Božije ime (Nevidljivi, Skriveni)

Prisustvo nevidljivosti i skrivenosti -
Božije ime (Nevidljivi, Skriveni)

Tajnost je ono u
čemu je sakrivena Njegova zbilja,
A javnost je otkriva svakom onom ko vidi.
Da nije skrivenosti i da nije tajne Njegove mudrosti
Nijednom stvorenju Allah ne bi dao prednost nad čovjekom.
A to po čemu ima prednost nije ništa drugo osim
Njegove sačuvanosti od manjkavosti, uobrazilje i drugoga.
Da to iko postiže po osnovu svoje stvorenosti
To bi postigli oni koje je Bog obdario mislima.
Da ga nije Stvoritelj počastio da bude na Njegovom liku
O tome meleci ne bi imali pojma.
Pred nama su meleci svojim licima pali ničice,
Obzirom kakve duhove i likove u sebi objedinjujemo.
Zato nas Njegova djelovanja neprekidno obrću,
Bilo da se radi o nečemu što je korisno ili štetno.

Onaj ko je u ovom Božijem prisustvu ili na ovoj ravni naziva se Abdulbin (rob Nevidljivog). Uzvišeni kaže:  On je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi.  (El-Hadid, 3.) Nevidljivost je specifična nama, vezana za nas, kao što se vidljivost veže za Njega. Iako On ima Svoju skrivenost, On nije skriven, odnosno nije nevidljiv Sam Sebi, niti je skriven Sam od Sebe, kao što ni nama nije vidljiv.

Njegova skrivenost, odnosno nevidljivost, odnosi se na nas, pa je On neprekidno nevidljiv, skriven i nedokučiv našim osjetilima, bilo da se radi o fizičkim ili metafizičkim osjetilima, jer On Uzvišeni je takav da: Njemu nema ništa slično,  (Eš-Šura, 1.) a mi možemo spoznati, vidjeti ili dosegnuti samo primjere i oprimjereno, koje nam je zabranjeno navoditi u vezi s Allahom zbog našeg nepoznavanja po kojim odnosima su to primjeri i u kom smislu su to primjeri.

Pošto je skrivenost i nevidljivost mjesto gdje se nešto formira ili nastaje (rađa se, kao npr. dijete u utrobi majke), i iz te skrivenosti se pojavljuju bića onoga što nastaje i rađa se, zato se i Bog Uzviše­ni opisao nevidljivošću. Time kao da se kaže: S obzirom da je On Nevidljiv, iz Njega se pojavio i pojavljuje se svijet. Mi smo svi u Njemu bili skriveni.

Ovome pristupi po razumu (pameti), a ne po mašti i imaginaciji, jer ako ti to uzmeš po razumu, to će ti biti prihvatljivo po pravom i ispravnom znanju, a ako ti tome, na naopak način, pristupiš po mašti i imaginaciji, onda će tvoj stav biti opovrgnut Božijim riječima: Nije rodio.  (EI-Ihlas, 3.) Pametan čovjek ne treba iznositi stavove koji mu se mogu o glavu obiti. Ako ti to uzmeš po razumu, pametno, a ne po mašti, onda si ti stvar postavio kako treba, jer mi nužno moramo imati oslonac na kojeg se oslanjamo u našem postojanju, pošto je naša potencijalna mogućnost dala prevagu našeg postoja­nja nad našim nepostojanjem, s tim što je On od nas skriven zbog nepostojanja srodnosti između nas i Njega.

Pošto mi sami po sebi svojom cjelovitošću i pojedinačnošću imamo status mogućeg bića, ako bi se uzelo da između nas i Njega postoji srodnost po nečemu što ima status mogućnosti, onda bi se i o Bogu sudilo kao o mogućem, čime bi Ga se svelo na ravan mogućnosti, a s obzirom da je On nužan sam po Sebi, srodnost između nas i Boga ne dolazi u obzir.

Pošto On nama nije srodan i pošto mi Njemu nismo srodni, po tom osnovu se mi oslanjamo na Njega, zbog nepostojanja srodnosti, a s jednog aspekta i zbog srodnosti.

On Uzvišeni je neovisan o svijetu, jer Njegova ljubav odnosno želja da bude spoznat podrazumijeva to da nije spoznat, jer kada bi bio spoznat, ne bi bio nevidljiv i skriven, a On je Nevidljiv i Skriven, koji se kao takav ne vidi.

On je skriven gledajući i sa drugog aspekta, s obzirom da je On u srcu Svoga roba vjernika koje Ga obuhvata, pa je skriven u robu, a rob ne vidi svoju nutrinu i ne vidi ono što je skriveno u njemu. Pa sa oba aspekta uzevši, mi Ga ne vidimo.

Zatim, kada je On Uzvišeni, kao što je rekao, snage, tj. moći Svoga roba, kao što su njegov sluh, njegov vid i drugo, a rob gleda svojim vidom, dakle gleda svojim Bogom, Gospodarom, ono što vidi njegov vid, pritom ne videći svoje moći (pa npr. ne možeš ti svoj vid vidjeti), a Bog je sve njegove moći i snage, on dakle, ne vidi svoga Gospodara. E ovim se rastavlja i razlučuje između znanja i viđenja.

Mi znamo, po osnovu naše vjere i njenog svjetla u našim srcima, da je On naše snage i naše moći, a to ne vidimo vidom, pa Ga mi tako i dokučujemo i ne dokučujemo. A vidovi Ga ne dokučuju, pa ukoliko je On naš vid, u tom slučaju vidom ne dokučuje Sebe, jer je On zastrt nama. Ukoliko je On naš vid i ukoliko je stvar ovakva, daleko je to od toga da Ga možemo dokučiti.

Što se tiče Njegovih riječi: Ne dosežu ga vidovi, a On doseže vidove,  (EI-Eriam, 103.) vid je samo zato da se pomoću njega vidi a ne da on sam bude viđen. Zatim, u tim riječima: "Ne dosežu Ga", krije se zamjenica trećeg lica "Ga", a ona se koristi za odsutnog. Taj ko je odsutan nije dokučiv vidom i pogledom, jer kada bi se On dosegao i vidio, On ne bi bio odsutan niti skriven, tj. nevidljiv.

Međutim, On doseže vidove, jer se za odsutnost ne podrazumije­va nužno da je obostrana. Nije nužno da ako je neko odsutan od tebe da i ti budeš odsutan od njega. To može ali i ne mora da bude.

U značenju ovog ajeta ima i druga stvar, a to je da On Uzvišeni doseže Sam Sebe. Jer On Uzvišeni, ukoliko je sa Svojom Biti i od­sutnošću vid roba, a pošto se viđenje ostvaruje jedino pomoću vida, On je vid koji se pripisuje robovima. Rekao je: A On doseže vidove. On, odnosno Njegova bit su sami vidovi, tako da u tom slučaju vidi Sebe. Zato mi rekosmo da se On pojavljuje, odnosno da je vidljiv Sebi i da nije skriven od Sebe.

Zato Bog, upotpunjujući taj ajet, odnosno te Svoje riječi, kaže: On je Prefinjeni...,  s obzirom da Ga ne dokučuju vidovi, a prefinjen je i u pojmovnom smislu, u smislu da On dokučuje vidove, tj. Njegovo dokučivanje vidova je dokučivanje Samoga Sebe, jer su ti vidovi Sam On. Ovo je krajnja prefinjenost i tananost. Uz to, On je i Obavješteni. Što ukazuje na znanje koje se doživljava i kuša, tj. ovo se ne spoznaje osim kušanjem i doživljajem. Tu ne koristi iznošenje dokaza koji ukazuju na Njega, izuzev da ti dokaz koji upućuje na Njega bude sam onaj koji upućuje i dokazuje, a to nije nešto drugo nego njegovo kušanje i doživljaj.

Ovakav rob, kome je Bog njegov vid, sebe vidi Bogom (pomoću Boga) a Boga vidi svojim vidom, jer je Bog sami njegov vid, tako da rob vidi i sebe i Boga.

Ko god je u Njemu skriven je, jer je u Njemu nastanjen.
Naš govor ne zna niko izuzev onoga koji vidi
I ko je pronicljiv i oštrouman.
Ono što ja vidim vidje
će onaj
Ko vidi svojim srcem, misleći da vidi.
Jer je On Onaj koji Ga vidi iz samih zastora
A ti Ga nećeš vidjeti, izuzev ako te ne bude.

Na to aludiraju Vjerovjesnikove, s.a.v.s., riječi iz vjerodostojne predaje koja se navodi u Muslimovoj zbirci: "Ukoliko Ga ti ne vidiš, On tebe zasigurno vidi."

Ako ti ne budeš, vidjećeš Ga.
Ako budeš, nećeš Ga vidjeti.
Čiji je slučaj ovakav kako rekoh - vidjeće Ga.
Ja sam ogledalo, a ako hoćeš reci
Mjesto na kojem se On pojavljuje.
Ako je On u meni, onda se time
Potvrđuju riječi da je tu pohranjen.
Ako je On naporedo sa postojanjem (mojim),
Onda ga i proživljava.

Srca spoznavalaca su mjesta u kojima je pohranjen Bog, kao što su i njihove vanjštine mjesta Njegovog pojavljivanja. On je u samim srcima Svojih robova po osnovu toga što su njihova srca mjesta znanja o Njemu.

Neki od robova ne paze na Njegovu svetost niti se drže Njegovih propisa, pa je On kod takvih robova kao mrtvac u svome grobu. Mrtvac nema uticaja na grob. Štaviše, grob ima uticaj na njega, s obzirom da ga je sakrio i pokrio od pogleda ljudi i svijeta.

Takav je i status osobe koja nastupa oprečno Božijem zakonu, jer je Božiji zakon za nju mrtav, dok god je u takvom stanju. Na taj način se i Bog pojavljuje u snovima.

Ja sam jedanput Allahovog Poslanika, s.a.v.s., na snu vidio kao da je mrtav i da se nalazi na jednom pokazanom mi mjestu u glavnoj džamiji u Sevilji. Ja sam se raspitao za to mjesto u džamiji i saznao sam da je uzurpirano. Božiji zakon je bio mrtav na tom mjestu, s obzirom da to mjesto u džamiji nije dobijeno u vlasništvo na zakonit način.

Srca nemarnih su, prema tome, same grobnice za Boga, pa se On prema tim srcima odnosi kao da i nije u njima.

A Allah govori istinu i On upućuje na pravi put.

Muhidin ibn Arebi