O spoznaji stupnja ljubavi

 

Šejhul Ekber Muhjiddin Ibn Arabi (k.s.)

El-Futuhat el-Mekkijje

 

O spoznaji stupnja ljubavi

 

 

Znaj, Allah ti dao sreće i uspjeha, da je ljubav božanski stupanj, jer je On njome opisao Sebe i Sebe imenovao Onim koji voli (El-Vedud), a u predaji se navodi da je Sebe imenovao Onim koji voli (El-Muhibb), a nalazi se da je Allah objavio Musau a.s. u Tevratu: "O sine Ademov (čovječe), Ja tebe, tako Mi Moga prava, volim, pa zbog Mog prava koje te duži voli i ti Mene."

Ljubav se spominje u Kur'anu i u Sunnetu (tradiciji) kako u vezi sa Allahom, tako i u vezi sa stvorenjima. Uzvišeni spominje i kategorije onih koje voli spominjući ih po njihovim svojstvima, a spominje i svojstva koja On Uzvišeni ne voli, a takođe i grupe onih koje ne voli. Uzvišeni naređuje Svome Vjerovjesniku s.a.v.s. da nam kaže: "Reci: 'Ako vi volite Allaha mene slijedite, pa će i vas Allah zavoljeti'." (Alu Imran, 31) Uzvišeni takođe kaže: "O vi koji vjerujete, ko se od vas odmetne od svoje vjere, Allah će dovesti narod kojeg će voljeti i koji će Njega voljeti." (Maide, 54).

Spominjući grupe onih koje voli Uzvišeni kaže: "Uistinu Allah voli one koji se kaju i voli one koji se čiste" (Bekare, 222), "voli one koji se pouzdavaju (u Njega)" (Alu Imran 159), "voli strpljive" (Alu Imran, 146), "voli zahvalne i one koji dijele u ime Boga" (Ahzab, 35), "voli dobročinitelje" (Ali Imran, 134), "voli one koji se bore na Njegovom putu u stroju kao da su čvrsti bedem …"

Uzvišeni odriče Sebi da voli ljude i to zbog svojstava koja posjeduju a koja On ne voli, tako da iz saopštenja Uzvišenog proizilazi da On voli odstranjivanje tih svojstava a ona se mogu odstraniti jedino svojom suprotnošću, i to je tako nužno, pa kaže: "Allah ne voli one koji čine nered" (maide, 64), "ne voli nered" (Bekare, 205), a suprotnost neredu je red, tako da je samo napuštanje nereda već red i uspostavljanje reda. Dalje kaže: "Allah ne voli one koji se previše raduju (ovosvjetskim dobrima)" (Kasas, 76), "ne voli svakog onog ko je gord i hvalisav" (Lukman, 18), "ne voli silnike", odnosno nepravednike (Šura, 40), "ne voli one koji pretjeruju" (En'am, 141), "ne voli nevjernike" (Rum, 45), "Allah ne voli javan zao govor" (Nisa, 148), "ne voli one koji prelaze Allahove granice" (Maide, 87).

Zatim, Uzvišeni čini da volimo stvari, jedne time što ih uljepšava a druge uopšteno, iskazujući tako blagodat prema nama, kao npr.: "Nego Allah vama omilio vjerovanje (učinio da volite)" (Hudžurat, 7).

Takođe kaže: "Ljudima je uljepšana ljubav prema strastima" (Alu Imran, 14). U vezi sa supružnicima kaže: "I dao je da među vama bude ljubav i milost" (Rum, 21).

Zabranio nam je da volimo Allahove neprijatelje, pa je rekao: "Ne uzimajte Moga i vašeg neprijatelja zaštitnicima (prijateljima) poklanjajući im ljubav" (Mumtehane, 1). Na mnogo mjesta u Kur'anu se spominje ljubav.

Što se tiče Vjerovjesnikovih s.a.v.s. hadisa (govora) su njegove riječi koje je prenio od Allaha: "Bio Sam skrivena riznica, nepoznata, pa sam zaželio (zavolio) da budem spoznat, te sam stvorio stvorenja, predstavio im se i oni Me spoznali." Mi nismo stvoreni izuzev zbog Njega, a ne zbog nas kao takvih, zato naporedo sa djelima spominje nagradu, pa djela pripadaju nama a ne Njemu, a naše robovanje, odnosno pobožnost pripadaju Njemu a ne nama. Pobožnost, sama po sebi, nije djelo. Formalna djela, odnosno djela u pojavnom smislu koja stvorenja rade, On stvara, tako da je On Onaj koji radi. Iz pristojnost prema Allahu Njemu se pripisuju ona lijepa djela, mada je sve direktno od Allaha, jer je On rekao: "I ta ko Mi duše i onoga ko je dotjeruje (sređuje), pa joj nadahnjuje njenu nepobožnost i njenu pobožnost" (Šems, 7-8), "Allah je vas stvorio i ono što vi radite" (Saffat, 96).

Dalje kaže: "Allah je Stvoritelj svake stvari." (Zumer, 62), tako da pod to potpadaju i djela svih robova. Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: "Zaista Allah kaže: "Najdraže sa čim Mi se približavaju oni koji Mi se približavaju jeste izvršavanje onoga što sam im stavio u dužnost, a rob se neprekidno približava Meni sa dobrovoljnom pobožnošću sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim njegov sam sluh kojim sluša, njegov vidi kojim gleda …"

Zbog ove pojave sjedinjenje (ittihad) sa Bogom zagovara onaj ko zagovara, a takođe i na osnovu riječi Uzvišenog: "Ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio" (Enfal, 17), i Njegovih riječi: "… i ono što vi radite" (Saffat, 96).

U predaji se navodi: "Zaista Allah voli svakog onog ko je na iskušenju i kaje se Bogu." U predaji se takođe navodi: "Moja je ljubav nužna onima koji se vole u ime Mene." Dalje se u predaji navodi: "Volite Allaha zbog blagodati koje vam pruža." Takođe je rečeno u predaji: "Zaista je Allah lijep i voli lijepo i zaista Allah voli da bude hvaljen." Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: "Omiljeno mi je od vašeg ovog svijeta troje …" Jako su brojni Poslanikovi hadisi na ovu temu.

Znaj da je stupanj ljubavi častan i ona tj. ljubav je osnova postojanja.

Stih:

Od ljubavi nastadosmo

I ljubav nam je u prirodi

Zato Mu dođosmo s namjerom

I na osnovu toga smo primljeni.

Ovaj stupanj (ljubavi) ima četiri naziva. Jedan se zove ljubav kao hubb. To je ljubav čista od nedostataka i takav koji voli nema nikakva interesa niti želi išta drugo pored svoga voljenog.

Drugi naziv je vudd. Njoj pripada božansko ime Vedud (Onaj koji voli). Taj oblik ljubavi je božanski opis i ona je konstantna. Na osnovu toga se ta ljubav i naziva tako, tj. vuddom zbog njene postojanosti na zemlji.

Treći naziv za ljubav je ašk, a to je pretjerana ljubav. U Kur'anu se ona podrazumijeva pod pojmom žestoka, odnosno jaka ljubav, kako Uzvišeni kaže. "A oni koji vjeruju jače vole Allaha" (Bekare, 165), i riječi Uzvišenog: "U njega se ludo zaljubila" (Jusuf, 30), tj. bila joj je ljubav prema Jusufu takva da joj je potpuno obuhvatila srce.

U predaji se navodi da Sam Bog Sebe opisuje sa jakom ljubavi, s napomenom da se Bogu ne pripisuje ljubav sa terminom ašk. Zaljubljenik (ašik) i ljubav (ašk) podrazumijeva ljubav kod voljenog koja prožima sve njegove organe i dijelove zasljepljujući ga.

Četvrti naziv za ljubav je heva (želja), a to je usmjeravanje volje ka voljenom i povezivanje s njim. To je ono što se prvo desi u srcu (ljubav na prvi pogled). Takvo ime ljubavi se ne pripisuje Bogu. Ta ljubav može biti uzrokovana pogledom, viješću ili dobročinstvom i brojnim drugim uzrocima.

Po smislu se ova ljubav podrazumijeva vjerodostojnim božanskim saopštenjem kao Allahova ljubav prema robu kada mnogo radi dobrovoljna dobra djela (nevafil), odnosno kada slijedi Poslanika u onome što je on uzakonio (kao sunnet tj. tradiciju). Ovaj stupanj ljubavi kod ljudi se naziva heva, odnosno želja.

Opisujući ljubav koja je nastala na osnovu saopštenja i vijesti neko je rekao: "O ljudi, moje uho se je zaljubilo u jednu četvrt (grada), a uho se nekada zaljubi i prije oka."

(…)

jedna od najprefinjenijih stvari u vezi sa ljubavlju jeste da osjetiš ljubav u raznim njenim dimenzijama ili nivoima a da ne znaš koga zapravo voliš i s kim voliš, niti ti biva naznačen tvoj voljeni. To je nešto najprefinjenije što iskustveno doživiš u ljubavi, a kasnije se to upravo tako i desi.

Zar ti se nije desila neka pojava u otkrovenju pa ti se ta ljubav veže za to ili vidiš neku osobu pa se ta taženja koju osjećaš veže za nju pri viđenju, te tako saznaješ da je to osoba koju ti voliš, a da nisi ni primijetio kako je to bilo, ili neka osoba bude spomenuta pa ti osjetiš naginjanje ka njoj i tako saznaješ da ti je on drug.

Ovo je jedna od najskrivenijih finesa u vezi sa time kako duše upoznaju stvari iza zastora neviđenog. Stanje te ljubavi je nepoznato i (u početku) se ne zna prema kome se ona pobudila i čime je pobuđena. Ljudi to osjećaju u tjeskobi i širini koje osjećaju a ne znaju uzrok. Nakon toga dođe ono što osobu ožalosti, te tada saznaje da je ta tjeskoba bila povezana s tim, ili dođe nešto što ga razveseli, pa on saznaje da je ta širina bila zbog te stvari koja mu pričinjava radost, a to stoga što duše naziru neke stvari prije nego što i nastanu u vanjskom svijetu i budu u domenu vanjskih osjetila.

Tome sliči i uzimanje ugovora od Ademovog potomstva da je On naš Gospodar, nakon čega Ga niko ne može zanijekati. Tako, ti ćeš u prirodi svakog čovjeka naći ovisnost o postojećem na koga se oslanja, a to je Allah, makar Ga ta osoba i ne osjećala. Zato je rekao Uzvišeni: "O ljudi, vi ste ovisni o Allahu" (Fatir, 15). Time kao da im kaže: "Ta ovisnost koju vi osjećate u sebi, ovisnost je o Allahu a ne o nečemu mimo Njega, međutim, vi Njega ne prepoznajete. Time nas Allah upoznaje sa Sobom.

(…)

Ovo je nešto najprefinjenije u ljubavi. Ispod toga po rangu je ljubav prema ljubavi, a to je preokupacija s ljubavlju a ne s onim koga voliš. Lejla je došla Kajsu, a on viče i doziva: "Lejla! Lejla!", i uzima led i stavlja na srce. Led se topi od silne toplote srca. Dok je bio u tom stanju ona mu je nazvala selam i rekla mu: "Ja sam ono što tražiš. Ja sam tvoja želja, ja sam tvoja voljena. Ja sam radost tvoga oka. Ja sam Lejla." On se obazre na nju i reče: "Udalji se od mene, jer ljubav prema tebi me je zabavila i odvratila od tebe." I ovo je nešto najprefinjenije i najtananije u ljubavi, ali je po finoći ispod ranije spomenutog stanja.

Naš šejh Ebul Abbas El-Arini, Allah mu se smilovao, molio je Allaha da mu dâ strast ljubavi a ne ljubav. Ljudi nisu saglasni u definiciji ljubavi. Nisam vidio nikoga da je ljubav definisao po samoj ljubavi. Štaviše, to je i nezamislivo. Onaj ko je definiše, definiše je jedino po njenim rezultatima, djelovanju i onom čime je popraćena. Pogotovo ju je teško definisati kada se zna da je njome opisan Veličanstveni i Uzvišeni Allah.

Najljepše što sam čuo o tome je ono što mi je prenijelo više osoba od Ebul Abbasa ibn El-Arifa Es-Sanhadžija. Oni kažu da su ga čuli da je na pitanje o ljubavi rekao: "Ljubomora je jedno od svojstava ljubavi, a pošto ljubomora ne prihvata ništa drugo osim pokrivanje, onda se ne može ni definisati."

Znaj da se poznati pojmovi dijele u dvije oblasti – na ono što se definiše i na ono što se ne može definisati. Kod onih koji poznaju ljubav i o njoj govore, ljubav spada u pojmove koji se ne definišu. Zna je onaj ko je doživi i kome je svojstvena, a ne zna šta je ona ustvari, a njeno postojanje ne može negirati.

Znaj da svaka ljubav nije takva da ovlada onim koga zahvati u mjeri da ga učini gluhim na sve što čuje osim onoga što govori njegov voljeni i da ga oslijepi za sve što se može vidjeti izvan lica njegovog voljenog i da ga učini nijemim od svakog govora mimo spominjanja njegovog voljenog i spominjanja onoga čije spominjanje njegov voljeni voli i da mu zapečati srce tako da u njega ne može ući ništa osim ljubavi prema njegovom voljenom, te da zatim ključ baci u riznicu svoje mašte tako da u mašti ne zamišlja ništa osim lika svog voljenog, bilo na osnovu prethodnog viđenja, bilo na osnovu opisa na osnovu kojeg formira lika pa da bude kako je rečeno u stihovima:


Mašta o tebi je u mojim očima

Spomen o tebi je u mojim ustima

Boravište ti je u mom srcu

Gdje da se skriješ

Sa Njim sluša i Njega sluša, s Njim gleda Njega gleda, s Njim govori Njemu govori.

Kod mene je dostigla moć i snaga mašte da mi je ona preda mnom otjelovila lik Mog voljenog u vanjskom svijetu, kao što se otjelovio i Džibril Allahov Poslaniku s.a.v.s. Ja u njega nisam mogao gledati, a On mi je govorio i ja sam slušao i shvatao šta mi govori. Držao me je u takvoj situaciji danima da nisam osjećao potrebu za hranom. Kada god bi preda me bila postavljena sofra, odnosno trpeza, on bi bio pored nje i gledao u mene i govorio mi jezikom kojeg sam ja čuo svojim uhom: "Jedi i hrani se gledajući u mene." Ustegao sam se od hrane i nisam osjećao glad a bio sam nahranjen od njega tako da sam se zasitio od pogleda u njega, pa mi je on nadomještao hranu. Moje društvo i moja porodica su se čudili da ja debljam a ne uzimam hranu, jer mnogim danima sam ostajao da nisam ništa okusio, a niti sam osjećao ni glad ni žeđ. Međutim, on je neprekidno bio pred mojim očima, bilo da stojim ili sjedim, da se krećem ili mirujem.

Znaj da ljubav zaljubljenog ne može u cijelosti zahvatiti izuzev ako je Uzvišeni Bog njegov Voljeni ili pak neko iz njegove vrste bilo da se radi o žensku ili mušku. Što se tiče ostaloga, ljubav ga ne potopi u potpunosti. Mi smo ovo rekli zato što čovjek svim svojim bićem ne odgovara izuzev onome ko je na njegovom liku, kada ga zavoli, tako da u njemu nema nijednog dijela koji nije adekvatan onome ko je na njegovom liku, tako da njemu ne preostaje nikakav višak, bilo gledano iz vanjskog ili iz nutarnjeg ugla, koji bi ostajao trijezan.

Zar ne uočavaš da se Bog imenovao Vanjskim i Nutarnjim, pa se čovjek utapa u ljubavi prema Bogu i prema sebi sličnima. Potpuno utapanje ne postoji (u ljubavi prema nekom) izvan njegove vrste, u svijetu, jer kad on zavoli neki lik iz svijeta, on naspram njega stoji sa njemu odgovarajućim dijelom a ostalo njegovo biće ostaje trijezno i preokupirano onim čime je preokupirano, a što se tiče utapanja u ljubavi kada zavoli Allaha, to je zato što je stvoren na Njegovom liku, kako se navodi u predaji, pa naspram božanske prisutnosti stoji sa cjelokupnim svojim bićem. Zato se na njemu manifestiraju (pojavljuju) sva Božija imena. Njima je okićen i onaj ko nema svojstva ljubavi, a doživljava ih onaj ko ima svojstvo ljubavi. Zato ljubav u potpunosti potapa čovjeka. Ako se njegova ljubav vezuje za Allaha i Allah mu bude njegov Voljeni, on će se u svojoj ljubavi prema Bogu više topiti i iščeznuti nego u ljubavi prema sebi sličnima.

U ljubavi prema sebi sličnima pred njegovim očima neće biti voljeni kada nekuda ode, a ako voli Boga njegov voljeni će njemu trajno biti prisutan, a viđenje voljenog je poput hrane tijelu koje ga hrani, raste i povećava se. Što više gleda voljenog, povećava mu se ljubav. Ova se ljubav pri susretu i smiruje a i uzburka se. To vatreni zaljubljenici doživljavaju pri sastanku sa voljenim. Ne mogu Ga se ni nagledati niti svoju žudnju za Njim utoliti. Kada god Ga pogleda, još više mu se povećava težnja i žudnja za Njim, premda je On prisutan s njim.

Svaka ljubav koja voljenom ostavlja pamet kojom može razlučivati nešto mimo svog voljenog, to nije krajnje čista ljubav, nego je to iz sfere nefsa. Neko je rekao: "Nema dobra u ljubavi koja je isplanirana razumom." Događaji zaljubljenih po ovom pitanju su mnogobrojni i ne mogu se izbrojati.

(…)

Tako mi Allaha, da šerijat nije došao sa božanskim saopštenjem, niko Allaha ne bi spoznao, makar mi imali razumske dokaze koji po tvrdnji ljudi od razuma upućuju na znanje o Njegovom Biću, ali su oni takvi da On nije takav, nije onakav… Dakle da nije šerijata, stvorenja Ga ne bi ni zavoljela.

Pošto je božansko saopštenje došlo jezikom božanskih zakona da je On Uzvišeni takav i takav, gdje se navode stvari koje su svojom vanjštinom oprečne razumskim dokazima, mi Ga volimo zbog tih Njegovih afirmativnih svojstava, tj. svojstava koja su Mu potvrđena kao takva.

Zatim, nakon što je postavio odnose i utvrdio uzrok, a odnosi nužno iziskuju ljubav, On je rekao: "Ništa nije kao On." (Šura, 11). On time potvrđuje uzroke koji nužno iziskuju ljubav a koje negira razum sa svojim dokazom. Eto to je značenje Njegovih riječi: "Pa sam stvorio stvorenja, predstavio im se i ona Me spoznaju."

Allah se ne može spoznati ni po čemu drugom izuzev na osnovu Njegovog obavještenja o Sebi, kao što je – da On nas voli, da je prema nama milostiv, da je prema nama sažaljiv, saosjećajan, da se spušta u mogućnosti našeg poimanja kako bismo Ga Uzvišenog predstavili i dočarali očima naših srca i naših smjerova, tj. okretanja u molitvi, te u predodžbi naše mašte i biva tako kao da Ga vidimo. Ne! Šta više mi Ga vidimo u sebi, jer smo Ga spoznali po onome kako nam se On predstavio a ne na osnovu našeg shvatanja i pogleda.

Ima nas koji Ga vidimo ali Ga ne znamo i kao što se nije ovisno ni o čemu drugom osim o Njemu, tako isto, Allaha mi, u stvorenjima se ne voli ništa drugo osim On. On je pojavan u svemu onome što se voli, za oko svakoga onoga ko voli.

Nema stvorenja da ne voli. Cjelokupan svijet je onaj koji voli i ono što se voli. Međutim, sve se to odnosi na Njega, kao što se i ne obožava niko izuzev On. Mašta se obožavalo ono se obožava na osnovu predstave da je Bog u tome, da nije tako ne bi se ni obožavalo. Uzvišeni kaže: "Dosudio je tvoj Gospodar da ne obožavate nikog osim Njega." (Isra, 23).

Tako je i sa ljubavlju. Niko ne voli nekoga drugog osim svog Stvoritelja. Međutim, On Uzvišeni od njega se zastro ljubavlju prema Zejnebi, Suadi, Hindi, Lejli, Ovom svijetu, novcu, čašću i svemu drugom što se voli u svijetu. Pjesnici su potrošili tolike riječi govoreći o ljubavi prema stvorenjima a samu istinu o tome ne znaju. Božiji spoznavaoci ne čuju ni jedan stih niti aluziju te niti hvalospjev niti ljubavnu pjesmu a da to nije o Njemu iza zastora likova i formi.

Uzrok ovome je božanska ljubomora koja ne dopušta da se voli nekoga osim Njega. Uzrok ljubavi je ljepota a ona pripada Njemu, jer se ljepota voli sama po sebi, a Allah je lijep i voli lijepo, te tako voli Sebe. Drugi uzrok ljubavi je dobročinstvo, a tu i nema dobročinstva osim od strane Allaha, niti ima dobročinitelja osim Allaha.

Ako ti zavoliš zbog (učinjenog ti) dobročinstva, nisi zavolio nikoga osim Allaha, jer je On Dobročinitelj. Ako zavoliš zbog ljepote, ti ne voliš izuzev Uzvišenog Allaha jer je On lijep. U svakom pogledu, ljubav se ne vezuje ni za šta osim za Allaha.

Pošto Bog zna Sebe i na osnovu Sebe zna svijet, On je dao da se on pojavi na Njegovom liku, pa mu je on (cjelokupan svijet) ogledalo u kojem gleda Svoj lik, tako da On ne voli nikoga osim samoga Sebe.

Njegove riječi: "…Allah će vas zavoljeti…" (Ali Imran, 31), gledano iz ugla zbilje i stvarnosti – zavoljeće Sebe, jer je slijeđenje (Poslanika) uzrok ljubavi, a slijeđenje njega je Njegov lik u ogledalu svijeta i uzrok je ljubavi, jer On ne gleda izuzev Sebe.

Uzrok ljubavi je dobrovoljna pobožnost, a to je povećanje (u odnosu na nužnu pobožnost), a i lik svijeta je povećanje u postojanju, pa je uz to dodatno zavolio i svijet, te je njegov sluh, vid… kako ne bi volio nikog osim Sebe. Kako je samo suptilno ovo pitanje i kako je izvan dometa uobrazilje, odnosno imaginacije. U postojanju se događa čudna stvar, a to je da tu ima stvari koje su u dometu razuma i može ih pojmiti i na kojima on nalazi uporište i time se čuva od toga da bude poljuljan, a te iste stvari izmiču uobrazilji, koje ona ne može precizirati niti dosegnuti.

Suprotno tome ima stvari koje izmiču razumu a koje uobrazilja, odnosno imaginacija potvrđuje, o njima donosi sud i na njih utiče, kao kad nekome razum na osnovu dokaza donese sud da će mu njegova opskrba nužno doći trudio se on oko toga ili ne, pa to znanje izmakne razumu i razumom počne dominirati uobrazilja sa svojom moći, govoreći mu: "Ako se ti ne budeš potrudio oko opskrbe, umrijećeš", te njime ta misao ovlada i on uloži trud da to postigne, pa se istina o kojoj je riječ gubi iz a neistina koja dolazi od uobrazilje se učvršćuje.

Slično je i kada neko vidi zmiju ili lava i to u situaciji u kojoj mu, po sudu njegovog razuma, ne može nanijeti štetu, pa mu taj dokaz bude pobijen uobraziljom, te uobrazi da će mu nanijeti štetu, pa bježi od nje ili od njega, mijenjajući se pri tom u licu i u sebi zbog suda uobrazilje i njene moći. Takve stvari se dešavaju. Uobrazilja ima moć i dominaciju na pojedinim poljima, a razum ima moć i dominaciju na nekim drugim poljima.

U ovom poglavlju, ako Allah htjedne, spomenućemo nužnosti ljubavi i njene stupnjeve. Kažemo da je ljubav jedan poseban vid vezanosti među pojedinim vidovima vezanosti u domenu volje. Ljubav se ne veže izuzev za nepostojeće koje ne postoji u vrijeme kad se ona veže želeći postojanje tog voljenog ili njegovo događanje. Kažemo ili njegovo događanje jer se ljubav katkad vezuje za nestajanje postojećeg, a nestajanje postojećeg u stanju njegovog postojanja nije događanje nestajanja. Ako postojeće, za koje je vezana ljubav, nestane, onda se to nestajanje događa.

Ne kaže se: "Postoji nestajanje", jer bi to bio izraz neznanja onoga koji to kaže. Što se tiče naših riječi "želi postojanje tog voljenog i da je voljeni, u suštini, nepostojeći, zato što je voljeni voljenom volja koja nužno traži sastajanje, odnosno spajanje sa tom određenom osobom, ma ko to bio. Ako je taj neko onaj ko se može zagrliti, on želi (voli) da ga zagrli, ili je taj neko onaj s kim voli bračni odnos ili neko s kim se druži pa voli druženje sa njim, tako da se njegova ljubav i ne vezuje osim za nešto što kod te osobe u datom trenutku ne postoji, a on uobražava da se ta njegova ljubav vezuje za određenu osobu, a to nije tako. Upravo to je ono što njega uzburka i uzbudi pri susretu sa određenom osobom i viđenju iste. Da on voli samu tu osobu ili njeno postojanje po njoj samoj, bilo kao osobu ili kao postojanje, nema koristi od takvog vezanja ljubavi za dotičnu osobu.

Ako ti kažeš: "Mi volimo drugovanje sa određenom osobom ili ljubljenje s njom ili grljenje ili prisni razgovor s njom ili razgovaranje s njom, a nakon što to postignemo vidimo da ljubav ne nestaje i pored postizanja toga tj. grljenja i drugog, ljubav se ne mora vezivati uvijek za nešto što je nepostojeće." Mi kažemo: "Ti griješiš! Ako se ti zagrliš sa osobom za čije grljenje vežeš ljubav ili za druženje s njom ili za prisni odnos s istom, to za što vežeš svoju ljubav u tom stanju nije ono što je postignuto nego trajanje toga što je postignuto, a trajanje i neprekidnost je nešto što je nepostojeće ili potpada pod postojanje te mu nema kraja. Dakle, ljubav u stanju sastanka sa određenom osobom ipak se ne vezuje ni za šta drugo osim za nepostojeće, a to je trajanje tog odnosa.

Kako divno Kur'an kaže: "Koje će On voljeti i koji će Njega voljeti." (Maide, 54), koristeći spojenu zamjenicu za treće lice i glagol u budućem vremenu, vezujući ljubav za ono što je odsutno i nepostojeće, a sve što je odsutno ono je nepostojeće i dodatno.

Jedno od svojstava ljubavi je da onaj ko voli, u svojoj ljubavi sastavlja i objedinjuje suprotnosti da bi mogao biti na liku, s obzirom na izbor pred kojim se našao. Ovo je razlika između obične ljubavi i duhovne ljubavi. Jedini čovjek ih objedinjuje (i jednu i drugu). I životinje vole, ali one ne objedinjuju te suprotnosti, za razliku od čovjeka. Čovjek u svojoj ljubavi objedinjuje suprotnosti jer je on na Njegovom liku, a On je Sebe opisao sa suprotnostima, a to su Njegove riječi: "On je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi" (Hadid, 3).

Način na koji ljubav objedinjuje suprotnosti jeste taj da je ljubavi svojstveno i nužno je prati to da teži sjedinjenju i sastanku sa voljenim. Jedno od nužnih svojstava zaljubljenog jeste da voli ono što voli njegov voljeni. Tako ako njegov voljeni voli rastanak, pa ako i zaljubljenik takođe voli rastanak, onda nije postupio u skladu sa onim što iziskuje (njegova) ljubav, jer ljubav traži sastanak, a ako voli sastanak nije postupio onako kako to iziskuje ljubav (njegovog voljenog). Jer, zaljubljeni voli ono što voli njegov voljeni, a on to nije učinio. Prema tome zaljubljeni je uvijek u podčinjenoj situaciji. Krajnje objedinjavanje u tome je da voli ljubav svog voljenog za rastankom a ne rastanak kao takav i da voli sastanak.

Ovo pitanje ne izlazi iz okvira navedenog, kao što je zadovoljstvo sa sudbinom koje se može nazvati imenom zadovoljstva sa sudbinom i pored nezadovoljstva sa dosuđenim, ako je npr. dosuđeno nevjerstvo. Tako se navodi u Božijem zakonu. Ovakva je stvar i po pitanju ljubavi. Zaljubljeni voli sastanak sa voljenim i voli ljubav voljenog za rastankom a ne sam rastanak, jer rastanak nije isto što i ljubav voljenog za rastankom, kao što i sudbina nije isto što i ono što je dosuđeno, jer je sudbina Allahovo određenje o onome što je dosuđeno a ne samo dosuđeno, pa se je zadovoljno sa Allahovim određenjem.

Životinjska ljubav nije takva, jer je ona obična a ne duhovna ljubav, tako da ona iziskuje samo sastajanje sa onim koga voli, a ne zna da i njego voljeni ima ljubav za tim i tim. Životinja to ne zna. Zato mi ljubav koja je svojstvena čovjeku dijelimo na dvije vrste. Čovjek u sebi ima običnu ljubav i takvom ljubavlju pridružuje se životinjama i ima duhovnu ljubav kojom se odlikuje i razlikuje od ljubavi životinja.

Nakon što je ovo konstatovano, znaj da ljubav može biti božanska, duhovna i obična i osim ovoga tu nema neke druge ljubavi.

Božanska ljubav je Allahova ljubav prema nama i naša ljubav prema Njemu koja se takođe imenuje božanskom ljubavlju.

Duhovna ljubav je ona kojom se želi postići zadovoljstvo voljenog ne želeći pored voljenog neki drugi cilj niti želeći nešto drugo, nego postupajući isključivo po onome što se od njega hoće i traži.

Obična ljubav je ona kojom se žele postići pojedini ciljevi i želje, bez obzira bilo to drago voljenom ili ne bilo. Ljubav većine današnjih ljudi je takva.

Prvo ćemo govoriti o božanskoj ljubavi u zasebnom odjeljku, zatim ćemo se osvrnuti na duhovnu ljubav a poslije toga na običnu ljubav. A Allah istinu govori i upućuje na pravi put.


O božanskoj ljubavi

On nas voli zbog nas samih a i zbog Sebe. Što se tiče Njegove ljubavi prema nama zbog Sebe na to se odnose Njegove riječi: "Zavolio sam da budem spoznat pa sam stvorio stvorenja, predstavljam im se i oni Me spoznaju."

On nas nije stvorio izuzev radi Sebe, da bi Ga spoznali. Na to se odnose Njegove riječi: "Džine i ljude sam stvorio zbog toga da Mi robuju." (Zarijat, 56). Prema tome stvorio nas je zbog Sebe. Što se tiče Njegove ljubavi prema nama zbog nas, pošto nas je upoznao sa djelima koja nas vode ka našoj sreći i spasu, a koja se ne poklapaju uvijek s našim interesima i naravima, Uzvišeni je stvorio stvorenja koja će Ga slaviti te hvaliti, a i predati Mu se, a zatim nas upoznao s tim rekavši: "Nema nijedne stvari a da ne slavi Boga Njegovom hvalom." (Isra, 44), tj. hvale Ga onakvim kakav je i hvale Ga za ono što je od Njega. Upoznajući nas s tim On kaže: "Zar ne vidiš da Allaha slave oni koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice raširenih krila. Svi oni znaju kako će Mu molitvu obavljati i kako će Ga slaviti." (Nur, 41).

Svi oni se toga drže i u tome su ustrajni. Ovim riječima Uzvišeni se obraća Svome Vjerovjesniku s.a.v.s. kojem je On to predočio da to vidi i zato je rekao: "Zar ne vidiš…", a nije rekao: "Zar ne vidite" Mi to ne vidimo ali vjerujemo u to, a za Muhammeda s.a.v.s. je to očevidno. Zato mu je takođe rekao pošto mu je predočio da se pred Bogom pokorava i ničice pada svaka stvar: "Zar ne vidiš da pred Allahom ničice padaju oni koji su na nebesima i oni koji su na Zemlji, te Sunce, Mjesec, zvijezde, brda, bilje, životinje i mnogi ljudi" (Hadž, 18).

Uzvišeni tu nije propustio nikoga spomenuti. Spomenuvši one na Nebesima i na Zemlji, spomenuo je visoki i niski svijet, pa mu je tako predočio padanje ničice (sedždu) svake stvari. Svako onaj kome Allah predoči to i on to vidi potpada pod one kojima se Bog obraća ovim riječima.

To njihovo slavljenje Boga je stvar čiste prirode i oni to čine sami po sebi na osnovu pojave božanske kojom im se pojavi usljed čega Ga zavole i to rezultira time da Ga oni slave i hvale spontano, bez obaveza i tereta, već po onome što im iziskuje njihova čista priroda.

Ovo služenje Bogu je samo po sebi iz čiste prirode u koju ih je Allah postavio proizilazi iz Njegovog božanskog prava koje On takav zaslužuje. Takođe je On rekao o ljudima otkrovenja, pripadnicima ljudske vrste i o svakom onom ko ima pamet (po islamskim mjerilima): "Zar oni ne vide da ono što je Allah stvorio daje sjenu desno i lijevo, padajući pred Allahom ničice i iskazujući poniznost." (Nahl, 48). To je ono što se može vidjeti očnim vidom. Time obavještava da je to pružanje sjene desno i lijevo oblik padanja ničice pred Allahom i vid malenkosti, ništavnosti i poniznosti pred Njegovom Uzvišenošću, pa kaže: "…padajući pred Allahom ničice i iskazujući poniznost." On ih opisuje da su oni svjesni sebe, tako da oni svjesno padaju ničice na sedždu) Allahu.

Dalje obavještavajući o tome i to upotpunjujući kaže: "Pred Allahom ničice padaju oni što su na Nebesima i oni što su na Zemlji od onoga što se kreće", tj. od onoga što se kreće na nebesima i na zemlji, "i meleci", tj. koji ne pripadaju ni Nebesima niti Zemlji, a zatim kaže: "… i oni se ne ohole." (Nahl, 49), tj. ne ohole se i ne suzdržavaju od robovanja svome Gospodaru.

Dalje ih Uzvišeni opisuje da imaju strah, da bi nas time poučio kako oni znaju pred kim padaju ničice. One između njih kojima se naređuje opisuje time da oni rade ono što im se naređuje, a to su oni za koje On kaže: "Ne iskazuju neposlušnost Allahu u onome što im naredi i rade ono što im se naređuje." (Tahrim, 6). Za one između njih koji su kod svoga Gospodara kaže: "Slave Ga noću i danju i ne malaksavaju." (Fussilet, 38), tj. nikada im to ne prelazi u dosadu.

Sve ovo upućuje na to da je cjelokupan svijet na stupnju viđenja i služenja Bogu izuzev svakog stvorenja koje ima moć razmišljanja, a to nisu ništa drugo do govorne duše ljudskog ili džinskog roda. Gledano sa aspekta njihovih duša a ne sa aspekta njihovih tjelesa, jer njihova tjelesa, kao i ostali izvan njega svijet, Njega slavi i pred Njim pada ničice.

Svi organi tijela izgovaraju Mu slavljenje. Zar ne uočavaš da će dijelovi tijela svjedočiti na Sudnjem danu protiv duša koje su ih držale u podčinjenom položaju, kao što je svjedočenje kože, ruku, nogu, jezika, sluha, vida i svih ostalih moći u čovjeku, "a sud pripada Allahu, Uzvišenom i Velikom" (Gafir, 12).

Sve ovo je odredba Njegove ljubavi prema nama zbog Sebe. Ko tome udovolji On mu je zahvalan a ko tome ne udovolji On ga kažnjava. On dakle time voli Sebe i voli da Ga se veliča i hvali.

Što se tiče Njegove ljubavi prema nama zbog nas, On nas je upoznao sa onim šta je po nas dobro i na ovom i na onom svijetu. Naveo nam je argumente da Ga spoznamo i upoznamo, a ne da bi bili neznalice o Njemu. Zatim, On nas je opskrbio i darovao nas i pored našeg pretjerivanja i griješenja nakon što smo Ga upoznali i dobili dokaze da je svaka blagodat u kojoj uživamo ono što je On ustvari stvorio i od Njega potiče, te da ju je stvorio jedino zbog nas, da bi u njoj uživali, održavali se u životu, prepustivši nas da budemo poglavari i da gospodarimo. I pored tog potpunog dobročinstva mi Mu ne zahvaljujemo, a zdrava pamet nalaže da se je zahvalno Onome ko daje blagodati.

On nas je poučio i tome da nema dobročinitelja osim Allaha. Od Njegovog dobročinstva je i to da nam je poslao Poslanika a.s. kao učitelja i odgojitelja, pa nas je podučio onome što nama pripada od strane Njega, te nam je uzakonio put koji nas vodi našoj sreći i objasnio nam ga, a i upozorio nas na stvari pokuđene i nevaljale, te da se klonimo pokuđene i loše naravi i ćudi i svega lošeg vezanog za to.

Zatim nam je iznio dokaze koji potvrđuju da on govori istinu iznoseći jasno te dokaze i stavljajući u naša srca svjetlo vjere, učinivši da nam vjera bude omiljena i ukrasivši je u našim srcima. Uz to nam je omrzio nevjerstvo, griješenje i neposlušnost. Mi smo mu povjerovali i potvrdili njegovu istinitost. Zatim nam je dao i tu blagodat da nam je dao pomoć kao podršku da budemo uposleni onim što On voli i čime je zadovoljan. Na osnovu toga znamo – da On nas ne voli, ništa od toga ne bi bilo, zatim znamo da Njegova milost utiče Njegovoj srdžbi makar se i unesrećio onaj ko se unesrećio.

Nužna je sveobuhvatnost milosti, pažnje i ljubavi koji su osnova, a koja utiče i na konačni ishod. Pošto ljubav utiče, obistinjuje se Božija riječ i milost sve obuhvata, i pošto je ovaj svijet - svijet mješavine i zastrtosti u odnosu na ono što je dosudio Veličanstveni i Znani, On je stvorio Onaj svijet i mi idemo u njega. Taj svijet je takav da su lažne tvrdnje u njemu nemoguće i svi će u tom drugom svijetu Bogu priznati da je On Gospodar, kao što su Mu to priznali (u praiskonu) kad su, poput prašine, bili u Njegovoj šaci, izvučeni iz leđa praoca Adema.

Na ovom svijetu mi smo tako bili na sredini između dva kraja na kojima se potvrđuje tevhid (jedinstvo) a u sredini se događa idolatrija, tj. mnogoboštvo i pored toga što se tvrdi postojanje (Uzvišenog), tako da je ta sredina nejaka. Zato (mnogobošci) kažu: "Mi ih (kipove) obožavamo samo zato da nas što više približe Allahu" (Zumer, 3). Oni time pripisuju veličinu Uzvišenom Allahu u svom mnogoboštvu. Zatim, Uzvišeni obavještava da je On utisnuo (stavio pečat) na srce svakoga onog ko se svojom vanjštinom pred svojim narodom pokazuje svojstvom posjedovanja veličine i sile. On to nije učinio u njihovim srcima uzrokom pečata Božije praiskonske posebne pomoći, tako da su oni za sebe, shodno nužnom znanju koje u sebi doživljavaju, ipak podčinjeni i neznatni usljed tog pečata (u srcu). Uznositost u odnosu na Allaha ne ulazi uopšte ni kod jednog stvorenja u srce. Ako se od njega i pokažu svojstva uznositosti, to je samo vanjska odjeća koja ne odražava pravo stanje.

Sve je ovo od Njegove milosti i ljubavi prema stvorenjima da bi krajnje njihovo ishodište bila sreća. Pošto je sredina nejaka a krajevi jaki (Njegova milost) na kraju odnosi pobjedu i utiče. Obje kuće ( i Džennet i Džehennem) biće napunjene, a On će dati da u obje te kuće bude uživanje za one koji su tu nastanjeni. Oni će u tome uživati nakon što ih Allah patnjom očisti od onoga što ih je bilo snašlo, da bi tako čisti uživali.

Zar ne vidiš da onoga ko je za odmazdu ubijen, da ga to kažnjavanje, odnosno ubistvo čisti od nasilja vezanog za ubistvo koje je on učinio. Prema tome sablja, odnosno ubistvo njega, mu briše grijehe. Tako je i sa izvršavanjem svih kazni na Ovom svijetu, to je ustvari čišćenje vjernika, pa čak to čišćenje može biti i u vidu ujeda buhe, uboda trna i sl. Tu ima i druga grupa nad kojom se kazna izvršavaju na Onom svijetu, u Vatri, da bi se tako očistili, a potom im se u samoj vatri (paklu) ukazuje milost, s obzirom da je utekla pažnja Božije ljubavi, makar oni i ne bili izvedeni iz vatre (makar i vječno tu ostali).

Allahova ljubav prema robovima ne opisuje se ni početkom ni krajem, jer ta ljubav ne prihvata nastanak niti promjene, nego je Njegova ljubav prema robovima sam smisao početka njihovog nastanka i ona s Njim počinje a Njemu se i vraća, bez kraja i konca.

Odnos Allahove ljubavi prema njima je odnos Njegovog bivanja sa njima ma gdje oni bili, pa i u stanju njihovog nepostojanja a i u stanju njihovog postojanja. Kao što je sa njima u stanju njihovog postojanja On je sa njima i u stanju njihovog nepostojanja, jer su Mu oni poznati i vidljivi ( i dok su u stanju nepostojanja) i On ih neprestano voli i On ne poprima nikakvo određenje koje nije ranije imao i koje nije oduvijek, nego je On neprekidno Onaj koji voli Svoja stvorenja, kao što je neprekidno i Onaj koji ih zna (Njegova ljubav i znanje o njima nisu nastali, niti imaju početka niti kraja). Njegove riječi: "Zavolio sam da budem spoznat", to je upoznavanje nas sa onim što je kod Njega konstantno i neprekidno.

Sve je to onako kako dolikuje Njegovoj veličini. Uzvišeni se Bog ne poima osim kao Onaj koji djeluje i stvara svako biće koje bi samo po sebi bilo nepostojeće, Njemu je poznato i On ga voli uvesti u postojanje, te tako ono poprima postojanje, zapravo On u njemu inovira postojanje, šta više, oblači ga odorom postojanja, te tako ono biva to pa zatim to, pa zatim to i to, uzastopno i jedno za drugim počev od prvog postojanja koje se oslanja na prvost Boga, i tu nema postojanja drugoga nego se postojanje proteže sa jedne na drugu jedinku u vrstama i jedinkama. Prema tome osobe u stvorenjima nisu ništa drugo osim u posebnoj vrsti i tako ide do na Onaj svijet iako Ovaj svijet ima kraj.

Stvorenja su trajno nova, nema kraja njihovom stvaranju, jer mogućnostima nema kraja, tako da je njihova vječnost trajna, kao što je i praiskon, po pitanju Boga, potvrdno i nužno bespočetan. Pa Njegovo postojanje nema prvi, niti ima početka Njegovoj ljubavi prema robovima. Neka je čist od onoga što Mu ne dolikuje!

Spomen ljubavi kod voljenog nastaje (javlja se, pojavljuje) kada mu se Bog predstavi a ne po samoj ljubavi kao takvoj (koja je bespočetna).

Kur'an je Allahov govor. On je oduvijek Onaj koji govori, ali i pored toga je Allah rekao upoznavajući nas: "Nikada im od njihovog Gospodara ne dođe nova objava", pa se tako dogodi odnosno pojavi kod nas ta objava kao nešto novo, ona sama po sebi niti je nastala niti je nova za našeg Gospodara, Vladara, našeg Dobročinitelja i našeg Hranitelja.

Tako, nama nikada ne dođe "od Opšte Milostivog nova Objava" (Šuara, 5), a da ona za nas nije nova iako je ona, sama po sebi, nepromjenljiva i ona koja ne nastaje.

Prema tome, milost, blagodat, dobročinstvo obuhvataju i početak i Onaj svijet i krajnje ishodište. Kada god spominje da dolazi nešto od navedenog, tj. nove objave, uvijek to povezujući sa imenom Gospodar ili Opšte Milostivi a ne sa imenom koje unesrećuje, da bi time nama stavio do znanja kakav je On Sam po Sebi.


Dopuna o božanskoj ljubavi

, a to je ono kada mi volimo Allaha.

Allah kaže: "…koje On voli i koji Njega vole…" (Maide, 54). Odnos ljubavi prema nama nije kao što je odnos ljubavi prema Njemu. Ljubav koja se odnosi na nas, s obzirom na ono što proizilazi iz naše zbilje, dijeli se na dvoje. Za jedno od toga se kaže da je to duhovna a za drugo da je obična ljubav. Naša ljubav prema Allahu podrazumijeva i jednu i drugu ljubav.

Ovo je jako teško pitanje za formulisati, s obzirom da svaka duša ne biva opskrbljena znanjem o svemu tome kako jest, a takođe ne biva opskrbljena ni vjerom o tome na odgovarajući način koji podrazumijeva ono što je od Allaha došlo kada o tome obavještava.

Zato Allah ističe primjer toga, tj. nešto slično tome Svome Vjerovjesniku s.a.v.s. pa kaže: "Tako ti Mi objavismo duha od Našeg imperativa. Ti nisi znao šta je knjiga niti šta je vjera, nego ga Mi učinismo svjetlom kojim upućujemo koga hoćemo od Naših robova." (Šura, 52). Mi smo, neka je hvala Allahu, od onih robova koje je On htio (uputiti).

Nama ne preostaje, nakon ove podjele po pitanju ljubavi prema Njemu, izuzev četiri podjele, a one su: da Ga volimo zbog Njega ili da Ga volimo zbog sebe ili da GA volimo i zbog jednog i zbog drugog, u isti mah, ili da Ga volimo ali ne zbog onoga što smo već spomenuli.

Ovdje nam se događa jedan drugi pogled po ovom pitanju, a to je: zašto mi Njega ustvari volimo, s obzirom da je potvrđeno da mi Njega volimo, pa ako Ga ne volimo zbog Njega ili zbog nas ili i zbog Njega i zbog nas istovremeno, šta je onda to četvrto. To je zaseban odjeljak.

Tu ima i druga podjela, a to je da makar Ga mi i voljeli da li Ga volimo sobom ili Ga volimo s Njim ili istovremeno i na jedan i na drugi način ili Ga opet volimo a da nije ni jedno od toga. Sve će to biti objašnjeno i o svemu će biti govora ako Allah htjedne.

Takođe ćemo u ovoj dopuni spomenuti šta je početak naše ljubavi prema Njemu i da li ta ljubav ima kraj gdje se završava ili ga nema. Ako ima kraj, šta je taj kraj. Ovo pitanje me nikad niko nije upitao izuzev jedne fine žene koja je imala afiniteta za ovo.

Takođe ćemo, ako Allah htjedne spomenuti da li je ljubav lično svojstvo zaljubljenog ili je to nešto što nadilazi njegovu postojeću ličnost, ili je to pak odnos između zaljubljenog i voljenog, odnos koji sam po sebi ne postoji kao egzistencija. U ovoj nadopuni potrebno je i to pojasniti.

Znaj da ljubav ne prihvata pridruživanje bilo koga voljenom. Međutim, to biva ukoliko je biće zaljubljenog prosto i nedjeljivo. Ako je pak složeno, moguće je da se ljubav tog bića veže za različita lica (voljenog) ali i to zbog različitih razloga. Ako je biće kojem se pripisuju ti različiti razlozi jedno ili pak više njih ljubav će se vezati kako za jedno tako i za više u kom slučaju će čovjek imati više voljenih. Ako je tačno da zaljubljeni voli više od jednoga, moguće je da boli i mnogo.

Stih:

Moja uzda je postala vlasništvo tri lijepe djevojke

One su moje srce u potpunosti obuzele.

Tajna se ovdje krije u njegovim riječima moja uzda, jer je to upotrijebio u jednini tako da spomenutim voljenima nije dao od svoje strane različite uzde (više njih) što upućuje da onaj ko voli ne voli osim sa jednim značenjem iako je složen, pa i po pitanju ove tri djevojke, tj. to jedno značenje postoji kod svake od njih, a dokaz tome su njegove riječi na kraju stiha: "One su moje srce u potpunosti obuzele". Da je on svaku od njih sa posebnim smislom i značenjem volio, onda bi bile različite i uzde i bilo bi ih više, pa dio srca koje bi obuzela jedna, ne bi obuzela i druga. To je jedan, voli jednoga, a taj jedan voljeni postoji u mnogima te zbog toga voli mnoge. Ovo je poput naše ljubavi prema Uzvišenom Allahu zbog Njega.

Ima nas koji Ga volimo zbog sebe, a ima nas koji Ga volimo i zbog Njega i zbog sebe, a onaj ko tako voli ima potpuniju ljubav, jer je i takav potpuniji po pitanju spoznaje i osvjedočenja Allaha, jer nas ima koji Ga znamo na osnovu osvjedočenja, odnosno viđenja, pa Ga volimo i zbog jednog i zbog drugog razloga, u isti mah, a ima nas koji Ga znamo po čuvenju ali ne i po viđenju na osnovu obavještenja pa Ga po tome volimo.

Ima nas koji Ga znamo na osnovu blagodati pa Ga volimo zbog sebe. Ima nas koji Ga volimo i zbog jednog i zbog drugog a to zato što viđenje (Njega) biva jedino u nekom liku, a lik je složen, a i onaj koji voli ima složen lik pa Ga s jednog aspekta čuje i zavoli Ga po čuvenju, kao što su Njegove riječi izrečene preko jezika Njegovog Vjerovjesnika a.s.: "Jesi li zbog Mene prijateljevao s nekim prijateljem ili neprijateljevao s nekim neprijateljem?" Ako nešto zavoliš zbog Njega ili si neprijatelj nečemu zbog Njega, to je, i ništa drugo, značenje naše ljubavi prema Njemu radi Njega. Zato mi drage volje izvršavamo sve ono što On voli da mi izvršavamo.

Onaj ko Ga ne voli po oba osnova (i po viđenju i po čuvenju) ima status sljedbenika kakav je slučaj naših organa i naše životinjske strane u odnosu na govornu dušu (koja njima upravlja), jer su ti organi toj duši kao alatke i ona ih upotrebljava kako hoće, a oni joj se ne mogu suprotstaviti, bilo da radi ono sa čim je Allah zadovoljan ili suprotno tome.

Svaki ljudski organ, gledano sam po sebi, ne može da radi ono čime Allah nije zadovoljan. Na tom nivou je sve u postojanju osim džina i ljudi. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: "Nema ništa a da zahvaljujući Njemu Njega ne slavi" (Isra, 44). Tim slavljenjem hoće da se kaže hvaljenje Allaha ali ne zbog nagrade, jer sve to u postojanju u službi je Bogu po svojoj prirodi koja ne traži nagradu. Ovo je zbog ljubavi prema Njemu Uzvišenom

Izuzetak u tome su neke govorne duše, s obzirom da im je dao moć mišljenja na polju spoznaje Allaha, koje po svojoj prirodi ne znaju Allaha. Zato ih je uzeo u šaku kada ih je (u praiskonu) kao potomstvo uzeo iz njihovih leđa i tražio da posvjedoče protiv sebe samih prisilnim svjedočenjem, pa su one silom a ne milom pale ničice pred Allahom, jer su bile u Njegovoj šaci. Zatim ih je oslobodio iz šake. Oni su i dalje u šaci a da toga nisu ni svjesni, umišljajući da su slobodni. Nakon što su uvedene (duše) u postojanje da upravljaju ovim tamnim likom (tijelom), one se prema stvarima odnose shodno vlastitim ciljevima i interesima, te u životu vole jedino ono što im odgovara njihovoj prirodi zanemarivši i zaboravivši prizor kada su Mu potvrdili da je On njihov Gospodar i Tvorac. U tom stanju im nastupa misaona moć i kaže: "Ti si sve svoje snage upotrijebila a mene si zapostavila i ostavila, a ja sam takođe tvoj instrument kojem ne pridaješ pažnju. Uposli me, upotrijebi i mene." Duša na to kaže: "Dobro, uradiću, ne uzmi mi za zlo. Ja sam te potcijenila i ne znam tvoj rang i evo ti dozvoljavam da upravljaš onako kako ti daje tvoja zbilja, da bih se obistinila na čemu si i da bih te u to upotrijebila i uposlila." Misaona snaga kaže: "Slušam (prihvatam ulogu)". Zatim joj moć mišljenja usmjerava svoje lice kao učiteljica i kaže: "Ti si zapostavila sebe i svoje postojanje. Ti si oduvijek takva postojeća po sebi ili nisi bitisala pa si nastala?"

Duša reče: "Nisam bila pa sam postala." Misao joj kaže: "Taj koji te je stvorio, jesi li to ti lično ili neko drugi? Porazmisli o tome i obistini se i uposli me za to, jer ja sam dana za taj posao." Duša je porazmislila pa na osnovu dokaza saznala da ona nije sama sebe stvorila i da ju je neko drugi uveo u postojanje. Njena ovisnost o stvoritelju je sama njena priroda koju ona osjeća u sebi, s obzirom na prirodne bolove koji je znaju zadesiti pa ona biva ovisna o uobičajenim uzrocima za otklanjanje tih bolova. Na osnovu te ovisnosti ona zna da je ovisna u svom ličnom postojanju o uzroku koji ju je uveo u postojanje.

Utvrdivši da je ona nastala i utvrdivši da ima uzrok svog postojanja dalje je porazmislila i saznala da taj uzrok ne bi trebao da joj je sličan, u smislu da i on bude ovisan poput nje, te da nije sličan uobičajenim uzrocima koji otklanjaju njene bolove, s obzirom da vidi da su i ti uzroci takođe nastali nakon što ih nije bilo i da se mogu transformisati i nestajati. Ona time utvrđuje da ima Stvoritelja koji ju je uveo u postojanje a da je takođe u postojanje uveo i sve ono što joj je slično bilo da se radi o stvorenjima ili uzrocima koji otklanjaju njene bolove. Time se ona osvijesti da tu ima nešto koje, kad ga ne bi bilo, ona bi ostala bolesna trajno. Od milosti Toga prema njoj On joj je stvorio te uzroke koji otklanjaju njene bolove. Voljela je te uzroke i težila je njima po svojoj prirodi, pa joj je to omogućilo da prenese ljubav na Uzrok koji je uveo u postojanje te uzroke i zaključila je: "On mi je preči da Ga volim, međutim, ne znam s čime je On zadovoljan da bih to činila i radila". Time se kod nje pojavila ljubav prema Njemu, pa Ga ona zavoli zbog toga što joj je dao tu blagodat da postoji a takođe da postoji i ono što njoj odgovara.

Ona je tu zastala, pri svemu tome bivajući u nemaru i zaboravu svog priznavanja još u praiskonu da je Onaj ko ju je uveo u postojanje njen Gospodar. Dok je još u takvom stanju dolazi joj onaj ko poziva iz vanjskog svijeta, a iz njene vrste tvrdeći da je on poslanik Onoga koji joj je dao postojanje, u tom slučaju ona mu reče: "Ti si poput mene i ja se bojim da ne govoriš istinu. Posjeduješ li ti nešto što će ti to potvrditi? Ja imam moć mišljenja i pomoću nje sam došla do spoznaje o Onome ko me je uveo u postojanje (o mome Stvoritelju)". On joj pruži dokaz koji potvrdi njegov poziv, a ona razmisli o tome dok ne utvrdi da on govori istinu te povjerova u njega. On nju upozna s time da je Onaj koji ju je uveo u postojanje, tj. njen Stvoritelj, nju držao u šaci (u praiskonu) i tražio od nje da Ga zasvjedoči kao Gospodara, te da je to ona i učinila. Ona (duša) mu na to reče: "Ja o tome nisam obaviještena. Međutim, od sada ću udovoljavati onome što proizilazi iz tog priznanja, jer ti govoriš istinu u onome što dostavljaš. Međutim, ja ne znam kojim mojim djelovanjima je On zadovoljan. Kada bi mi odredio granice i propisao propise, ja bih ih se pridržavala, te bi ti znao da ja spadam u one koji ispunjavaju obavezu zahvaljivanja prema Njemu na blagodatima koje mi je dao." On joj propiše zakon i ona to prihvati sa zahvalnošću iako se taj zakon ne mora poklopiti s njenim interesima, sve to čineći ne iz straha niti pohlepe, jer kad joj je On propisao to što joj je propisao, stavio joj je do znanja da ona tim svojim pridržavanjem propisa udovoljava Uzvišenom, ne spomenuvši joj kakva je nagrada čeka za to niti pak kazna ako se suprotstavi. Ova čista duša je požurila i pristupila da udovolji Uzvišenom izjavivši: "Nema boga osim Allaha", kako joj je i rečeno. Nakon toga On je nju upoznao kakva obilna nagrada nju čeka i kakve je potpune blagodati takođe očekuju za to, a takođe i kakva kazna čeka onoga ko odstupi od Njegovog vjerozakona. Njenom bogoslužju koje je činila iz ljubavi i da bi On bio zadovoljan dodato je drugo bogoslužje koje proizilazi iz njene želje za nagradom i iz straha od kazne, tako da je ona objedinila oba aspekta služenja Bogu. Jedan zbog ljubavi prema Njemu a jedan zbog sebe, s obzirom da je ona mnoštvena po svojoj prirodi i duhovnosti.

Njena želja za nagradom i strah od kazne proizilaze iz njene prirode, a bogoslužje i ljubav prema Njemu proizilazi i veže se za njenu duhovnost. Ukoliko ona zavoli neku stvar od stvorenja mimo Boga, ona to voli sa duhovne ravni zbog Njega Uzvišenog a sa ravni prirode zbog sebe same i postizanje svojih interesa.

Pošto je Bog vidio na tome, a zna da je njena zbilja takva da je djeljiva, a ona objedinila obje ljubavi, a On Sebe opisao da je ljubomoran i da ne prihvata da Mu se nešto pridružuje i hoće Bog da je očisti da ne voli nikog izuzev Njega, On joj se pojavi u prirodnom liku i dade joj znak kojeg u sebi ne može zanijekati, znak koji se podrazumijeva pod pojmom – nužno znanje, i ona time sazna da je On taj koji se pojavljuje u tom liku te se usmjeri ka Njemu i duhom i prirodom. Pošto njome ovlada, a zna da uzroci nužno utiču na nju s obzirom na njenu prirodu, dade joj znak pomoću kojeg će Ga prepoznati. Zatim joj se pojavi tim znakom u svim uzrocima. Ona Ga prepozna i zavoli uzroke zbog Njega a ne zbog njih samih. Tako ona posta sva predana Njemu a ne svojoj prirodi niti nekom uzroku mimo Njega i gleda Ga u svakoj stvari pa se obradova i vidje da je ona po ovoj zbilji odličnija od drugih duša.

On joj se pojavi tim znakom i u samoj njoj, bilo u prirodnom ili duhovnom smislu. Ona time saznade da Ga ona nije vidjela izuzev s Njim, a ne sa sobom i da Ga je zavoljela upravo s Njim a ne sa sobom, pa je On Onaj koji voli Sebe a nije da Ga ona voli. Ona gleda Njega u svakom stvorenju upravo tim i takvim okom i saznaje da Njega niko ne voli osim On sam Sebe, pa je On i Onaj koji voli i Onaj ko se voli i On je Onaj koji traži i Onaj koji se traži.

Tim joj bi jasno sve to, tj. da je njena ljubav prema Njemu zbog Njega i zbog sebe, a ono što je na drugom nivou ove ljubavi vidjela bilo je zapravo viđenje s Njim, a ne sa sobom niti pak skupa, jer tu (mimo Njega) i nema ništa dodatno osim nepostojanja. Htjede ona da sazna vrijednost te ljubavi i šta je njen cilj i zastade na riječima Uzvišenog: "Bio sam tajna riznica i nisam bio spoznat. Zavolio sam da budem spoznat …" Ona Ga je spoznala pošto joj se pojavio u prirodnom liku i saznade da On po tom liku u kojem joj se pojavio nastupa sa imenom Vidljivi i Nevidljivi. Time ona (duša) saznade da ljubav po kojoj je On želio da bude spoznat, ustvari u nutarnjem smislu se pripisuje, odnosno veže se za njega, a saznade i to da je svojstvo onoga koji voli kada se pojavi u liku to da on uzdiše iz čežnje za onim koga traži (voli), a taj dah je potekao iz osnove ljubavi za stvorenjem odnosno stvorenjima kojima se želi predstaviti da bi Ga oni spoznali. Od tog daha je nastala Ama koja se još naziva i realnošću o kojoj ovise stvorenja. Ta Ama je supstanca cjelokupnog svijeta. Ona je prihvatila sve likove, duhove i prirode cjelokupnog svijeta i ona ima beskrajne mogućnosti. To je početak Njegove ljubavi prema nama.

Što se tiče naše ljubavi prema Njemu, njen početak je na ravni ili nivou slušanja a ne na ravni viđenja, a to su Njegove riječi nama još dok smo bili u supstanci Ame: "Budi!"

Ama potiče od Njegovog daha a likovi pod kojima se podrazumijeva svijet potiču od Njegove riječi: "Budi!" Prema tome, mi smo Njegove riječi koje se ne mogu iscrpiti. Uzvišeni kaže: "I Njegova riječ koju je dostavio Merjemi", a ta riječ je Isa a.s., "i duh od Njega" (Nisa, 171), a to je dah.

Ta zbilja kola u svim živim bićima. Kada Allah hoće da umori neku od tih riječi ustegne joj Svoj dah, pa je sa dahom život određenog bića. Mi ćemo se na ovo osvrnuti u poglavlju o dahu i o tome kako nastaju likovi od njega (od daha) u cjelokupnom svijetu. Pošto smo čuli Njegov govor dok smo još bili postojani u supstanci Ame (Božanski dah, onako kako dolikuje Bogu Uzvišenog), naš potencijal je bio takav da nismo bili u mogućnosti da se suzdržimo od toga da se pojavimo u postojanju. Bijahosmo likovi u supstanci Ame.

Uzrokom našeg pojavljivanja u Ami i ona je nakon razumom pojmljivog dobila i očevidno postojanje. Ovo je bio uzrok početka naše ljubavi prema Njemu. Zato se mi pokrećemo i oraspoložimo kada slušamo lijepe melodije, a to sve zbog Njegove riječi: "Budi!", koja je u vidljivom i nevidljivom potekla od božanskog lika. Pojavnost lika (forme) riječi: "Budi", su dva slova (kod arapa) kaf i nun. Tako i sav pojavni svijet ima dva lica, odnosno dva aspekta: vidljivi i skriveni, vidljivom odgovara slovo n (nun), a skrivenom slovo k (kaf). Zato se pojavljuje slovo k, kod čovjeka kada izgovara, kao skriveno, jer je ono posljednje grleno slovo koje nastaje između grla i jezika, a slovo n je od slova jezika (po mjestu nastanka), a nevidljivost ove riječi je slovo v (vav), koje bi trebalo da se nalazi (u ovoj riječi, kun – budi) između slova k i slova n, a slovo v je od usnenih slova i ono ima svoju pojavu. Ono je slovo koje spada u slabe suglasnike.

Zato je od njega poteklo stvorenje, jer je slab konsonant (slab konsonant = harf ille, a ille pored toga što znači slab znači i uzrok). Pošto vav spada u usnene suglasnike i nastaje pri izlasku daha na van, na kraju usana, tj. u pojavni svijet, zato pojava odredbe o tijelu pripada duhu od kojeg potiču aktivnosti i kretnje tijela, a to zbog njegovog duha. Duh tijela je nevidljiv, jer slovo v (vav) ne dolazi do izražaja u ovoj riječi s obzirom da se ispušta jer nije vokaliziran, a poslije njega dolazi slovo n koje je takođe bez vokala.

Ono (slovo v) djeluje niza zastora pa je ono po sebi nevidljivo a vidljivo po djelovanju, odnosno po određenju, pa je krajnji domet naše ljubavi prema Njemu Uzvišenom da znamo zbilju šta je naša ljubav. Je li ona lično svojstvo onoga koji voli ili je ona značenje u njemu ili je možda odnos između onoga koji voli i voljenog, pa je tako veza, odnosno spona koja privlači onoga koji voli da traži spajanje sa voljenim.

Mi kažemo da je ljubav lično svojstvo onoga koji voli. Ako bi neko na to rekao: "Mi vidimo da ona iščezava i nestaje", mi na to kažemo: "Nemoguće je da ona nastane osim sa nestankom onoga koji voli iz postojanja, a onaj koji voli ne može iščeznuti i nestati iz postojanja. Prema tome, ljubav ne nestaje."

Uistinu, oni koji misle da ona nestaje oni zapravo nju vežu za nešto posebno voljeno u kom slučaju ona može nestati sa nestankom tog posebnog uzroka, pa nestane te veze sa određenim voljenim ali se onda ljubav vezuje za nekog drugog ili nešto drugo voljeno, kao što se može vezati i za mnoštvo onoga što se voli ili onih koji se vole, pa se prekida veza između onoga koji voli i nekog određenog voljenog, a ona postoji sama po sebi, jer je ona upravo samo biće onoga koji voli, pa je nemoguć njen nestanak kao takve.

Ljubav je sami voljeni i njegov identitet, a ne neko zamišljeno svojstvo u njemu koje bi moglo nestati, a samim tim i njegovo određenje. Ljubavna veza je odnos između onoga koji voli i onoga koji se voli. Ljubav je upravo sam onaj koji voli a ne nešto drugo. Ti ljubavlju opisuj koga hoćeš od onoga što je nastalo a i drugo. Bilo kako bilo ljubav nije ništa drugo do sami identitet (biće) onoga koji voli.

U postojanju i nema ništa drugo do onaj koji voli i ono što se voli. Međutim, to što se voli može biti nepostojeće pa je nužno da to nepostojeće bude uvedeno u postojanje ili da se dogodi u onome što postoji. Tako je to nužno, a ne da se dogodi u onome što je nepostojeće. To je nešto što je nužna i potvrđena činjenica.

Ljubavna veza zaljubljenog vezuje se za to postojeće koje omogućava postojanje toga što se voli ili što se događa, a ne njegovo postojanje kada je to što se voli nemoguće opisati sa postojanjem nego ga je moguće opisati događanjem.

Primjer toga je da čovjek voli, odnosno želi da nestane nešto što postoji s obzirom da mu postojanje toga nanosi štetu, kao što je bol, jer je on nešto što postoji kod onoga ko ga doživljava, odnosno ko je bolestan, pa on voli, odnosno želi da to uništi odnosno da to ne postoji (voli nepostojanje toga), pa je objekat njegove ljubavi uništavanje, odnosno nepostojanje nečega što već postoji, a to se još nije desilo (a moguće je da se desi nepostojanje iz toga), pa ukoliko bol nestane samo njeno nestajanje je, ustvari, već njeno nepostojanje nakon njenog postojanja. Zato mi i rekosmo ovaj primjer u vezi sa događanjem a ne postojanjem. Prema tome, objekat ljubavi je uvijek nepostojeće.

Nikada nije moguća ni tačna ljubav prema nečemu postojećem izuzev po osnovu veze (ljubavne veze) koja se opet ne uspostavlja nikako drugačije nego preko onoga što postoji i u njemu se javlja i pojavljuje ono što se voli a što samo po sebi ne postoji.

Mi smo ovo već ranije objasnili u ovom poglavlju. Iz ovog dodatnog objašnjenja ti je jasno šta je to ljubav, njen početak i njen kraj i šta voli onaj koji voli zbog ljubavi onoga koji voli ili zbog sebe. Sve je to već objašnjeno. Sada ćemo preći na drugu oblast, ako bude Uzvišeni Allah htio, jer se je o božanskoj ljubavi saznalo dovoljno koliko to omogućava vrijeme.

Sada ćemo govoriti o duhovnoj ljubavi. To je ljubav koja u onome koji voli objedinjuje dvostruku ljubav, da voli voljenoga i zbog njega i zbog sebe, s obzirom da se kod obične ljubavi voljeni ne voli osim samo zbog sebe. Znaj da je duhovna ljubav ta kada je onaj koji boli opisan sa razumom i znanjem, pa je svojim umom mudar a sa svojom mudrošću je učen, pa se stvari ustroje mudrošću i nijedna stvar ne prelazi svoj stepen.

Kada on tako voli ti znaš šta je ljubav, šta znači zaljubljeni, a šta je zbilja voljenog i šta se hoće i želi od voljenog i da li njegov voljeni ima volju i vlastiti izbor, te da voli kao što voli i njegov voljeni ili pak nema volje pa u tom slučaju ne voli izuzev zbog sebe, ili onoga ko postoji a koji ne želi postojanje onoga što voli izuzev u naznačenom obliku postojanja.

Po ovom osnovu mi kažemo za postojeće da je ono voljeno, s obzirom da se ono što se voli dovodi u vezu s njim iako ono što se voli nije njegov stvarni identitet. To postojeće, ako se opisuje sa voljom, može da voli zbog njega ali ne i zbog sebe, a ako se ne opisuje sa voljom onda zaljubljeni ono što voli voli jedino zbog sebe, tj. zaljubljeni voli zbog sebe a ne zbog onoga što voli, jer ono što voli nije opisano time da posjeduje ljubav ili interes za nečim. Međutim, ono u čemu se nalazi to što je voljeno može biti opisano voljom, odnosno htijenjem, pa zaljubljeni biva obavezan da voli ono što voli to postojeće pa ga voli zbog njega.

Prema tome slijedi ga u ljubavi i to od njega iziskuje ljubav, jer zaljubljeni svojim bićem traži da se sastane sa voljenim nakon nalaska voljenog. Samo nalaženje voljenog je upravo i spajanje, odnosno sastajanje s njim, i to je tako nužno. Samo vrijeme nalaženja istovremeno je vrijeme spajanja i vrijeme ljubavi, pa jedite i pijte (gostite se).

Ovaj stih je iz naše pjesme o pojavi zbilje koja je nama pokazana na nivou, tj. na ravni osvjedočenja i gledanja:

Divio sam se Zejnebi u ljubavi

Nama mimo nje nema drugog pravca

Pošto nam se pojavilo svjetlo koje obasjava do petnih žila

Odjednom nesta tmine

Njenu dušu prepustih njoj jer je ona njeno isključivo pravo,

A ljubav je uvijek zamarajuća

Između nastanka i pojave ljubavi

I postizanja onoga što se želi

Nema ni trena predaha.

Kada se pojavi ljubav desi s i uzdisanje, te tako dah izlazi na liku onoga što se oformi u dahu zaljubljenog kako on vidi ono što voli. Pa se na osnovu toga lik pojavi vani da ga se vidi i tako se postiže ono što se želi i u tome se uživa neuslovljeno vremenom, kao što smo ranije pomenuli nastanak Ame i to smo upotpunili i nakon ovoga kažemo u stihovima:


Divim se Allahovoj milosti prema meni

Ovakvom nečemu i vi treba da se divite

Vrijeme ljubavi je vrijeme postojanja i istovremeno vrijeme spajanja, pa jedite i pijte.

Gdje je ta velika ljubav, gdje je ta bolest zvana ljubav,

Gdje je ta ljubav koja oduzima pamet

Zar se ne čudite.

Čiste je odjeće i zastrta je

I takva se ljepota nikome ne može pripisati.

Ono što se voli, kako rekosmo, nužno je nepostojeće i u stanju njegovog nepostojanja, tako da je čiste odjeće na početku nastanka, jer nije poprimilo nešto što bi joj odjeću zaprljalo i oskrnavilo u početku svoje pojave i svog postojanja.

Prema tome, osnova je čistoća i na to se odnose njegove s.a.v.s. riječi: "Svako se novorođenče rađa u čistoj prirodi", znači čistoća, a naše riječi da je zastrta ta ljepota, tj. njeno nepostojanje za koje mi kažemo: "Nije vidljivo u postojanju (za nas)".

Zato mi i rekosmo: "I ona se nikome ne pripisuje", jer nešto što ne postoji se i ne pripisuje. Međutim, zaljubljeni to traži radi sebe. Zatim smo upotpunili i rekli na kraju stihova pjesme:

"Dužnost nam je zahvaliti se Allahu

Ona mi je nevina a ja oženjen",

jer je ono što se voli nastalo iz nepostojanja pa je, po tome, nevino, a ja sam i prije toga volio, pa prema tome i bio oženjen.

Ako ono što se voli, a što je nepostojeće, uđe u postojanje a pri tom ne bude u nečem postojećem što je opisano voljom, tada se zaljubljeni ne naziva onim koji to voli radi voljenog, nego to nužno voli radi sebe, kakav je slučaj sa običnom ljubavlju.

Ako se ono što se voli može naći jedino u postojećem koje je opisano sa htijenjem kao što je Uzvišeni Bog, djevojka ili mladić, a pored spomenutog ne bude nekoga za koga bi zaljubljeni vezao ljubav, u tom slučaju je ispravno da voli ono što voli dotično postojeće u kojem u zaljubljeni jedino nalazi ono što voli. Ako se dogodi da to postojeće ne želi ono što voli zaljubljeni, zaljubljeni će ustrajati na svojoj ljubavi, jer ono što on voli nema volju, odnosno htijenje, kako rekosmo. Zato nije nužno da on voli ono što voli i dotično postojeće koje ne voli ono što voli zaljubljeni, jer to postojeće nije samo ono što zaljubljeni voli, nego je samo mjesto na kojem dolazi do izražaja ono što on voli, a zaljubljeni nema moći u tom postojećem naći ono što voli izuzev ako mu to postojeće sa svoje strane to omogući.

Ako ono što se voli spada u ono što se ne može naći u postojećem tada zaljubljeni uopšte ne može naći ono što voli, izuzev da mu to svojom posebnom podrškom Uzvišeni Bog omogući da to može uvesti u postojanje, kao što je slučaj sa Isaom a.s. i sa onim koga Allah hoće od Svojih robova. Ako mu to bude dato ljubav će ga nužno podsticati na uvođenje u postojanje onoga što on želi, odnosno voli.

Nećeš naći da je ovo pitanje na ovakav način istraženo i riješeno izuzev u ovoj knjizi. Ja nisam vidio da je ovo pitanje iko na ovakav način istražio i riješio. Premda je mnogo onih koji vole, šta više, svako ko je u postojanju voli, međutim, ne zna svako za koga vezuje svoju ljubav i oni se zastiru postojećim u kojem se nalazi (pojavljuje se) ono što oni vole, pa misle da je to postojeće ono što oni vole, a ta ljubav prema postojećem proizilazi iz ljubavi za onim što se voli. U suštini, niko ono što voli ne voli zbog samog voljenog, već zbog sebe. Eto to je krajnje rješenje tog pitanja.

Naime, nepostojeće se ne opisuje sa voljom i htijenjem u kom slučaju bi ga zaljubljeni volio radi njega a ne redi sebe i ostavljao svoju volju i htijenje za račun volje i htijenja onoga što voli. Pošto stvar sama po sebi nije takva ne preostaje ništa drugo nego da to voli zbog sebe, pa to shvati!

Eto to je duhovna ljubav koja je slobodna od prirodnog lika, a ako likom bude zaogrnuta i u liku se pojavi, kao što smo rekli u vezi sa božanskom ljubavlju, a to je duhovnoj ljubavi bliže, srodnije i adekvatnije, jer je on, tj. duh, u svakom slučaju, jedan od likova svijeta iako je on sam po sebi iznad prirode. Znaj da duh, kada poprimi prirodni lik u tjelesima koja se otjelove na nivou mašte a ne u tjelesima osjetilnim kako je uobičajeno i da se mogu vidjeti kao takva. Takođe tjelesa koja se pojavljuju na nivou mašte uobičajeno se mogu vidjeti. Međutim, ne zna svako ko ih vidi razlučiti između njih i stvarnih tjelesa iz pojavnog svijeta.

Zato drugovi (Poslanikovi) nisu prepoznali Džibrila a.s. kada se spustio i pojavio u liku jednog arabije (čovjeka iz pustinje) i oni tako nisu znali da je to lik koji se pojavio na nivou mašte, sve dok ih s time nije upoznao Vjerovjesnik s.a.v.s. kada im je rekao: "Ovo je Džibril", i oni do tada nisu uopšte sumnjali da je to neko drugi nego arabija.

Takav je slučaj i sa Merjemom kada joj se melek (Džibril) oprimjerio u savršenom ljudskom liku, jer ona nije imala znak pomoću kojeg bi prepoznavala duhovna bića kada se otjelove. Tako će se i Bog Svojim robovima pojaviti Sudnjega dana, pa će oni tražiti utočište od Njega Samoga, jer Ga neće prepoznati.

Sud o božanskoj Uzvišenosti i o duhovnim bićima u pogledu pojavljivanja u likovima je istovjetan, ali onome kome se taj lik pojavi a on nema znanja o tome. Onome kome Allah ukaže posebnu pažnju, on mora imati znak pomoću kojeg će znati razlučiti pojavu Boga od pojave meleka, džina ili čovjeka, ukoliko ovim potonjim bude dana moć da se pojavljuju u drugim likovima, kao što je bio Kadib El-Ban i njemu slični.

Kada čovjek koji je ovakve građe, tj. stvoren od elementa zemlje posjeduje moć preobražavanja i pojavljivanja u likovima pred očima posmatrača a sam u sebi zadržavajući i dalje svoj lik, takvo preobražavanje je još bliže i lakše kod duhovnih bića. Ti znaj ono što viđaš i čime ga viđaš i šta je to ustvari. Mi smo ovo objasnili u poglavlju o spoznaji kad smo govorili o znanju o mašti pa to tu pogledaj.

Ukoliko se jedan duh pojavi u prirodnom liku o njemu se sud donosi onako kako smo pomenuli u božanskoj ljubavi, svejedno poprimio taj lik u nutarnjem ili vanjskom svijetu ne odstupa se od tog pravila, znaj to.

Duhovno biće objedinjuje i prirodnu i duhovnu ljubav i objedinjuje takođe ljubav radi sebe i ljubav radi voljenog, ukoliko je voljeni opisan voljom, kao što smo rekl