Prisustvo basta (širine, raspoloženja) - Božije ime (Onaj koji daje raspoloženje)

Prisustvo basta (širine, raspoloženja) - Božije
ime (Onaj koji daje raspoloženje)

Pametni se u svom raspoloženju ne raduje
Izuzev ako ga Allah ne obraduje
Preko jezika iskrenoga (poslanika)
Koji nagovještava radost i koji upozorava,
A kojeg Bog podučava.
Takav je iskren u svom govoru i njemu
Na Dan proživljenja pripada čast.
Nipošto ne sumnjaj u istinitost njegovog posianstva,
Jer je njegovo poslanstvo Allah obznanio.
Ne govorite onako kao što reče onaj
Koji kaž e, kada mu se je reklo: "Šta je On?"
"Odgovor na pitanje `šta je On' je nepoznat."
Ti se raduj, jer je Allah Jedan.

Onaj ko je na ovoj ravni naziva se Abdulbasit (rob Onoga koji daje raspoloženje). Ovoj ravni pripada određenje i uticaj i na Vječ­noga i na stvoreno, pa ko udobrovolji Allaha, da On njime bude zadovoljan, onda On prema njemu ne iskazuje Svoju sržbu, već mu daje raspoloženje tj. obasipa ga Svojom milošću, a Allah stišće (tj. daje neraspoloženje) i raširuje (daje raspoloženje). (El-Bekare, 245.)

Njemu Uzvišenom pripada sav sud i određenje,
A u znatnoj mjeri i meni pripada sud i određenje.
On je Bog, naša osnova, a ja sam rob, Njegova sjena.

Kada potraje Njegovo prekrivanje,

Ja sam, u tom slučaju, od Njega sjena Njegova.

Meni ne pripada nešto posebno,

Nego meni pripada cjelokupna Njegova stvar.

Ako mi pogriješimo, to je izraz Njegove pravde,

A ako hoće (da sačuva), to je Njegova dobrota.

Svaka vrsta nas se tiče, a ja sam od Njega Njegov uzorak,
I te kako vrijedan uzorak.

Od Njega sam, Njegov lik je moj lik,

A Njegovo darovanje i nasipanje

Je upravo moje darovanje (nasipanje), ili mu je slično.

Njemu Uzvišenom_, pripada određenje, sud i uticaj na Njegove robove sa ove dvije ravni (sa ravni kabda - kada daje neraspolože­nje i tjeskobu, i sa ravni basta - s koje daje raspoloženje i prosipa milost), s napomenom da se mjesta razlikuju, pa je tako različito raspoloženje zbog različitosti mjesta, a i stanja su različita, pa se tako razlikuju i raspoloženja prema različitosti stanja.

Što se tiče mjesta ovoga svijeta, Uzvišeni kaže: Kada bi Allah Svojim robovima davao opskrbu u izobilju, oni bi na zemlji obijesni postali, (Eš-Šura, 27.) pa On spušta opskrbu i rasprostire je po mjeri, kako hoće.

Tu širinu, raspoloženje i rasprostranjenost daje u džennetu, jer džennet nije mjesto gdje će to izazvati negativne posljedice, tj. tu se robovi neće osiliti, postati obijesni itd., s obzirom da će Allah iz njihovih prsa odstraniti zlobu, kao potencijalnu mogućnost za takvo što. Slijeđenjem Poslanika, hoću reći Božijeg zakona, i držeći se onoga što mu je vjerozakonom propisano i zacrtano, sa potrebnom i odgovarajućom pristojnošću i uljudnošću, rob na Najsvetiju Ekse­lenciju, Boga, vrši takav uticaj da ga On zavoli usljed tog njegovog slijeđenja Poslanika.

A kada ga Bog zavoli, dadne mu raspoloženje i milost. Stanje jednog takvog roba na ovom svijetu kada zadobije tu milost i ras­položenje je takvo da se drži odgoja i uljudnosti u tom raspoloženju i milosti koji su došli od Boga, a to je ustvari jedna lagana tjeskoba koju je izazvalo to oraspoložavanje koje je zadobio od Boga.

Jedan rob može doći u poziciju da bude u tjeskobi i neraspo­loženju koje daje sam Bog, a takođe i od širine i raspoloženja koju daje Bog, iako se razlikuju određenja odnosno definicije te tjeskobe, jer može biti uzrokovana kabdom ili bastom, tj. na ovom svijetu zbog obaveze i zaduženja. Savršeno raspoloženje na ovom svijetu je nemoguće, zbog obaveze odgoja i uljudnosti, a takođe je nemoguće i savršeno neraspoloženje i tjeskoba, zbog zabrane očaja i gubljenja nade ("Ne gubite nadu u Allahovu milost!"), s napomenom da je uticaj neraspoloženja i tjeskobe na ovome svijetu opštiji i obuhvatniji od uticaja širine i raspoloženja.

Ima ljudi koje je Allah usrećio time da preko njih ide radost robovima. Prvi stupanj u tome zauzima onaj ko ljude nasmije i obraduje onim čime je Allah zadovoljan, ili onim čime Allah nije ni zadovoljan ni nezadovoljan, prostor koji je prepustio svojim robovima između toga, kada je u pitanju bezazlena šala i sl..

Onaj koji druge nasmijava mjesto je pojave jednog od božanskih opisa, što se inače ne primjećuje i čemu se neznalica izruguje. Po neznalici, onaj ko ljude nasmijava je osoba bez ikakve vrijednosti. Takva osoba se u običnom svijetu naziva maskarom (objektom podsmijeha i podrugivanja). Koliko je samo takav neznalica u svom ocjenjivanju šaljive osobe daleko od riječi Uzvišenog: I da On na smijeh i na plač navodi, (En-Nedžm, 43.) pogotovo kada smo to nasmijavanje i izazivanje raspoloženja vezali za ono čime je Allah zadovoljan ili ono čime je niti zadovoljan niti nezadovoljan (bezazlena šala)!

Kada Božiji rob prati svoja stanja i uticaj Boga u postojanju, u njegovim očima je velik onaj koga nazivaju maskarom, tj. onaj koji nasmijava i razveseljava ljude.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je imao druga po imenu Nuajman, koji ga je nasmijavao i kojeg je Božiji Poslanik volio, da bi taj božanski opis dolazio do izražaja u materijalnom svijetu, a on je najbolje znao šta je vidio. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije bio od onih koji su mu se izrugivali i uzimali ga za objekat podsmijeha i rugla, niti ga je takvim držao. Ne dao Bog da je takav Allahov Poslanik, nego ga je gledao mjestom božanske pojave. Takvim Poslanika znaju božanski učenjaci.

Sa ove ravni Allahov Poslanik, s.a.v.s., se šalio sa staricom i sa djecom, da bi ih oraspoložio i obradovao. Pogledaj kako veliki vla­dari nasmijavaju svoju djecu, spuštajući im se u svojim postupcima na njihov nivo da bi ih nasmijali.

Nisam vidio da se neko od vladara na ovom stupnju na svom prijestolju i u prisustvu svojih saradnika i izaslanika koji su dolazili kod njega obistinio onako kao što sam vidio da to čini pravedni vladar Ebu Bekr ibn Ejjub u svom ophođenju prema svojoj malenoj djeci, kada sam sa takvom grupom bio prisutan u njegovom društvu u gradu Mejafarikin.

Vidio sam mnoge vladare i kod njih po ovom pitanju nisam vidio nešto slično onome što sam vidio kod ovog pravednog vladara. To sam smatrao jednom od njegovih brojnih vrlina i to ga je činilo velikim u mojim očima, na čemu sam mu bio zahvalan. Isto tako, vidio sam da je izuzetno pažljiv i prema ženama, da je vodio računa o njihovim stanjima i raspitivao se za njihove potrebe. I u tome je nadmašivho sve druge vladare koje sam dotad vidio. Nadam se da će mu to kod Boga koristiti.

Znaj da je razlika između ove dvije ravni, tj. ravni tjeskobe i neraspoloženja i ravni raspoloženja i veselja, to da neraspoloženje i tjeskoba nikada ne biva i ne nastaje izuzev iz raspoloženja, a ras­položenje katkada nastane iz neraspoloženja i tjeskobe, a katkada i bez toga. Raspoloženje i veselje koje nastane bez ikakva povoda, tj. kada mu ništa ne prethodi, potiče od toga što Božija milost utiče i prethodi Božijoj srdžbi. Milost je veselje, radost i raspoloženje, a srdžba je, sama po sebi, tjeskoba i neraspoloženje. Raspoloženje koje biva nakon neraspoloženja i tjeskobe je kao milost koju Allah ispolji prema Svojim robovima nakon što pretrpe patnju ili kaznu. E to je raspoloženje nakon neraspoloženja i tjeskobe. Nemoguće je da nakon ovog drugog raspoloženja (koje je došlo nakon neras­položenja) bude nešto što nužno iziskuje neraspoloženje i tjeskobu koje će robu nanositi bol (tj. na onom svijetu, zato što se onaj svijet zove stabilni svijet).

Raspoloženje donosi opštu korist. Moguće je da u tom ras­položenju na ovome svijetu bude jedna skrivena Božija zamka ili podvala, a to je da se nižu blagodati onome ko se suprotstavlja, tj. kontrira (bude na suprotnim vjerskim pozicijama), zauzima opreč­ne stavove Bogu, kojom prilikom im Bog daje životnog roka, da bi povećali svoje grijehe, a na to se odnose riječi Uzvišenog kad kaže: Neka nipošto ne misle nevjernici da je dobro za njih što im dajemo dug život. Mi im ga dajemo samo zato da što više ogrez,nu u grijehu; njih čeka sramna patnja. (Alu Imran, 178.) Riječ "imla, spomenuta u Božijem tekstu, znači upravo davanje blagostanja u životu i imetku na ovom svijetu, i oni to koriste, a u tome im je njihova nesreća.

Ima i takvog raspoloženja i blagostanja čiji je uzrok nepoznat, a ima i onog čiji je uzrok poznat. Hoću reći, kad je uzrok nepoznat, da čovjek u sebi osjeti raspoloženje i radost a ne zna šta je tome uzrok. Pametan je onaj ko se u svom raspoloženju čiji je uzrok nepoznat ne prepušta previše raspoloženju, pazeći na posljedice i na što će to izaći te da li će to rezultirati nečim što će kod njega izazvati neraspoloženje i tjeskobu i zbog čega će se kajati, ili će mu to još više povećati radost i raspoloženje.

Skrivena zamka ili podvala od strane Boga je u tome što je nepoznat uzrok raspoloženja, a snaga te moći je upravo u tome u čemu se dotična osoba nalazi. Ovaj svijet pametnome diktira da bude oprezan kada je u pitanju raspoloženje čiji je uzrok nepoznat, tj. kada uzroci nužno donose neka stanja pri kojima on treba zastati i suzdržati se, čekajući da mu u njegovom umu bljesne misao koja će mu osvijetliti uzrok toga. Kada on to sazna, onda će postupati u skladu onoga što zna, bilo da je u njegovu korist ili na njegovu štetu, shodno tome kako ga Allah u tome uputi i uskladi, te ga pomogne ili odmogne. Od Allaha tražimo zaštitu od padova, bilo da je riječ o govoru ili djelima.

Sa ove ravni Allahu očevidno, tj. na osnovu srčanog vida poziva onaj ko poziva. On sa pozicija raspoloženja poziva onoga za koga zna da će mu raspoloženje pomoći u odzivu Bogu, a sa pozicija tjeskobe i neraspoloženja onoga za koga zna da će mu tjeskoba i neraspoloženje pomoći da se odazove onome ko ga poziva. Ovakav misionar, iako je na stupnju radosti i raspoloženja koji mu Bog daje i iako poziva sa ravni raspoloženja, on poziva i tjeskobom i širinom, i neraspoloženjem i raspoloženjem, vodeći računa o tome šta je kome bolje i korisnije i uzvraćajući onim što je ljepše, i kada je u pitanju on lično a i onaj koga zove i poziva. Pristojnost je ono najveće čega se treba držati na ovoj ravni. Raspoloženje i širina je ono za čim duše teže pa se zato treba čuvati onoga što dušu može upropastiti.

A Allah govori istinu i On upućuje na pravi put.