Čovjek koji je htio pobjeći od Azraila

Jednoga jutra u osvit zore, bahnu neki plemić u naprasnoj žurbi na vrata Sulejmanove palače. Lice ovog nesretnika je sablasno požutjelo, a usne mu od jada pomodrile.

„Što te tišti, čovječe, da ovako patiš?“, zapita ga Sulejman.

„Azrail me takvim pogledom prostrijelio, svu svoju srdžbu i bijes na mene je sasuo“, zajeca nesretnik.

„Kaži sad što mi valja činiti“, obrati mu se Sulejman, „što god želiš, zatraži!“

„Ti, što budnim okom naše živote čuvaš“, otpočne čovjek, „zapovijedi vjetru da me odavde do Indije prenese, tamo ću, možda, smrti uteći i dušu svoju spasiti.“

Ljudi se tako od skromnosti i odricanja klone da postaju plijenom lahkomosti i pohlepe.

Strah od siromaštva i odricanja nalik je strahu što proganja ovoga smrtnika; pohlepa i častohleplje to to je tvoja Indija.

I, Sulejman naredi vjetru da žurno ovoga čovjeka preko mora ponese i do dalekih krajeva Indije odnese.

Sutradan, dok je Sulejman na prijemu bio, sretne Azraila, pa ga zapita: „Što si tako gnjevno na onog Božijeg stvora pogledao, da je jadnik bezglavo iz svog doma izjurio?“

„Kad sam ga ja to ljutito pogledao“, u čudu će Azrail, „samo sam se začudio kud je onuda prolazio. Jer mi je od Boga zapovijed stigla da dušu tog čovjeka, baš istoga dana, u Indiji uzmem. I ja sam se, eto, u čudu snebio i u sebi pomislio: ‚Da mu je i na stotine krila imati, do daleke Indije on ne može stići.’“

Sve što se u svijetu događa ti ovako poredi, širom oči otvori i razmisli.
Od koga da pobjegnemo? Zar od sebe samih? Besmislica!
Od koga da se čuvamo? Zar od Istine? Ej, nevoljo!