupnog svijeta i
ona ima beskrajne mogućnosti. To je početak Njegove ljubavi prema nama.
Što se tiče naše ljubavi prema Njemu, njen početak je na ravni ili nivou
slušanja a ne na ravni viđenja, a to su Njegove riječi nama još dok smo bili u
supstanci Ame: "Budi!"
Ama potiče od Njegovog daha a likovi pod kojima se podrazumijeva svijet potiču
od Njegove riječi: "Budi!" Prema tome, mi smo Njegove riječi koje se
ne mogu iscrpiti. Uzvišeni kaže: "I Njegova riječ koju je dostavio
Merjemi", a ta riječ je Isa a.s., "i duh od Njega" (Nisa, 171),
a to je dah.
Ta zbilja kola u svim živim bićima. Kada Allah hoće da umori neku od tih riječi
ustegne joj Svoj dah, pa je sa dahom život određenog bića. Mi ćemo se na ovo
osvrnuti u poglavlju o dahu i o tome kako nastaju likovi od njega (od daha) u
cjelokupnom svijetu. Pošto smo čuli Njegov govor dok smo još bili postojani u
supstanci Ame (Božanski dah, onako kako dolikuje Bogu Uzvišenog), naš
potencijal je bio takav da nismo bili u mogućnosti da se suzdržimo od toga da
se pojavimo u postojanju. Bijahosmo likovi u supstanci Ame.
Uzrokom našeg pojavljivanja u Ami i ona je nakon razumom pojmljivog dobila i
očevidno postojanje. Ovo je bio uzrok početka naše ljubavi prema Njemu. Zato se
mi pokrećemo i oraspoložimo kada slušamo lijepe melodije, a to sve zbog Njegove
riječi: "Budi!", koja je u vidljivom i nevidljivom potekla od
božanskog lika. Pojavnost lika (forme) riječi: "Budi", su dva slova
(kod arapa) kaf i nun. Tako i sav pojavni svijet ima dva lica, odnosno dva
aspekta: vidljivi i skriveni, vidljivom odgovara slovo n (nun), a skrivenom
slovo k (kaf). Zato se pojavljuje slovo k, kod čovjeka kada izgovara, kao
skriveno, jer je ono posljednje grleno slovo koje nastaje između grla i jezika,
a slovo n je od slova jezika (po mjestu nastanka), a nevidljivost ove riječi je
slovo v (vav), koje bi trebalo da se nalazi (u ovoj riječi, kun – budi) između
slova k i slova n, a slovo v je od usnenih slova i ono ima svoju pojavu. Ono je
slovo koje spada u slabe suglasnike.
Zato je od njega poteklo stvorenje, jer je slab konsonant (slab konsonant =
harf ille, a ille pored toga što znači slab znači i uzrok). Pošto vav spada u
usnene suglasnike i nastaje pri izlasku daha na van, na kraju usana, tj. u
pojavni svijet, zato pojava odredbe o tijelu pripada duhu od kojeg potiču
aktivnosti i kretnje tijela, a to zbog njegovog duha. Duh tijela je nevidljiv,
jer slovo v (vav) ne dolazi do izražaja u ovoj riječi s obzirom da se ispušta
jer nije vokaliziran, a poslije njega dolazi slovo n koje je takođe bez vokala.
Ono (slovo v) djeluje niza zastora pa je ono po sebi nevidljivo a vidljivo po
djelovanju, odnosno po određenju, pa je krajnji domet naše ljubavi prema Njemu
Uzvišenom da znamo zbilju šta je naša ljubav. Je li ona lično svojstvo onoga
koji voli ili je ona značenje u njemu ili je možda odnos između onoga koji voli
i voljenog, pa je tako veza, odnosno spona koja privlači onoga koji voli da
traži spajanje sa voljenim.
Mi kažemo da je ljubav lično svojstvo onoga koji voli. Ako bi neko na to rekao:
"Mi vidimo da ona iščezava i nestaje", mi na to kažemo:
"Nemoguće je da ona nastane osim sa nestankom onoga koji voli iz
postojanja, a onaj koji voli ne može iščeznuti i nestati iz postojanja. Prema
tome, ljubav ne nestaje."
Uistinu, oni koji misle da ona nestaje oni zapravo nju vežu za nešto posebno
voljeno u kom slučaju ona može nestati sa nestankom tog posebnog uzroka, pa
nestane te veze sa određenim voljenim ali se onda ljubav vezuje za nekog drugog
ili nešto drugo voljeno, kao što se može vezati i za mnoštvo onoga što se voli
ili onih koji se vole, pa se prekida veza između onoga koji voli i nekog
određenog voljenog, a ona postoji sama po sebi, jer je ona upravo samo biće
onoga koji voli, pa je nemoguć njen nestanak kao takve.
Ljubav je sami voljeni i njegov identitet, a ne neko zamišljeno svojstvo u
njemu koje bi moglo nestati, a samim tim i njegovo određenje. Ljubavna veza je
odnos između onoga koji voli i onoga koji se voli. Ljubav je upravo sam onaj
koji voli a ne nešto drugo. Ti ljubavlju opisuj koga hoćeš od onoga što je
nastalo a i drugo. Bilo kako bilo ljubav nije ništa drugo do sami identitet
(biće) onoga koji voli.
U postojanju i nema ništa drugo do onaj koji voli i ono što se voli. Međutim,
to što se voli može biti nepostojeće pa je nužno da to nepostojeće bude uvedeno
u postojanje ili da se dogodi u onome što postoji. Tako je to nužno, a ne da se
dogodi u onome što je nepostojeće. To je nešto što je nužna i potvrđena
činjenica.
Ljubavna veza zaljubljenog vezuje se za to postojeće koje omogućava postojanje toga
što se voli ili što se događa, a ne njegovo postojanje kada je to što se voli
nemoguće opisati sa postojanjem nego ga je moguće opisati događanjem.
Primjer toga je da čovjek voli, odnosno želi da nestane nešto što postoji s
obzirom da mu postojanje toga nanosi štetu, kao što je bol, jer je on nešto što
postoji kod onoga ko ga doživljava, odnosno ko je bolestan, pa on voli, odnosno
želi da to uništi odnosno da to ne postoji (voli nepostojanje toga), pa je
objekat njegove ljubavi uništavanje, odnosno nepostojanje nečega što već
postoji, a to se još nije desilo (a moguće je da se desi nepostojanje iz toga),
pa ukoliko bol nestane samo njeno nestajanje je, ustvari, već njeno
nepostojanje nakon njenog postojanja. Zato mi i rekosmo ovaj primjer u vezi sa
događanjem a ne postojanjem. Prema tome, objekat ljubavi je uvijek nepostojeće.
Nikada nije moguća ni tačna ljubav prema nečemu postojećem izuzev po osnovu
veze (ljubavne veze) koja se opet ne uspostavlja nikako drugačije nego preko
onoga što postoji i u njemu se javlja i pojavljuje ono što se voli a što samo
po sebi ne postoji.
Mi smo ovo već ranije objasnili u ovom poglavlju. Iz ovog dodatnog objašnjenja
ti je jasno šta je to ljubav, njen početak i njen kraj i šta voli onaj koji
voli zbog ljubavi onoga koji voli ili zbog sebe. Sve je to već objašnjeno. Sada
ćemo preći na drugu oblast, ako bude Uzvišeni Allah htio, jer se je o božanskoj
ljubavi saznalo dovoljno koliko to omogućava vrijeme.
Sada ćemo govoriti o duhovnoj ljubavi. To je ljubav koja u onome koji voli
objedinjuje dvostruku ljubav, da voli voljenoga i zbog njega i zbog sebe, s
obzirom da se kod obične ljubavi voljeni ne voli osim samo zbog sebe. Znaj da
je duhovna ljubav ta kada je onaj koji boli opisan sa razumom i znanjem, pa je
svojim umom mudar a sa svojom mudrošću je učen, pa se stvari ustroje mudrošću i
nijedna stvar ne prelazi svoj stepen.
Kada on tako voli ti znaš šta je ljubav, šta znači zaljubljeni, a šta je zbilja
voljenog i šta se hoće i želi od voljenog i da li njegov voljeni ima volju i
vlastiti izbor, te da voli kao što voli i njegov voljeni ili pak nema volje pa
u tom slučaju ne voli izuzev zbog sebe, ili onoga ko postoji a koji ne želi
postojanje onoga što voli izuzev u naznačenom obliku postojanja.
Po ovom osnovu mi kažemo za postojeće da je ono voljeno, s obzirom da se ono
što se voli dovodi u vezu s njim iako ono što se voli nije njegov stvarni
identitet. To postojeće, ako se opisuje sa voljom, može da voli zbog njega ali
ne i zbog sebe, a ako se ne opisuje sa voljom onda zaljubljeni ono što voli
voli jedino zbog sebe, tj. zaljubljeni voli zbog sebe a ne zbog onoga što voli,
jer ono što voli nije opisano time da posjeduje ljubav ili interes za nečim.
Međutim, ono u čemu se nalazi to što je voljeno može biti opisano voljom, odnosno
htijenjem, pa zaljubljeni biva obavezan da voli ono što voli to postojeće pa ga
voli zbog njega.
Prema tome slijedi ga u ljubavi i to od njega iziskuje ljubav, jer zaljubljeni
svojim bićem traži da se sastane sa voljenim nakon nalaska voljenog. Samo nalaženje
voljenog je upravo i spajanje, odnosno sastajanje s njim, i to je tako nužno.
Samo vrijeme nalaženja istovremeno je vrijeme spajanja i vrijeme ljubavi, pa
jedite i pijte (gostite se).
Ovaj stih je iz naše pjesme o pojavi zbilje koja je nama pokazana na nivou, tj.
na ravni osvjedočenja i gledanja:
Divio sam se Zejnebi u ljubavi
Nama mimo nje nema drugog pravca
Pošto nam se pojavilo svjetlo koje obasjava do petnih žila
Odjednom nesta tmine
Njenu dušu prepustih njoj jer je ona njeno isključivo pravo,
A ljubav je uvijek zamarajuća
Između nastanka i pojave ljubavi
I postizanja onoga što se želi
Nema ni trena predaha.
Kada se pojavi ljubav desi s i uzdisanje, te tako dah izlazi na liku onoga što
se oformi u dahu zaljubljenog kako on vidi ono što voli. Pa se na osnovu toga
lik pojavi vani da ga se vidi i tako se postiže ono što se želi i u tome se
uživa neuslovljeno vremenom, kao što smo ranije pomenuli nastanak Ame i to smo
upotpunili i nakon ovoga kažemo u stihovima:
Divim se Allahovoj milosti prema meni
Ovakvom nečemu i vi treba da se divite
Vrijeme ljubavi je vrijeme postojanja i istovremeno vrijeme spajanja, pa jedite
i pijte.
Gdje je ta velika ljubav, gdje je ta bolest zvana ljubav,
Gdje je ta ljubav koja oduzima pamet
Zar se ne čudite.
Čiste je odjeće i zastrta je
I takva se ljepota nikome ne može pripisati.
Ono što se voli, kako rekosmo, nužno je nepostojeće i u stanju njegovog
nepostojanja, tako da je čiste odjeće na početku nastanka, jer nije poprimilo
nešto što bi joj odjeću zaprljalo i oskrnavilo u početku svoje pojave i svog
postojanja.
Prema tome, osnova je čistoća i na to se odnose njegove s.a.v.s. riječi:
"Svako se novorođenče rađa u čistoj prirodi", znači čistoća, a naše
riječi da je zastrta ta ljepota, tj. njeno nepostojanje za koje mi kažemo:
"Nije vidljivo u postojanju (za nas)".
Zato mi i rekosmo: "I ona se nikome ne pripisuje", jer nešto što ne
postoji se i ne pripisuje. Međutim, zaljubljeni to traži radi sebe. Zatim smo
upotpunili i rekli na kraju stihova pjesme:
"Dužnost nam je zahvaliti se Allahu
Ona mi je nevina a ja oženjen",
jer je ono što se voli nastalo iz nepostojanja pa je, po tome, nevino, a ja sam
i prije toga volio, pa prema tome i bio oženjen.
Ako ono što se voli, a što je nepostojeće, uđe u postojanje a pri tom ne bude u
nečem postojećem što je opisano voljom, tada se zaljubljeni ne naziva onim koji
to voli radi voljenog, nego to nužno voli radi sebe, kakav je slučaj sa običnom
ljubavlju.
Ako se ono što se voli može naći jedino u postojećem koje je opisano sa
htijenjem kao što je Uzvišeni Bog, djevojka ili mladić, a pored spomenutog ne
bude nekoga za koga bi zaljubljeni vezao ljubav, u tom slučaju je ispravno da
voli ono što voli dotično postojeće u kojem u zaljubljeni jedino nalazi ono što
voli. Ako se dogodi da to postojeće ne želi ono što voli zaljubljeni,
zaljubljeni će ustrajati na svojoj ljubavi, jer ono što on voli nema volju,
odnosno htijenje, kako rekosmo. Zato nije nužno da on voli ono što voli i
dotično postojeće koje ne voli ono što voli zaljubljeni, jer to postojeće nije
samo ono što zaljubljeni voli, nego je samo mjesto na kojem dolazi do izražaja
ono što on voli, a zaljubljeni nema moći u tom postojećem naći ono što voli
izuzev ako mu to postojeće sa svoje strane to omogući.
Ako ono što se voli spada u ono što se ne može naći u postojećem tada
zaljubljeni uopšte ne može naći ono što voli, izuzev da mu to svojom posebnom
podrškom Uzvišeni Bog omogući da to može uvesti u postojanje, kao što je slučaj
sa Isaom a.s. i sa onim koga Allah hoće od Svojih robova. Ako mu to bude dato
ljubav će ga nužno podsticati na uvođenje u postojanje onoga što on želi,
odnosno voli.
Nećeš naći da je ovo pitanje na ovakav način istraženo i riješeno izuzev u ovoj
knjizi. Ja nisam vidio da je ovo pitanje iko na ovakav način istražio i
riješio. Premda je mnogo onih koji vole, šta više, svako ko je u postojanju
voli, međutim, ne zna svako za koga vezuje svoju ljubav i oni se zastiru
postojećim u kojem se nalazi (pojavljuje se) ono što oni vole, pa misle da je
to postojeće ono što oni vole, a ta ljubav prema postojećem proizilazi iz
ljubavi za onim što se voli. U suštini, niko ono što voli ne voli zbog samog
voljenog, već zbog sebe. Eto to je krajnje rješenje tog pitanja.
Naime, nepostojeće se ne opisuje sa voljom i htijenjem u kom slučaju bi ga
zaljubljeni volio radi njega a ne redi sebe i ostavljao svoju volju i htijenje
za račun volje i htijenja onoga što voli. Pošto stvar sama po sebi nije takva
ne preostaje ništa drugo nego da to voli zbog sebe, pa to shvati!
Eto to je duhovna ljubav koja je slobodna od prirodnog lika, a ako likom bude
zaogrnuta i u liku se pojavi, kao što smo rekli u vezi sa božanskom ljubavlju,
a to je duhovnoj ljubavi bliže, srodnije i adekvatnije, jer je on, tj. duh, u
svakom slučaju, jedan od likova svijeta iako je on sam po sebi iznad prirode.
Znaj da duh, kada poprimi prirodni lik u tjelesima koja se otjelove na nivou
mašte a ne u tjelesima osjetilnim kako je uobičajeno i da se mogu vidjeti kao
takva. Takođe tjelesa koja se pojavljuju na nivou mašte uobičajeno se mogu
vidjeti. Međutim, ne zna svako ko ih vidi razlučiti između njih i stvarnih
tjelesa iz pojavnog svijeta.
Zato drugovi (Poslanikovi) nisu prepoznali Džibrila a.s. kada se spustio i
pojavio u liku jednog arabije (čovjeka iz pustinje) i oni tako nisu znali da je
to lik koji se pojavio na nivou mašte, sve dok ih s time nije upoznao
Vjerovjesnik s.a.v.s. kada im je rekao: "Ovo je Džibril", i oni do
tada nisu uopšte sumnjali da je to neko drugi nego arabija.
Takav je slučaj i sa Merjemom kada joj se melek (Džibril) oprimjerio u
savršenom ljudskom liku, jer ona nije imala znak pomoću kojeg bi prepoznavala
duhovna bića kada se otjelove. Tako će se i Bog Svojim robovima pojaviti
Sudnjega dana, pa će oni tražiti utočište od Njega Samoga, jer Ga neće
prepoznati.
Sud o božanskoj Uzvišenosti i o duhovnim bićima u pogledu pojavljivanja u
likovima je istovjetan, ali onome kome se taj lik pojavi a on nema znanja o
tome. Onome kome Allah ukaže posebnu pažnju, on mora imati znak pomoću kojeg će
znati razlučiti pojavu Boga od pojave meleka, džina ili čovjeka, ukoliko ovim
potonjim bude dana moć da se pojavljuju u drugim likovima, kao što je bio Kadib
El-Ban i njemu slični.
Kada čovjek koji je ovakve građe, tj. stvoren od elementa zemlje posjeduje moć
preobražavanja i pojavljivanja u likovima pred očima posmatrača a sam u sebi
zadržavajući i dalje svoj lik, takvo preobražavanje je još bliže i lakše kod
duhovnih bića. Ti znaj ono što viđaš i čime ga viđaš i šta je to ustvari. Mi
smo ovo objasnili u poglavlju o spoznaji kad smo govorili o znanju o mašti pa
to tu pogledaj.
Ukoliko se jedan duh pojavi u prirodnom liku o njemu se sud donosi onako kako
smo pomenuli u božanskoj ljubavi, svejedno poprimio taj lik u nutarnjem ili
vanjskom svijetu ne odstupa se od tog pravila, znaj to.
Duhovno biće objedinjuje i prirodnu i duhovnu ljubav i objedinjuje takođe
ljubav radi sebe i ljubav radi voljenog, ukoliko je voljeni opisan voljom, kao
što smo rekl
