O Jusufu a.s.

Čuo sam da Jusuf deset godina nije spavao noću. Taj
princ je molio Boga za svoju braću:
“Bože, ako im Ti oprostiš, pa neka bude tako. Ali, ako ne
oprostiš, ja ću svijet tugom ispuniti jako.
Nemoj ih kazniti, Gospodaru, jer oni su žalosti puni
zbog grijeha koji ih iznenada zbuni!”
Jusufova stopala su se plikovima osula od njegova
noćnog bdijenja, oči mu se bolom ispunile od plača i
tugovanja.
To žalovanje se do sfera nebeskih i meleka proširi, More
Nježnosti prokvrca i potom okove poruši.
Četrnaest odora dojezdi počasnih: “Vas svih četrnaest
su poslanici, izaslanici i glavešine između sluga Mojih.”
Takvo je danonoćno nastojanje šejhova, u pokušaju da
izbave stvorenja iz muke i truhleža. (D 9788-94)
Rumi

Prisustvo gospodarenja – Božije ime Er-Rabb ( Gospodar )

Prisustvo gospodarenja – Božije ime

Er-Rabb ( Gospodar )

Gospodar je naš vladar i

Gospodar je naš odgojitelj i vaspitač.

Gospodar nam daje postojanost jer On je postojan.

Da nije mog postojanja i činjenice

Da me Bog uveo u postojanje,

Ja ne bih znao da sam ja prolazno stvorenje.

Bog me je od Sebe uveo u postojanje i Sobom me ojačava,

Zato se ja zovem i onim koji govori i onim koji šuti.

Prisustvu, odnosno ravni gospodarenja pripada pet određenja: postojanost (stalnost) u promjeni, iznošenje argumenta u presuđivanju pri sporovima u vezi s Bogom, odluke i rješavanje onoga što je u interesu i na dobrobit mogućim bićima, ropstvo iz kojeg se ne može osloboditi i povezanost života sa uobičajenim uzrocima.

Što se tiče postojanosti, odnosno stalnosti u promjeni, na to ukazuju riječi Uzvišenog: On je svakog trena u djelovanju. ( Er-Rahman, 29.), kao i Njegove riječi: Allah obrće noć i dan. ( Eš-Šura, 44.) Nema ni jednog trenutka u svijetu a da se u tom trenutku ne dešava promjena. ZAr ne uočavaš da Sunce, koje je uzrok noći i dana, plovi i nema mu stanka, ni noću ni danju. Pogledaj i ostala nebeska tijela: sva ona plove u sferi. (El- Enbija, 33.) Nije rekao da ona u svom krugu, u 360 stepeni, dođu do kraja i stanu. Naprotiv, u svakom stepenu tog kruga, šta više u svakoj minuti, sekundi, čak i nedjeljivom dijelu sekunde, Uzvišeni u svakom atomu svijeta osnovnih elemenata stvara ono što ne zna niko osim Allah, koji je to i uveo u postojanje.

U srednjem svijetu visokih duhova, a to je duhovni nebeski svijet koji se nalazi ispod sfere sazvježđa, Allah daje znanje o tome kakvim zahvalama će Ga taj svijet hvaliti, shodno božanskim spoznajama kojima ih On daruje. Svi oni znaju kako će Mu se moliti i kako će Ga slaviti. A Allah zna šta oni rade. (En- Nur, 41.)Oni koji pripadaju ovoj visokoj kategoriji duhovnih bića su stanovnici dženneta. Visokih duhovnih bića ima i u svijetu osnovnih elemenata, a ima ih koji su u paklu, tj. u džehennemu.

Onima koji su u najvišen svijetu duhova, koji je iznad sfere sazvježđa i proteže se do duša i umova, pa i do same Ame, Allah preko Svojih imena daje znanja koja taj svijet podstiču na hvaljenje Uzvišenog onako kako Mu dolikuje, i to sa aspekta tog najvišeg svijeta, a ne sa aspekta sami Božijih imena, jer su Božija imena obuhvatnija od tog svijeta i nadilaze ga, s obzirom da je njihov odnos u realizaciji Božijih određenja bekrajan.

Drugo oređenje prisustva Božijeg imena Gospodar jeste iznošenje argumenata u presuđivanju pri sporovima u vezi sa Bogom. To je zato što su učenja i tvrdnje o Bogu jako mnogo različiti, a sve to na osnovu jedne moći, moći mišljenjam koja je svostvena brojnim osobama sa međusobno različitim konstrukcijama, strukturama i moćima, tj. snagama. Misaonu snagu ne podupire nešta drugo nego ta konstrukcija i priroda. Udio svake osobe je zasnovan upravo na prirodi te osobe u i ono što mu omogučuje i daje ta konstitucija kakava mu je svojstvena. Kada na tom polju iscrpi i utroši sve snage te se preda, spoznavši da ne može svojim snagama dospjeti i vinuti se, što će reći – kapitulira, tada je ta osoba time pripravna da prihvati udahnjivanje duha od Boga, pa će usljed tog udahljivanja doći do izražaja pravi njeni kvaliteti.

Oblikovanje prirodnog tijela je ustvari hedna određena forma svjetla, odnosno duha. Taj lik, odnosno ta forma je takva da se u njoj svjetlo i tmina izmješani. Njena tmina je sjena a svjetlo joj je sjaj. Sjena te forme, odnosno tog lika je ono što Gospodar pruža, tako da ta sjena pripada prisustvum odnosno ravni gospodarenja. Zar ne vidiš kako tvoj Gospodar pruža (prostire) sjenu? ( El – Furkan, 45.) Svjetlo te forme je sjaj, jer je prirodno tijelo osvjetljeno i to biva sa svjetlom Sunca.

Uzvišeni Bog je spomenuo da je postavio i dao Sunce svjetiljkom , a Mjesec svjetlom. Zato mi za Sunčevo svjetlo kažemo da je sjaj, zobg posebnog aspekta, jer ono obasjava svako biće postojeće.Ili kako se već prosipa sjaj svjetla na ogledalo dotjeranog tijela pa se u odrazu pojavljuje sjaj Sunca, kao što se pojavljuje se Mjeseca.Zato mi nazvasmo djelimični duh svjetlom, jer je Uzvišeni Allah dao da Mjesec svijetli,  pa je Mjesec po učinku i ulozi svjetlo, kao što je i Sunce po učinku sjaj. Ustvari, SUnce je samo po sebi svjetlo, a Mjesec je sam po sebi brisan. Zato Mjesecu i pripada isčeznoće, a Suncu pripada trajnost.

Sa svakog aspekta Mjesecu pripada iščeznuće,

A Suncu pripada sjaj i trajanje.

Svekom našem lijepom licu

On pokazuje osmjeh i susretljivost.

Mi Njegovu ljepotu čuvamo od svakog oka,

KAo što kora čuva i štiti stablo.

Spustismo se preko Neba u postojanje,

A Njemu pripada svuobuhvatni Prijesto i Ama.

Njemu pripada i to da nam je naklonjen ili nenaklonjen.

Njemu pripada određenje sjaja i uzvišenosti.

Kada se On približi

U Njegovom društvu je ugodnost, širina.

Ako nas On uzdigne, nas se hvali.

Njemu pripada odredba volje u mom postojanju.

On je Onaj koji bira i čini šta hoće.

ZAtim se prožive duhovne i osjetilne snage u fazi stvaranja ovog djelimičnog duha udanutog po osnovu jednosti i jednine, jer je On Uzvišeni rekao: Udahnuo sam... (El-Hedžr, 29 ), a što se tiče Isaovig, a.s.s, duha, Uzvišeni Bog je opotrebi množinu i izraz mnoštva. U njemu , tj. Isaovom , a.s., duhu su snage svih Božijih imena i svih duhova, jer je On, vezano za slučaj Isaa , a.s., rekao : Udahnuli smo... (Et-tehrim, 12.) Džiblir, a.s., je dao hazreti Merjemi takav duh, pojavivši joj se u liku savršena čovjeka, pa je udahnuo, a to je zapravo Božije nadahnuće, kao što Bog preko jezika svog roba kaže: «Čuo je Allah onoga ko Ga je hvalio»

Pošto je udahnjivanje popračeno ovim močima, jedna od tih moći je i misaona moć ili snaga, koja je čovjeku data da s njom promatra i proučava Božije znakove u vanjskom svijetu i u sebi, kako bi  mu s tim bilo jasno da je On Bog. S obzirom da se konstitucije i prirode međusobno razlikuju, nužno je da se razlikuje i moć prihvatanja.Zato je nužno da  neko u razmišljanju bude vredniji i bolji od nekog drugog.Prema tome, nužno je da misaono razmatranje koj svakog razuma bude oprečno onome što nudi nečija druga misao, odnosno pamet, da bi se u nekim stvarima od drugog razlikovao a u nekima ne bi. Ovo je uzrok različitih stavova i zagovaranja, pa će Gospodar presuditi između tih raznih stavova i zagovaranja Svojim spuštenim zakonom. TAda će se pamet i dalje držati svojih argumenata pa će do razlike dolaziti u razmatranju pojedinih vjerozakonskih odredbi, odnosno po osnovu različitog shvatanja vjerozakona, nakon što su prethodno te razlike bile izražene po osnovu argumenata zasnovanih na razumu. To se isključivo odnosi na vjernike i vjernice.

Oni koji se drže Gospodarevog suda, odnosno odredbe, odnosno presude u vezi sa tim, od onih koji se spore među sobom, zapravo su vjernici i vjerozakon im je osnova njihova shvatanja. Oni se međusobno razlikuju i pored toga što su međusobno saglasni. Njihova razlika je u shvatanju onoga kakav sud Gospodar daje u vezi sa Bogom (Hakk). Eto, to je Istina (Bog) koju vjerozakon stavlja pred robove. Onim čime je On Sebe imenovao, i mi Ga time opisujemo, be dodajući tome ništa na ono što nam je dostavljeno i ne izmišljajući Mu sa naše strane nikakvo drugo ime.

Što se tiče sporenja nevjernika i njhovog razilaženja u njihovim vjerovanjima (ideologijama), njima je zakonodavac neko od njih, koji u vezi s Bogom slijedi neki pravac koji do tada oni nisu slijedili ili zacrtali, s obzirom da su nevjernici. U sporu između vjerozakona i umnih ljudi koji nisu vjernici presudiće Allah, kada se pojavi u različitim pojavama, na osnovu čega će doći do donošenja presude između to dvoje. Međutim, na budućem svijetu do izražaja će doći odredba prinude i prisile, tako da se tamo uopšte niko neće moći suprostavljati niti protiviti.Tamo će sva vlast pripadati Allahu, Jednome, Nadmoćnome, i nestaće svih tvrdnji koje su iznosili oni koji su ih iznosili. Vjernici će tamo biti goposda, na tom skupu, i nadvisit će ostale.

Treće određenje imena Gospodar su odluke i rješavanje onoga što je u interesu i na dobrobit mogućim bićima. Znaj da je kod mogućih bića, ukoliko se ona gledaju sama po sebi, nije naznačena njihova sposobnost prihvatanja nekog od aspekata po kojem bi ona imala prevagu, pa Gospodar osmatra i odlučuje o prevazi i prednosti, tj. šta u vezi sa tim bićima prevagnjuje i koje od tih mogućih bića ima prednost, i to u vezi sa postojanjem i nepostojanjem, u vezi s tim koje će od njih prethoditi u postojanju, tj. uvođenju u postojanje, a koje će slijediti, kao i u vezi s tim kojem od njih će pripadati koje mjesto i položaj. On im daje odgovarajuća vremena, mjesta i stanja, dajući im od toga ono što je za njih najbolje i najadekvatnije. Moguće biće upravo tako dolazi do izražaja.Uzvišeni mu to određuje upravo zato da bi Ga to moguće biće slavilo i spoznalo, i to spoznajom koja dotičnom biću oriliči, shodno njegovom kapacitetu i mogučnosti prijema spoznaje, a ne zbog nečeg drugog. ZAto češ vidjeti da neka od mogućih bića na ovaj svijet dolaze ranije a neka kasnije, da su neka viša a neka niža, da su međusobno različitih stanja i nivoa, bali da su na vlasti ili da su obezvlaščeni, bilo da se bave proizvodnjom ili trgovinom, bilo da se kreću ili miruju, bilo da se udružuju ili razdružuju, i slično tome. Ovo je obrtanje mogućih bića u mogućim bićima, drugim rijećima obrće se moguće u mogućem, a ne nečemu drugom.

Četvrto određenje ili odrednica imena Gospodar je Njegov gospodarski odnos prema ropstvu, i takvom kojeg se ne može osloboditi, a to je ropstvo Allahu. Samo ropstvo se dijeli na troje: ropstvo Allahu, ropstvo stvorenju i ropstvo stanju. Ropstvo stanju je robovanje i ono se dovodi u vezu sa samom osobom. Ova tri ropstva osloboditi se može jedino od ropstva stvorenju.

Ropstvo prema stvorenju dijeli se na dvoje. Jedno od tog dvoga je ropstvo u slobodi, tj dobrovoljno robovanje, kad na to nisi prisiljen, a to je ono robovanje kada se robuje uzrocima.Oni koji tome robuju nazivaju se robovima uzroka, iako su slobodni. Drugo ropstvo je po osnovu vlasništva ili vlasti, a to je u narodu opštepoznati robovanje robovlasniku, koje podrazumjeva kupovanje i prodavanje roba. Od takvig se robovanja može osloboditi i izaći iz vlasništva nekog takvog stvorenja (robovlasnika).

Ostaje nedoumica u vezi sa vlašću uzroka ( odnosno u vezi sa potčinjenosti i robovanju uzrocima), da li se neko može osloboditi robovanja njima ili ne može. Ko smatra da uzroci nad njim nužno imaju vlast i da ih se nemoguće osloboditi, izuzev po pretpostavci a ne po stvarnom stanju, takav zagovara da se nemoguće osloboditi robovanja uzrocima. Onaj ko zagovara poseban aspekt, a to je onaj aspekt u kome nema neko da se može pridružiti (Bogu), kaže da se moguće osloboditi od robovanja uzrocima. To oslobađanje se ogleda u njegovoj spoznaji tog posebnog aspekta. Kada se spozna (odnosno u tume Njega spozna), on se time oslobađa robovanja uzrocima ( i umjesto uzrocima robuje Uzvišenom, na pridružujući Mz sudruga u gospodarenju).

Što se tiće ropstva Allahu i sopstva koje podrazumjeva robovanje, a to je robstvo stanju, takvog ropstva se nikako ne može osloboditi.

Peto određenje imena Gospodar je povezanost sa uobičajenim uzrocima. Najizrazitiji primjer toga jeste hrana kod svih onih koji se hrane, bilo metafizičkom ili fizičkom hranom. Fizička, odnosno osjetilna hrana je poznata, a metafizička, odnosno hrana u pojmovnom smislu je ono čime se hrane umovi i sve ono čiji život ovisi o znanju, ma ko to bio i na ma koji način to bilo.

Koliko je samo znanja  koje onaj koji zna postiže putem iskušenja, a to radi toga da bi se imao nepobitan dokaz u vezi sa onima ko traži. Takav način sticanja znanja kola kroz sva stvorenja. Mi smo to pojasnili  kad smo govorili o stomaku u našem djelu «Mevaki'u-n-nudžum»

Kad se ovo izlaganje ne bi oduljilo, mi bismo u vezi sa ovim Božeijim prisustvom, odnosno ovom ravni pojasnili neke tajne koje su u vezi sa tim. U vezi sa svakim pojedinim Božijim prisustvom odnosno svakom tom ravni mi ćemo skretati pažnju samo na neke aspekte istih.

Ovo Božije ime Gospodar ima mnogobrojna vezivanja. Ta vezivanja se negdje objedinjuju a negdje rastavljaju, shodno tome za što se vezuju. Tako, tu ima vezivanje za svjetove (Gospodar svjetova), za ličnu zamjenicu drugog lica jednine, kao na primjer što je Bog rekao : Tako mi tvoga Gospodara (Merjem, 68), ima vezivanja za zamjenicu dvojine, na primjer: Ko je gospodar vas dvojice... (Ta-ha, 49.), zatim zamjenica množine, odnosno za množinu: Vaš Gospodar, zatim za očeve: (Gospodar vaših očeva), zatim za zamjenicu u trećem licu: Njegov (Gospodar, (Njen Gospodar), njihov Gospodar, zatim za nebo i nebesa (tako mi Gospodara neba), zatim za Zemlju (Gospodar Zemlje) , zatim za istok i zapad(Gospodar istoka i zapada), zatim za istoke i zapade (Gospodar istoka i zapada), zatim za ljude, zoru, za spojenu zamjenicu govornog lica (moj Gospodar)... Nikada ime Gospodar nečeš naći izuzev vezano za nešto ili nekoga ili da se odnosi na nešto i nekoga. Tvoje znanje o Njemu, tj, o tom imenu Gospodar, uvjek je vezano za onoga na koga se odnosi, odnosno za koga se veže, pa shvati, a govor o tome da se ovo sve izanalizira bi se oduljio.

A Allah govori istinu i On upučuje na pravi put.

Muhidin ibn Arebi

O prisustvu kabda(tjeskobe, neraspoloženja, uzimanja i držanja u šaci) – Božije ime Al-Kabid (Onaj koji drži u šaci, koji uzima šakom, koji daje nesraspoloženje)

O prisustvu kabda(tjeskobe, neraspoloženja, uzimanja i držanja u šaci) – Božije ime Al-Kabid (Onaj koji drži u šaci, koji uzima šakom, koji daje nesraspoloženje)

Nema sumnje da je kabd(tjeskoba, neraspoloženje)

Nešto što je samo po sebi poznato

I ta je stvar shvatljiva

Nama nije poznata tajna te tjeskobe i neraspoloženja,

Mešutim to je Allahu poznato.

Onaj koji strahuje

Iz samog svog straha zna šta je strah,

ZAto i konači opterećen brigom.

Ptice plaču za njegovom baštom

U kojoj su sada nastanjene vrane i sove.

On osjeća tjeskobu zbog takvog i sličnih stanja-

Tajna o nesraspoloženju i tjeskobi je u svijetu skrivena.

Određenje ovog prisustva (držanja u šaci) proteže se i na stvoreno i na Stvoritelja.

Onaj ko je u ovom Božijem prisustvu naziva se Abdulkabid(rob Onog ko daje tjeskobu i prihbata Svojom šakom). Određenje ovog prisustva proteže se i na Boga, na Njega vršeći uticaj po osnovu onoga što Mu od svojih djela nudi moguće biće i Bog ta djela od njega tj. mogućeg bića prihvata u Svoju šaku, kao što je u predaji rečeno da Bog uzima sadake od Svojih robova i odgaja im ih tj.uvečava im ih, i sve se Njemu vraća(Hud,123). Bogto prihvata u Svoju šaku s obzirom da nakon tog božanskog uzimanja niko nema mogučnost rapolaganja tim, izuzev da mu to Bog dadne i rob to prihvati od svog Gospodara.

Prfvo tjeskoba i prihvatanje šakom je ono što je prihvatilo moguće biće od svog Gospodara, a to je u stvari postojanje mogućeg bića.Bog od mogućrgbića prihvata znanje o njemu, a moguće biće od Boga prihvata kako svoje postojanje tako i sve ono što ,i je na raspolaganju i što mu se pripisuje od djela. Kako djela budu učinjena, Bog ih prihvata od onoga ko ih je učinio.

Ravan ili prisustvo prihvatanja ili tjeskobe se nalazi između onoga ko prihvata, onoga što se prihvata i onoga odkoga se prihvata.Kadkada se na ovoj ravni prihvata i uzima u svoju šaku ono što je nepoznato (usljed čega može doći do nepoznate tjeskobe).i to je vrlo opasno za onoga ko takvu što prihvata, kao što se takođe prihvata i ono što je poznato.Kada jedan rob sa ove ravni i iz ovog prisustva Božijeg u sebi osjeti tjeskobu kojoj ne zna uzroka i o tome ne zna ništa drugo osim to da osjeća tjeskobu i neraspoloženje,on tu nutarnju tjeskobu i neraspoloženje osjeća zbog toga što ne zna istinu o toj stvari. Ukoliko mu se takvu što desi i osjeti takvu tjeskobu i naraspoloženje, neka se smiri u tome u čemu je i neka se dobro drži vage Božanskog zakona a zatim i vege razuma, te nek se ne uznemirava, ne paniči i ne dozvoli da ga to uzdrma, jer će mu nužno , ako to uradi,sinuti misao o tome šta je uzrok toj tjeskobi i neraspoloženju, bilo da je uzrok koji mu pričinjava neprijatnost ili prijatnost.

Allah ima takvih robova koje oraspoloži svaka stvar i sve u čemu se nađu, bilo da se nađu u širini ili tjeskobi, kojima je uzrok poznat ili nepoznat.

Znaj da uljudnost prati ovu ravan, a takođe i ravan raspoloženja.Ako rob uzme od Boga ono što mu Bog daje, on to iz Njegove šake uzima u vezi sa naznačenim szvarima, a od nekog drugog mimo Boga uzima takođe u naznačenim stvarima,  a te naznačene stvari se imenuju dobrom i zlom.

Svo dobro je u Božijoj ruci i rog to od Njega prihvata i uzima. Međutim, to radi po zakonima odgoja koji dolikuje tom naznačenom dobru. Uloži sav svoj trud da nikada ne prihvatiš ono što je zlo.Ako te Bog oslijepi i ogluhne te dovede u situaciju da prihvatiš zlo, tj. da ga radiš ili da si izložen zlu, u uljudnost i odgojenost prema Bogu Uzvišenom spada i to da ne privatiš i ne rezonuješ tako da to dolazi od Boga, nego da prihvatiš da to dolazi iz ruke onoga koje je imenovan šejtanom, jer ti zlo dolazi preko njegove ruke.

Kada bi se ta adresa (šejtan i sl.) otklonula, ne bi se ni desilo da se u postojanju pojavi određenje o zlu, a zaduženje vjerskim obavezama je upravo to po osnovu kojeg dolazi do izražaja samo zlo, koje se pripisuje šejtanu (da nije šejtana i griješnika, ne bi uopšte imali pojam o samom zlu).Kada se sa nekog skinu vjerske obaveze i zaduženja, onda nestaje i ovakvog statusa zla i ne ostaje ništa drugo nego ono što odgovara prirodi u tom slučaju će se smatrati dobrom,a neostvarivanje želja i nepostiranje ciljeva o tom slučaju će se nazvati zlom.

Uzmi da svo dobro dolazi iz Božije ruke, usrečitćeš se

A da je svo zlo u ruci nekoga drugoga, bičeš vođen pravim putem.

Svejedno da li se to vrednovalo dobrom ili zlom po osnovu zakona ili određenog cilja što osobi odgovara.

Uzimanje u svoju šaku, odnosno neraspoženje iz Božijeg poklanjanja, Njegove darežljovosti , plemenitosti , velikodušnosti. Kadkada ono može proizilaziti iu davanja prednosti nekom drugom, a to nije ništa drugo do uzimanja zla, s tim što prednost tome može biti davana i božanskoj Ekscelenciji, u smislu da zlo pripisuješ sebi,a ne Bogu,a to iz odgoja i uljudnosti prema Njemu, s obzirom da ga On ne pripisuje Sebi.NAime, Allahov Poslanik s.a.v.s kao prevodilac Allahov , kaže : «Zlo se ne pripisuje Tebi», a u Kur'anu je rečeno : Šta te zadesi od zla ,to je od tebe» (En- Nisa 78). Sve što te oneraspoloži to je zlo iz tvoga ugla , tj. za tebe.

Da tome nije dato ime zlo, ne bi ti se ni pripisivalo, niti bi Bog pripisao tebi.Zar neuočavaš da Uzvišeni, kada vidiš da govori djelovanju za koje se ne vezuje pravni sud,  kaže: Reci : «Sve je od Boga!» (En Nisa 78) . tj.od Boga je poteklo, a ti se, pored toga što znaš. drđi pravnih božanskih propisa kada su u pitanju stvari, odnosno životni problemi, znajući sve to skupa tako.Tada češbiti odgojen, uljudan, zaštičen i imun na grijehe, jer Allah čuva ovaj stupanj izuzev za onog koga Allah štiti(od grijeha) i kome je nalonjen.

(Svo djelovanje pripada Allahu, nema promjene niti moći osim sa Njim. Na nivou  i ravni gdje se djelovanje kvalificira i daje mu se određeni sud, te se ono vidi loše ili dobro, tu se treba držati lijepog odgoja i ono što se vidi lošim pripisati sebi.Međutim, u tome ima suptilna zamkau koju može upasti onaj kod koga prevagne ono što načelno pripisuje sebi(kao djelovanje pri lošem djelu) , pa se pripisivanja toga sebi na nivou govora i saobračanja sa ljudima to djelovanje sebi počne pripisivati i na nivou stvarnosti, pripisujući sebi da on djeluje i «defakto».NA taj način remeti jedinstvo djelovanja u svojoj nutarnoj predodžbi i uvjerenju, tj. da je Allah jedini koji djeluje i da je svo djelovanje od Njkega, te mu kao rezultat može prouzročititjeskobu i neraspoloženje koje on osjeća u sebi.)

Sa ove ravni i iz ovog Svog prisustva Bog od tebe traži zajam. Znaj da On to od tebe traži jedino zato da bi ti to vratio i umnogostručio, na način da daješ stvorenjima u ime Njega i u skladu sa Njegovim propisima. Prema tome, ko uzajmi nekome od stvorenja Allahovih uistinu uzajmio je Allahu. Ljepota tog uzajmljivanja nije ništa drugo nego da vidiš da taj zajam zapravo uzima Božija ruka, a ne nečija druga, pri čemu saznaješ u čiju si ruku to stavio, a On je Onaj koji čuva i Plemenit je.

Što se tiče Njegovog uzimanja što uzima u Svoju šaku u svrhu upučivanja na Njega, kao što je povlačenje sjene Sebi, On to čini da bi te time upoznao sa tobom i sa Sobom, jer se tvoja sjena ne pojavljuje ni od kog osim od tebe. Da nije tebe ne bi bilo ni tvoje sjene, kao što sjene ne bi bilo ni u slučaju da nema sunčevog ili nekog drugog svjetla. Što je nešto gušće i grublje , time dolazi do izražaja same sjene (ako je nešto prozirno onda i nema sjene).

Stvar je između tebe i Njega. To je kao ono što ustvrdismo u vezi sa postojanjem (mogućeg bića) , koje dolazi do izražaja između božanske moći i mogućeg bića koje to prihvata. Kad bi se nešto od tog podiglo – ta božanska moć ili moguće biće,tj. prihvatanje od strane stvorenja – onda bi nestalo relativnosti i relativnih stvorenja. Isto tako, da nema izvora svjetslosti i da se pred svjetlošću ne isprečava grubo tijelo kroz koju svjetlost ne prilazi, na bi bilo ni sjene, tako da sjena nastaje uticajemk svjetla i tame. Zato sjeni nema postojanosti pri pojavi svjetla, kao što nema postojanosti ni tami, jer je sjena sin tame.

Tama rađa sjenu pri svom bračnom odnosu sa svjetlom. Strana grubog tijela koja je okrenuta svjetlu biva obasjana. To obasjavanje je brčna veza sa tijeloom. Samim tim bračnim odnosom dolazi do rađanja sjene. Prema tome, sam bračni odnos je istovremeno nošenje nečega što će se roditi i rađanje, a sve se dešava istovremeno, kao što za vrijeme nastanka munje (svjetlice) kažemo da se samim nastankom munje osvjetljava zrak, pojavljuju se osjetilne stvari i viđenje toga u isti mah. Vremenski je istovremeno , a ono što prethodi i što slijedi je razumski pojmljivo i za to se zna da je to tako, da nešto ide ispred a mešto iza.E tako je i sa sjenom, shvati to.

Sa ove ravni i ovog božanskog prisustva je i fenomen slušanja koji izaziva tjeskobu i neraspoloženje, a takođe i gledanje koje ti izaziva tjeskobu. Da nije slušanja onog što kod tebe izaziva tjeskobu, ti ne bi ni bio u tjeskobi, a tako je i sa viđenjem, tako da si ti i onaj koji uzima (stušće) i onaj koji je uzet (stisnut), u isti mah (tj. uzimaš sluhom i vidom, a bovaš stisnut u svojoj nutrini tim što si uzeo).Prema tome, ono što ti dođe samo je od tebe. Da si ti prilikom slušanja i gledanja lišen bilo kakvog ličnog interesa ili želje, u tom slučaju ti bi uzimao , ali ne bi bio uzet , tj. ne bi osjećao tjeskobu.

Međutim, svijet ne može biti lišen ove zbilje, s obzirom da ona ima jako uporište u Božijim riječima : Oni su slijedili onošto izaziva Božije nezadovoljstvo (Muhammed, 28). A to nezadovooljstvo nije ništa drugo nego ta tjeskoba i neraspoloženje.Kada to, shodno Božijem obavještenju, dolazi do izražaja i u slučaju Njegove ekscelencije, kakave onda mogučnosti ima rob da ti takvo što izbjegao!? Bog kaže u vezi sa uživanjem blagodati u džennetima: Vama pripada u njima (džennetima) ono što vam požele vaše duše, (Fussilet,31) a to nije ništa drugo nego postizanje onoga što se želi.

Ti se obistini u određenje ova ravni, odnosno ovog božanskog prisustva i šta to prisustvo i ta ravan izaziva u čovjeku.

I Bog govori istinu i upućuje na pravi put.

Muhidin ibn Arebi

Prisustvo svemilosti – Božije ime Er-rahmanu-r-rahim (Svemilosni)

Prisustvo svemilosti – Božije ime

Er-rahmanu-r-rahim (Svemilosni)

Neprekidno sam na putu

i moje je putovanje ka Opštemilostivom

Da bi se okoristio Njegovom veličinom i Njegovom ljepotom

ZAista je Bog prema nama posebno milostiv i sažaljiv

Kada me pozove, spreman sam.

Ukazujući i na opšti i na posebnu milost, Uzvišeni kaže: Moja milost obuhvata svaku stvar. (El-Ar'af, 156) Jedno od imena Uzvišenog Allaha je Er-RAhmanu-r-RAhim( Svemilosni, kao složeno ime, sastavljeno od dva druga, od Er-RAhman – Opštemilostivi i Er-RAhim – Posebnomilostivi). Ovo ime spada u složena imena, kao što je složenica i riječ «Ba'lebekk» (sastavljena od rijči Ba'l i riječi Bekk) ili riječ «RAmhurmuz»(sastavljena od rijeći RAm i riječi Hurmuz). Ona poprima svoju složenost znog toga što se Njegova milost prema robovima dijeli na onu na koju se On obavezao (prema onima koji čine dobra djela) i na milost koja je izraz Njegove čiste dobrote.KAo rezultat Njegove milosti nesretnike na kraju ipak čeka uživanje u koći koju budu nastanjivali (tj. u džehennemu, u paklu). Propisana dobra djela su data za to kako bi se pomoču njih zadobila (posebna , odnosno) milost na koju se Uzvišeni obavezuje.To je ona milost za koju Bog kaže Svom Vjerovjesniku, u smislu isticanja blagodati kojim ga je obdario: Zbog milosti od Allaha ti si prema njima (vjernicima, onima koji te slijede) mehak (blag). (Alu  - Imran, 159.) Mi smo te poslali samo iz milosti prema svjetovima, (El-Enbija, 107.)tu se radi o milosti koja je izraz čiste Božije dobrote i s takvom milošću je opskrbljen cjelokupni svijet. Prema tome to je opšta milost.Što se tiče milosti kojom se Uzvišeni obavezuje (prema nekim od Svojim robova), ona se vezuje za (one koji posjeduju) posebne opise i svojstva koja Uzvišeni Bog spominje u Svojoj Knjizi. TA milost je sadržena u milosti koja se spominje u Njegovim riječima:«Gospodaru naš, Ti si svaku stvar obuhvatio milošću i znanjem...» (Gafir, 7.) DIkle seže Njegovo znanje dotle seže i Njegova milost, vezano za onog ko prihvata milost i kome ona treba, a sve osim Allaha bez sumnje treba milost.

U Njegovu opštu milost i svemilost spaka i dah Opštemilostivog, kao i to da će On od Sebe odrstraniti srdžbu koju će imati (Sudnjeg dana) a kakvu niti je ranije imao niti će je ikad kasnije imati, shodno svjedočenju Njegovim poslanika, neka im je mir i spas, svjedočenju koje se navodi u vjerodostojnoj predaji.

Ovo prisustvo, odnosno božanska ravan je opšteg karaktera, jer svaka stvar ima udjela u opštoj milosti. Pošto se ona vezuje za broj mogućih bića, za svako moguće biće ponaosob, a takođe i za broj međusobnih odnosa, koji nužno dovode do složenosti, te pošto je toga bezbroj, onda i Božijoj milosti nema kraja. Iz te opšte božanske milosti nastala su sva moguća bića.

Iz takve opšte milosti nastala je i božanska srdžba. Srdžba je proistekla iz Božije milosti zato da se u nju više ne bi vratila, jer je to proizilaženje u svrhu rastanka, kako bi milost bila potpuno čista i ničim nepomučena. Zato se to dvoje (milost i srdžba)i utrkuju, a trka nije data ni zbog čeg drugog nego da bi se stvar rastavila i diferencirala. Sve što je u postojanje ušlo iz milosti ono je u samoj toj milosti i iz nje ne izlazi, izuzev Božije srdžbe.

Božija milost se ne igraničava

Pri njoj ima sve što je potrebno.

Ko zaluta id njene upute

On će njoj opet biti vračen.

Bliskost sa njom je blizina

i Nakon togapri njoj nema udaljenosti.

Nemoj kazati da joj ima kraja

Jer joj u postojanju nema granice.

NA osnovu nje se mi razlikujemo od Njega

Pa pogledaj – Bog je Bog, a rob je rob.

Ko zna uzrok nastanka svijeta i ko zna da je Bog Sebe opisao time da On voli i želi biti spoznat te da je stvorenja stvorio zato da bi Ga spoznala, da im Se predstavio i da Ga on spoznaju, usljed čega Ga sve(svaka stvar) slavi, Njemu zahvaljujući, dakle, ko to zna on iz toga saznaje šta je to za šta se je ta milost ponajprije vezala. Prema voljenom se je nužno milostivo, jer to iziskuje nužnost ljubavi.

Znaj da se o Bogu uvjek sudi shodno liku u kojem se On pojavljuje i shodno svojstvu koje dolikuje tom liku. Time se Bog opisuje (od strane onih koji Ga opisuju), a i Bog Sam Sebe time opisuje.

Ovo je govoreći uopšteno, kada neko vidi Boga na snu u nekom liku u kojem Ga je vidio, shodno tome kako ga je vidio.Ovo je ono što niko ne negira, vezano za san. Ima Božijih ljudi koji takav lik doživljavaju i vide i u budnom stanju. Međutim, i taj lik (iako ga vidi u bodnom stanju) viđa na onoj ravni na kojoj ga viđa i onaj ko spava.

Ovo je nivo koji je svojstven i vjerovjesnicima i bogougodnicima, neka je Allah njima zadovoljan.S te ravni i tog nivoa dolazi do izražaja milost koja obuhvata svaku stvar. TAj Božiji lik na toj ravni takođe spada u stvari, pa i taj lik nožno obuhvata Božija milost, ako razumiješ.

I osveta Osvetnika izraz je milosti prema Samome Sebi, dok se osvečuje stvorenjima (osvećujući se stvorenju Bog Sebi daje oduška, a taj odušak je izraz milosti prema Sebi). Allah je Aziz, što znaći Nekokučiv i izvan dometa ljudskih misli, vezano za ovo o čemu se govori i On je Onaj koji se osvečuje ( Alu Imran, 4.)

(Kako je uz ime Onaj koji se osvječuje stavio i ime Aziz – Nedokučivi, treba to osjetiti i primjetiti.Vrslo je indikativno da je ta dva imena Veličanstven (Nedokučiv) i Osvetitelj zajedno spomenuo).

A kao peto, da je (ženu) Allahova srdžba stigne, ako on(muškarac) govori istinu. (En-Nur, 9.) Allah se na njega rasrdio i prokleo ga i pripremio mu veliku patnju ( En Nisa , 93.)

Ako Bog Svoga roba ureći time što se on pokaje i vrati Njemu, onda ga je On usrećio i uputio na ono što Bogu predstavlja radost, jer se Bog raduje pokajanju Svoga roba, kako se to navodi u vjerodostojnoj predaji. A i to je od Allahove milosti. Vjerovjesničke predaje u vezi sa tim su mnogobrojne.

 Muhidin ibn Arebi

Prisustvo Boženstvenosti – Božije ime Allah

Prisustvo Boženstvenosti – Božije ime Allah

Allah, Allah, Allah je Onaj čiji znakovi

donose sud o Njemu da je On u svijetu Allah

Pa nema boga osim Njega.

Odlikuje se imenom koje nikad niko nije imao

Osim Njega, a to ime je kada neko kaže «Allah»

To ime Allah je prisustvo, nivo koji objedinjuje sva druga Njegova lijepa imena. Zato niko ko obožava Allaha ne obožava ništa drugo do taj nivo.To je dosudio, tj. odredio Uzvićeni Svojim riječima kad kaže : Dosudio je (u sudbini) tvoj Gospodar da ne obožavate nikog osim Njega. (El-Isra , 23.). Na to se odnose i Njegove riječi: Vi ste ovisni o Allahu. (Fatir, 15.) Allahu pripada ono što je skriveno a Allahu pripada i vidljivo, tj. ono što je otkriveno. Da, tako je. Štaviše, to je upravo Allah, nema ništa drugo izuzev Njega.

Znaj da Božije ime Allah u svom osnovnom određenju ima snagu svakog Božijeg imena. Štaviše , ono zamjenjuje svako drugo ime Uzvišenog Allaha kojim je On imenovan i koje vrši određeni uticaj na svijet. Tako kada neko kaže «O Allahu» pogledaj u stanje tog koji priziva Allaha i gledaj koje Boćije ime odgovara i koje Božije ime je posebno za to stanje, oa ti specifično, tj. to posebno ime, to je ono ime koje taj priziva kada kaže «O Allahu», jer ime Allah u svom osnovnom određenju je takvo da u svojoj osnovi objedinjuje sve nivoe i sva imena. Tim imenom se imenuje sama božanska Ličnost u čijoj ruci je carstvo i vlast svake stvari. Zato to posebno ime, koje upučuje na božansku Ličnost, tom prilikom zamjenjuje svako drugo Božije ime.

Zatim, imenovanoj Boćijoj Ličnosti, gledano sa aspekta da se sve odnosi na Njega i vraća Njemu, pripada i ime svega imenovanog o čemu se je ovisno, bilo da se radi o anorganskom, biljnom ili životinjskom svijetu, ili bilo da se radi o čovjeku, sferi, meleku i slično tome a što se imenuje imenom stvorenja ili stvorenog. On Uzvišeni je Sebe imenovao svakim imenom nečega što je u svijetu imenovano a čemu pripada neki uticaj u svijetu, a tu u svijetu i nema ništa, tj, nijedne stvari a da nema uticaj u svijetu.

Što se tiće toga da to Božije ime (tj ime Allah) u sebi sadrži i Njegova imena kojima se odriče sve što ne dolikuje i ne priliči Bogu ti je nešto čiji smisao je jako blizu tom njegovom imenu, iako je i svako drugo Božije ime na ovom nivou, ali sa aspekta da to ime upučuje na ličnost Boga, neka je Uzvišen u Svojoj veličini i moći. Međutim, ikao tako neko ime od imena Božijih  upučuju na Ličnost samog Boga, ono takođe upučuje i na drugi smisao, bilo da se radi o odricanju ili potvrđivanju, zbog toga što je jedno takvo ime koje nije ime Allah izvedeno iz nekog značenja, te kao takvo nema snage u nedvosmislenosti upučivanja na Ličnost koja se zove Allah, za razliku od toga kakavu snagu ima ovo ime Allah, kao što je ime Er-Rahman i druga lijepa Božija imena, iako se u riječima Uzvišenog Bogam kao naređenje Vjerovjesniku, navodi sljedeće: Reci «Dozivajte Allaha ili dozivajte Er-Rahmana (Opštemilostivog). Kako god budete zvali , Njemu pripadaju lijepa imena» (El-Isra, 110.) Zamjenica Njemu odsnosi se na Uzvišenog, koji se doziva jednim od tih imena, jer je imenovani u osnovi i bez obzira na izvedenost jednog od tih Njegovih imena jedna Ličnost.

Zatim, Uzvišeni Allah je to vlastito ime Allah sačuvao od toga da njime bude imenovan iko drugi izuzev Ličnost Uzvišenog Boga.Zato će Uzvišeni Allah ( na Sudnjem danu) u iznošenju dokaza protiv onih koji pripisuju božanstvenost nekome mimo ovog Imenovanog, tj. Imenovanog imenom Allah, reći: Reci»Imenujte ih»(Er-RA'd, 33.), pa će umuknuti onaj kome to bude rečeno, jer ako to svoje božanstvo bude imenovao, imenovat će ga nekim drugim imenom, a ne imenom Allah.

Što se tiće objedinjavajuće snage i odlike koja se u tom prisustvu (imenu) nalazi, ona se ogleda i u tome što ostala Njegova imena, pored tog što upučuju na Njegov Subjekt, tj. Ličnost, upučuju i na ono što je međusobno različito i brojno. Mi ne znamo neko ime koje čisto i izravno  upučuje na samu Božiju Ličnost izuzev ovog Njegovo imena – Allah. Ime Allah upučuje na Ličnost, tj. na samu esenciju božansku po odgovarajučoj osnovi i određenju, kao što i vlastita imena upučuju na ono što se imenuje njima.

Ima Božijih imena koja upučuju na Njegovu nesličnost i ono što se odriče od Boga. Zatim, ima Božijih imena koja upučuju na potvrdnost određenih svojstava, iako Ličnost Božija ne prihvata brojčanost, a u brojčanost spadaju upravo imena koja upučuju na sama pozitivna odnosno afirmativna lična Božija svojstva, kao što je ime Znani, Močni, Onaj koji ima volju, Onaj koji čuje, Onaj koji vidi , Živi, Onaj koji se odaziva, Zahvalni i slična Božija imena.

Ima i Božijih imena koja podrazumjevaju i opis Božiji, iz kojih se ne podrazumjeva ništa drugo, izuzev odnosa i veza, kao što je ime Prvi, Posljednji, Vidljivi, Nevidljivi i slično tome.

Iam Božijih imena koja porazumijevaju Božija djelovanja, kao što su imena: Stvoritelj, Opskrbitelj, Tvorac, Onaj koji oblikuje i slična imena. Pod ovo se podvode sva Božija imena, ma koliko ih bilo, i svako to ime nužno mora da se podvede pod nešto od navedenogm pod jedno ili više od navedenog, s tim da svako od tim imena nužno upučuju na Ličnost Božiju.

Rang ovog Božijeg imena, imena Allah, u sebi sadrži sve ostale rangove, odnosno sva ostala imena. Onaj ko je spoznao Allaha spoznao je svaku stvar, A Allaha ne poznaje onaj kome nedostaje spoznaja o ma kojoj stvari, ma kako se ta stvar imenovala.

Status nekog Božijeg imena je istovjetan statusu svih, ali po pitanju upućivanja na znanje o Allahu, i to isključivo sa ospekta da je On Bog svijeta.Ukoliko se tebi desi otkrovljenje, na osnovu zalaganja i rada po Božijem zakonu, ti ćeš vidjeti da Ga nisi spoznao osim s Njim, pa je On i samu dokaz i dokazivanje i Onaj koji se dokazuje.

Ovo Božije prisustvo, koje podrazumijeva ime Allah, iako je ono objedinjavajuče za sve zbilje, ono što je najspecifičnije na njega od tih zbilja jeste stanje zbunjenosti, obožavanja i odricanja sličnosti.

Što se tiče odricanja sličnosti, to je ustvari odricanje bilo kakve sličnosti između Njega i stvorenog, takvo nešto vodi u zbunjenost po  pitanju Njega. Tako je i sa obožavanjem. Zato nam je On dao moč, tj. snagu misaonu da s njom razmatramo ono s čim nam se On predstavlja i kako nas opuznaje sa samim nama i sa Sobom. Sud ove snage, odnosno misaone moći je takav da nedozvoljava sličnost između nas i Njega Uzvišenog, ni u kom pogledu, izuzev isključivo u oslanjanju na Njega da nas je On uvao u postojanje. Krajnje što omogučuje i sudi odricanje sličnosti Boga je potvrđivanje odnosa između Njega i nas, s obzirom da to postojanje naših bića nužno traži. Ti su odnosi imenovani svojstvima.

Ukoliko bismo zagovarali da su ti odnosi nešto više i dodatno u odnosu na Njegovu Ličnost i da su oni nešto postojuće, egzistencijalno, s obzirom je Bog savršen jedino ako ima te odnose, odnosno ta svojstva, a ako ih ne bi imao, bio bi nesavršen – onda bi to značilo da je Bog sam po Sebi manjkav, a savršen sa nečim što je dodato i postojuće.

Ukoliko bi zagovarali da ti odnosi, odnosno ta svojstva niti su On a niti su nešto drugo mimo Njega, onda bi to bio isprazan i besmislen govor, koji u sebi nema duha i koji svojim smislom više upučuje na manjkavost razuma onoga ko to zagovara nego što upučuju na Božansku ličnost.

Ako ti kažeš da ta Božija svojstva nisu On i da ona nemaju postojanja te da su ta svojstva zapravo odnosi, a odnosi su sami po sebi takvi da su nepostojeći – onda bi smo nepostojanju pripisali uticaj u postojanju, a ti odnosi bi bili mnoštveni zbog mnoštva određenja koja proizlaze iz mogućih bića.

Ako opet ništa ne kažemo od svega ovoga navedenog, mi time negiramo sud misaone moći (kojom nas je Uzvišeni obdario).

Ako kažemo da sve te stvari nemaju zbilje nego da su one imaginarne i igra ispraznig rijeći, u koje se niko ne može pouzdati, ni po osnovu osjetila a ni po osnovu mišljenja i razuma, i ako je to tačno i saznalo se, šta je onda dokaz koji nas dovodi do toga? A ako je netačno, na osnovu čega znamo da je netačno?

Kada um klone i zbog svih ovih mogućih zamki pokaže svoju nemoć da bi se došlo do stvarnog znanja po ovim pitanjima, mi se onda vračamo Božijem zakonu. A Božiji zakon i ne prihvatamo ničim drugim nego razumom. Božiji zakon je grana iz korijena koja će nas dovesti i upoznati sa Zakonodavcem (koji je upravo sam korijen, odnosno osnova svega) i kojim putem je do nas dospio vjerozakon.

S obzirom da smo nemoćni spoznati sami korijen, tj. osnovu, mi smo onda pogotovo nemoćni spoznati i potvrditi ogranak. Ukoliko budemo slijepo prihvatili ono što on ( Poslanik, s.a.v.s.) govori, vjerujući mu na osnovu nužnosti koju osječamo u sebi (tj. da nemožemo izaći iz lavirinta i zbunjenosti) , a to nemožemo negirati, tj. da je situacija upravo takva, mi ga (Poslanika, a.s.) čujemo da Allahu pripisuje neke stvari koje odbijaju i ne prihvataju razumski dokazi i ma šta od toga što nam saopštava prihvatili, na spram toga imaju i drugi razumski argumenti. Ukoliko mi dadnemo tumačenje koje odgovara razumu onda ćemo biti od onih koji obožavaju svoj razum, tj. udovoljavamo razumu, te Njegovo, neka je Uzvišen , postojanje podvodimo pod naše postojanje, a On se ne spoznaje analogijom (a razum nemože bez analogije).

Naše odricanje Bogu ma kakve sličnosti sa stvorenim vodi nas u zbunjenost, jer takvi pravci nemonovno vode u zbrku i komliciranost, pa će u tom slučaju zbunjenost postati centar ka kojem vodi razmatranje, bilo da je na osnovu razuma ili na osnovu vjerozakona.

Šro se tiće obožavanja, ono je samo po sebi lična i individualna stvar (obožavatelja), ono nije ništa drugo nego ovisnost mogućeg stvorenja o Onome kome ono daje prednost nas sobom. Pod obožavanjem mi podrazumjevamo vjerske obaveze, a vjerskim obavezama se zadužuje jedino onaj ko ima može da izvrši ona djela kojima je zadužen ili da se ustegne od onoga što mu je zabranjeno da čini. Sa jednog aspekta, mi negiramo djela stvorenjima i pripisujemo ih Onome ko ih je propisao. A zakon se ne propisuje sebi (nego drugima). Zato je nužno da postoji objekat na koga se odnosi saoštenje o zaduženju, da bi to bilo moguće. Sa drugog aspekta , stvorenjima se potvrđuju djela, što nužno zahtjeva mudrost obaveze i zaduženja. A negacija je oprečna afirmaciji ili potvrdi.

Evo, i ovo nas baca u zbunjenost, kao što nas u zbunjenost baca i odricanje Bogu sličnosti. Zbunjenost ne daje ništa konretno. Prema tome, razumsko razmatranje nužno vodi u zbunjenost, kao što i Božije pojavljivanje takođe nužno vodi u zbunjenost. Dakle, tu i nema ništa osim zbunjenost ( bilo na jedan ili drugi način, jedni su zbunjeni u Bogu, a drugi zbunjeni u svijetu i u razumskim fikcijama), i tu u ne dominira ništa drugo osim zbunjenost, a tu i nema ništa drugo osim Allah ( jer je rečeno u Kur'anu : Gdje god se okrenete tu je Allahovo lice, a lice znači biće)

Neki od ovih sufijskih učenjaka, kada bi se ovi sudovi u njemu sučelili, rekao bi: «O zbunjenosti, o frapiranosti, o muko moja beskrajna».

Ovakav uticaj ne pripada nijednom drugom Božijem prisustvu di ivin i kojem je bilo rijeći u ovom poglavlju.

 Muhidin ibn Arabi

Prisustvo strpljivosti — Božije ime El-Sabr (Strpljivi)

Prisustvo strpljivosti —
Božije ime El-Sabr (Strpljivi)

Rob Strpljivog je onaj koji ne može strpiti izuzev s Njim,
I on je taj koji nije uznemiren i nestrpljiv.
On se tuži Njemu i to
čini stanjem a ne riječima,
Pa ga vidi, onaj ko je s njim, da je na šteti.

* * *

Suzdržavam se u ime svoga Gospodara
I uistinu sam strpljiv,
A moj Gospodar je, kao što znaš, obaviješten o mome stanju.
Ako o tome ma šta kažem, govor može biti i istina i laž.
Ja sam uistinu iskren u onome što govorim
I govorim po onome što vidim.
Ja nemam dokaza kojim bi ukazao na svoje stanje
Niti nekoga ko će mi u tome i na tome pomoći.

Onaj ko je u ovom Božijem prisustvu ili na ovoj ravni naziva se Abdussabr (rob Strpljivog).

Uzvišeni Allah kaže: One koji uznemiruju Allaha..., (El-Ahzab, 57.) pa je Sebe opisao time da Mu se nanose uvrede i da Ga se uzne­mirava, a On pritom, u datom momentu ne kažnjava za to vrijeđanje onoga ko Ga je povrijedio, opisavši Se time da strpljiv. Međutim, On nam je spomenuo ko Ga uznemirava i čime Ga uznemirava, da bi mi takvo vrijeđanje od Njega otklonili i spriječili, iako Njemu i dalie ostaje ime Strpljivi. Time nas Uzvišeni Bog podučava tome da kada se mi Njemu žalimo na ono što nas je zadesilo, kao neko iskušenje od strane ma kojeg Njegovog imena, da to naše žaljenje Njemu ne osporava našu strpljivost, pa smo mi tako strpljivi, iako Mu se žalimo i tražimo da nam otkloni neku nedaću ili belaj, kao što je i On Strpljiv i pored toga što nas je upoznao i dao nam do znanja to ko Ga uznemirava i čime Ga uznemirava, da bi Ga pomogli i da bismo to otklonili od Njega. On je strpljiv i pored tog upoznavanja s tim, a i mi smo strpljivi i pored toga što se tužimo Njemu.

Nema niko veći od onoga ko suzbija vrijeđanje i uznemiravanje Allaha. Ako vi pomognete Allaha, i On će vama pomoći. (Muha­mmed, 7.) Ko je neprijatelj Allahu on je neprijatelj i vjerniku. U vjerovjesničkoj predaji se navodi: "Niko od Allaha nije strpljiviji u podnošenju vrijeđanja (uznemiravanja)", s obzirom da On može kazniti za to, a ne kažnjava, već odgađa svojim imenom El-Halim (Blagi, Onaj koji je blag i pored mogućnosti da kazni).

Gledano sa stajališta zbilje Bog i nije strpljiv ni prema kome izu­zev prema Sebi, tj. strpljiv je u odnosu na neko od Njegovih imena, odnosno atributa, tj. strpi se od određenja neke od Svoje naravi, koja se npr. zove tako i tako, jer se vrijeđanje, odnosno uznemiravanje uglavnom dešava riječima, tj. govorom, a moć govora onome ko govori i da govori ono što nanosi uvredu nije dao niko drugi izuzev Onoga koji daje govor svakoj stvari, a to je Uzvišeni Allah.

Oni će reći svojim kož ama: "Zašto svjedočite protiv nas?", a one će reći: "Bog, koji je dao sposobnost govora svakoj stvari, dao nam je da progovorimo." (Fussilet, 21.) Kože su pravedni svjedoci i Allah prihvata njihovo svjedočenje protiv onih protiv kojih one budu svjedočile. Ima i onih kojima je data moć da govore pa govore: Allah je Sebi uzeo dijete, (EI-Bekare, 116.), i slično tome, i time lažu na Boga i tako Ga vrijeđaju, grde, psuju po svom izboru, iako mi znamo da su oni prisiljeni u svom izboru i da oni govore ono što On hoće a ne ono čime je On zadovoljan, s napomenom da tu ima jedna skrivena prefinjenost koja se ogleda u tome da im je Allah dao moć govora, a ostaje ono šta oni govore.

Kože ne kažu ništa drugo nego to da im je data moć govora, a uglavnom nam ne izlažu status toga o čemu govore. Ako se to dešava po vlastitom izboru, bez prinude i prisile, onda se s pravom može pripisati onome od koga je to poteklo. Zaista smo ga Mi uputili na pravi put... (El-Insan, 3.) To znači: objasnili smo mu pravi put i dali mu volju da njom može raspolagati i vezivati je za ono za što je ve­zuje. To vezivanje je odnos, a odnos se ne opisuje postojanjem pa da bi on bio nekome stvoren, nego se on kao takav vezuje za nešto konkretno, kao što je vrijeđanje Allaha i Njegovog Poslanika, ili za nešto po osnovu čega će se nazvati zahvalnim ili nazahvalnim. To je posebna veza, iako onaj ko govori ne zna šta govori i nije svjestan svih odnosa i njihovog vraćanja Allahu po statusu osnove, jer kad bi on bio svjestan tih odnosa, ne bi se služio takvim odnosima i ne bi tako govorio, s obzirom da tako nešto govori samo neznalica ili onaj ko je nemaran.

Treba znati da se nepobitni dokaz, koji Allah ima, po ovom pitanju ogleda u tome da od mogućeg bića u postojanju ne može poteći ništa drugo izuzev onoga što je prethodilo u Božijem znanju da će se desiti, pa je onda i nužno da se desi, a Bog o objektima znanja nije saznao ništa drugo osim ono kakvi su oni sami po sebi, jer znanje slijedi objekat znanja, a ne obratno, tj. stvorenje koje uđe u postojanje ne slijedi znanje (koje je Bog o njemu imao i prije nego ga je uveo u postojanje), tako da je objekat znanja, tj. moguće biće u stanju svog mogućeg bivanja po statusu bilo upravo onakvo kakvo se,i pojavilo u postojanju.

Znanje o sebi Bogu nije dao niko drugi nego objekat znanja, pa će mu Bog reći: "To je od tebe, a ne od Mene. Da ti u stanju svog mogućeg bivanja nisi bio takav, Ja te ne bih ni znao drugačijim nego upravo takvim kakav si", tako da: Allahu pripada nepobitan dokaz. A da je htio... (El-Edam, 149.) Međutim, On nije htio, niti će htjeti, jer On nije podložan promjeni, iako htijenje slijedi znanje, pa je ono kao takvo sljedbenik sljedbenika.

Shodno onom što smo konstatovali, Uzvišeni Allah kaže: One koji vrijeđaju Allaha i Njegovog Poslanika ..., a u vjerodostojnoj predaji se navode Božije riječi: "Kori Me i vrijeđa Me sin Ademov, a to mu ne treba, i u laž Me ugoni sin Ademov (čovjek), a to mu ne treba .... te Njegove riječi "a to mu ne treba" između ostalog podra­zumijevaju i to da je Uzvišeni prema njemu pokazao dobrotu time što ga je izveo iz nečeg lošeg, a to je nepostojanje, i uveo u dobro koje je u ruci Uzvišenog, a to dobro je postojanje.

U vezi sa plemenitom naravi Uzvišeni Allah kaže: Je li nagrada za dobročinstvo izuzev dobročinstvo? (Er-Rahman, 60.) Određenja i uticaji Allahovih lijepih imena sami po sebi su takvi kakvi su, a na­znake tih određenja da su takva, a ne takva, i da postoji mogućnost da mogu biti takva, dolaze po osnovu toga što to sa svoje strane nudi moguće biće kao objekat znanja.

Po ovom osnovu se vrijeđanje pripisuje stvorenju a Bog se opi­suje Strpljivim u odnosu na tog roba koji Ga vrijeđa. Vjernici koji uživaju posebnu Božiju pažnju u tome prepoznaju to da im se Bog na određen način žali, da bi oni suzbili i spriječili one koji vrijeđaju Boga, za što će ih On, kao što smo ranije rekli, obdariti najvećom nagradom. Ovo Božije prisustvo je začuđujuće.

* * *

Mi smo spomenuli stotinu Božijih prisustava, kao što smo to sebi i stavili u zadatak, s tim što se Božija prisustva prosto ne mogu obuhvatiti brojem, jer su Božija prisustva ustvari odnosi. Od tih pri­sustava je spomenuto da Allah ima tristo Svojih naravi. Mi smo od tih tristo spomenuli stotinu, a svako Božije ime je ustvari prisustvo.

Ima Njegovih imena koja znamo, a ima i onih koje ne znamo. Ima imena kojim Ga je dozvoljeno imenovati, a ima i onih kojima Ga nije dozvoljeno nazivati, jer bi to bila neuljudnost i nepristoj­nost prema Allaha pa Ga zato nekim imenima i ne imenujemo. Međutim, u Kur'anu se od toga navodi nešto, i to na način da se to podrazumijeva. Iz imena koja se odnose na djelovanje proizašla su mnoga druga imena. Takođe se spominju i imena stvari kojima se pripisuje određeni uticaj ili određenje koje zapravo pripada Allahu ali se Allah nije imenovao time, a taj uticaj ili određenje pripisuje se stvarima, kao npr. kada Allah kaže: I daje vam odjeću koja vas čuva od vrućine, (En-Nahl, 81.) a ustvari Allah je taj koji čuva, a odjeća u ovom slučaju igra ulogu zamjenika Boga i za tog zamjenika se vezuje uticaj i određenje te mu se pripisuje to čuvanje, iako se zna da niko ne čuva osim Allah. Međutim, Allah se ne imenuje imenom odjeća. Štaviše, sve ono o čemu se je ovisno je jedno od imena Uzvišenog Allaha, jer je Uzvišeni rekao: O ljudi (čovječanstvo), vi ste ovisni o Allahu, a Allah je Neovisan i hvale dostojan. (Fatir, 15.)

Pošto Allah voli nepar i jer je On neparan, a mi spomenusmo stotinu Božijih prisustava i time učinismo par, da bi to ipak učinili neparom dodajemo jedan naslov koji se zove "Prisustvo prisustava, kako bi bilo stotinu i jedno, jer je Allah neparan i voli nepar. A vi, o ljudi Kur'ana, ili kur'anski ljudi, držite se nepara. A mi smo ljudi Kurr'ana, jer je on nama spušten.

A Allah govori istinu i upućuje na pravi put.

 Muhidin ibn Arebi

Prisustvo blagosti - Božije ime El-Halim (Blagi)

Prisustvo blagosti -
Božije ime El-Halim (Blagi)

  

 Nije blag onaj koji kad griješiš, to ti zanemaruje
Nego je blag onaj koji kad griješiš, daje ti roka
Iz dobrote i dobročinstva prema tebi
Mož da ste vi u nekom poslu pri stanju
U kojem se kod vas primjećuje nedoumica
Kad Bog vidi da se rob drži riječi
On (Uzvišen) je zahvalan na stanju
Koje je rezultat dobrih djela vaših
Koja činite sebi, a ne Njemu
Kad vam zahvaljuje Njemu pripada
Pravo u vezi vas da vam zamijeni (loša djela u dobra).

Onaj ko se nalazi u ovom božanskom prisustvu, tj. prisustvu blagosti, naziva se Abdulhalim (rob Blagoga). To je prisustvo, od­nosno ravan odgađanja i davanja roka od strane onoga ko ima moć da kazni, pa On odgađa i daje roka robu, ali mu ne zaboravlja. On mu to odgađa do određenog roka i ne briše mu to (ta loša djela), jer će mu On to zamijeniti, tj. preobući u lijepo djelo, zaogrćući ga lijepim i krasnim izgledom, a to je upravo ono isto djelo, samo zaogrnuto ljepotom, kako bi se vidjela dobrota Allahova i Njegova plemenitost prema Svojim robovima.

Zato Uzvišeni i opisuje grijehe praštanjem istih, a praštanje nije ništa drugo nego prekrivanje ili zastiranje. Nije ih, dakle, opisao time da će oni nestati, jer ih prekriva lijepom odjećom u koju ih zaogrće, s obzirom da On, Uzvišeni, ono što je uveo u postojanje više ne vraća u ništavilo i nepostojanje, nego On neprekidno samo uvodi u postojanje a ne u nepostojanje, tako da je svemoć trajno na djelu. Zato Uzvišeni prekriva i akcidencije, ono pojavno, što samo po sebi ne postoji, zaogrćući to u lik onoga što samo po sebi postoji, dajući mu takav nakit i formu.

U tekstu Objave se spominje vaganj djela koja se porede sa najsitnijim česticama. Biće dovedena i sm - a smrt je odnos ili relativnost, a odnosi, tj. relativnosti su skrivenije i od samih akci­dencija, odnosno onoga što je popratno i pojavno - i ta smrt će biti dovedena u liku jako lijepog ovna. Taj odnos, dakle smrt će biti zaodjeven likom bijela ovna. (Taj lik je kao odjeća u koju će se obući pojam smrti).

Uzvišeni, dakle, ne uništava ni odnos, tj. relativnost, nakon što se taj odnos potvrdio kao jedan od opisa postojanja, s obzirom na određenje ili definiciju tog odnosa, tj. smrti, u odnosu na posto­jeća bića, pa Bog Uzvišeni smrt kao takvu ne vraća ka određenju ništavila, odnosno nepostojanja. To onda pogotovo važi za ono što je opisano očevidnim postojanjem.

E zato je Bog Sebe i opisao time da mnogo prašta i da je blag, a to što je blag znači da On odgađa i daje roka (da se neko popravi).

On ne zaboravlja kada daje odgodu ili rok, niti uništava, tj. ne vodi u nepostojanje kada određuje, tj. daje određenje, drugim riječima kada definiše, jer Njegovo djelo nije drugo nego uvođenje u postojanje. Zato je Uzvišeni i rekao: Ako On htjedne, skloniće vas (daće da odete), (El-Edam, 133.) a to sklanjanje, odnosno odlazak, nije drugo nego prelazak iz stanja u kom se nalazite u stanje u kom ćete biti. Zaodjenuće to novo stvaranje upravo sama ta vaša stanja u kojima ste. Da je htio, međutim, nije htio, tako da stvar i nije drugačija nego onakva kakva je, jer On stvari i neće drugačijima nego onakvima kakve one upravo i jesu, s obzirom da Njegova volja nije u opreci sa znanjem, znanje nije u opreci sa onim što se zna, tj. sa objektom znanja, a ono što se zna, odnosno objekat znanja, jeste ono što se pojavljuje i događa, tako da nema izmjene Allahovim riječima, jer su one (riječi Allahove) takve kakve su.

Jedna od odrednica ove ravni jeste potvrđivanje moći, jer onaj ko je nemoćan da sprovede svoju moć (ko je vezanih ruku), ne biva blagim, niti je to blagost. Nije blag onaj ko nema moći. Pošto grije­šenje za sobom povlači kažnjavanje, u tom slučaju blagost pravno obesnažuje presudu o kažnjavanju po nekim pravnim školama.

Zato se i kaže: "Haleme-l-edimu" - "Koža se je kada se koža pokvari i ispuca. Tako je i sa snom koji nije direktan nego je alegoričan (hulm), tj. kojem treba tumačenje, jer je takav san poremetio pojam, odnosno smisao i značenje i izveo ga iz njegovog osnovnog značenja, pridružujući svijetu os) lnosti, mada sam po sebi nije osjetilan, tako da onaj ko vidi takav san ne zna njegovu osnovu o njemu donosi sud na osnovu lika koji vidi, odnosno u kojem je to vidio. Takav isti san kada poznavalac vidi, on taj lik u tumačenju prenese na pojam i smisao šta to znači, i tako ga vraća (taj pojam, to značenje) na samu osnovu.

Tako i alegoričan san izobličava znanje, tj. promijeni oblik znanju, te ga pokazuje u liku mlijeka, a nije mlijeko. Tumačeći svoj san, taj pojam, tj. znanje, Allahov Poslanik, s.a.v.s., vraća njegovoj osnovi, a ta osnova je znanje, oslobađajući ga tog lika (odjeće), tj. lika mlijeka. U tom liku se krije odredba i definicija da je san ale­goričan, tj. da mu je potrebno tumačenje. Zato mi i kažemo da je takav san poremetio i preinačio izvorni lik znanja, kojeg Allahov Poslanik, s.a.v.s., vraća na njegovu osnovu (u svom snu i na javi, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je mlijeko tumačio znanjem). Tako isto postupa i tumač koji pravilno tumači snove, ma ko to bio, vraćajući pojmove njihovoj osnovi i odstranjujući od takvog sna ono što re­meti i preinačuje izgled i formu (ono što je preinačila alegorija). Na osnovu ovoga znaš kakav je odnos istine u odnosu na nivo snova kojima je potrebno tumačenje.

Neki je čovjek došao Ibn Sirinu, koji je bio prvak i vođa u tumačenju snova, i rekao mu: "Vidio sam na snu (sanjao sam) da maslinovo ulje vraćam u maslinu", na što mu Muhammed ibn Sirin, veliki tumač snova, reče: "Ti si u braku sa svojom majkom." Do­tični čovjek je to ispitao i upravo se potvrdilo da je bio u braku sa svojom majkom, a da ni on ni ona nisu za to znali (da su u takvom srodstvu). Kakve sad veze ima forma braka između sina i majke sa sipanjem maslinova ulja u maslinu?

Kada neko sanja, tj. vidi nešto direktno na snu, onako kako se i dešava, to i nije san u smislu da ga treba tumačiti, nego je to od Boga otkrovenje dotične stvari, a ne ta vrsta alegoričnog sna koja se zove hulm, svejedno da li se to vidjelo na snu ili na javi, kao što i hulm (san kojeg treba tumačiti) katkada biva na javi, isto kao što se dešava i na snu.

(Zato treba biti oprezan i u budnom stanju, ako se šta vidi, da li to treba tumačiti ili ga direktno i doslovno uzimati).

Takav je slučaj sa i likom (Poslanikovog druga) Dihje, u čijem liku se Džibril, a.s., pojavljivao na javi (zaogrnut tim likom, likom Dihje). Sve se to dešavalo na nivou alegoričnog sna (mašte), iako je to bilo u budnom stanju. Mada je to bilo u budnom stanju, ta stvar je iz svijeta takvih snova, pa je taj lik i taj "san na javi" trebalo protumačiti. Što se tiče teksta Objave, tu nema preinačavanja i iz­vrtanja, on se uzima doslovno.

Što se tiče riječi Ibrahima (vjerovjesnika, a.s.) svome sinu, a on je na snu vidio da kolje svoga sina i uzeo je to doslovno, po vanjskoj formi, kako je vidio, smisao toga nije bilo drugo nego ovan, i to je ta "velika žrtva" koja se pojavila u liku njegovog sina, pa je on na snu vidio da kolje svoga sina, a na kraju je ispalo da je trebao da zakolje ovna. To je to tumačenje njegovog sna, kojeg je htio doslovno uraditi, jer mu ranije to nije bilo poznato. Pa smo ga Mi otkupili,  tj. otkupili smo lik njegovog sina koji je vidio Ibrahim, a.s., velikom žrtvom , (Es-Saffat, 107.) a ta velika žrtva je ovan.

Prema tome, on nije zaklao ništa drugo nego ovna, koji se pojavio u liku njegovog sina. Taj san je izobličio lik ovna (i na snu mu ga pokazao u liku njegovog sina). Pa osmotri (prostudiraj, proanaliziraj, razmotri) to što vidiš, i kako vidiš, i gdje vidiš, i drži se znanja u svim svojim stanjima.

A Allah govori istinu i On upućuje na pravi put.

Muhidin ibn Arebi