Musa i pastir ( Mesnevija - Rumi )
Ugledao Musa pastira kako putem hodi i bez prestanka ponavlja: „O Bože, Koji izabireš koga hoćeš, pa gdje si, da Ti mogu sluga postati, opanke šivati i kosu Tvoju očešljati, da Ti odjeću operem, od ušiju otrijebim i mlijeka Ti donesem, o Veličanstveni, da Ti ručice cjelivam, nožice istrljam i sobičak Tvoj pred počinak ometem, sve svoje koze Tebi žrtvujem, o Bože, što Te uz lelek i jadikovku spominjem!“
Začuvši ga šta i kako zbori, Musa mu se obrati: „Hej, a s kim se ti to tako razgovaraš?“
„S onime Koji nas je stvorio i Zemlji i nebesima oblik dao“, odvrati mu pastir.
„Ma, čuj ti njega“, reče Musa. „Zaista si zle sreće, jer još nisi ni pravi vjernik postao, a već si u nevjeri ogrezao. Kakvo je to bogohuljenje i klevetanje? Zapuši sebi usta vatom da više ovako ne lupetaš! Smrad tvoga huljenja zasmrdio je cijeli svijet i svileni plašt vjere pretvorio u dronjke. Tebi pristaju opanci i čarape, ali kako mogu takve stvari Svevišnjega biti dostojne? Ako smjesta ne prestaneš, plamen Božijega gnjeva će nas snaći i cijeli narod do pepela spaliti. Ako se vatra srdžbe još nije rasplamsala, pa čemu, onda, ovaj crni dim?[22] Zašto ti se duša tako pomračila i od Istine odrodila? Ako Gospodara i smatraš pravednim sudijom, zašto takve prostote zboriš? Zaista je prijateljstvo sa budalom nalik neprijateljstvu i Uzvišenome ne trebaju takve dove. Kome se ti to obraćaš? Zar sa amidžom ili daidžom pričaš? Pa, zar može Stvoritelj zemaljske potrebe imati? Mlijeko se daje onima u razvoju, a opanke nazuvaju oni što noge imaju. Njemu pristaju riječi: `Nije rodio, niti je rođen’[23]; svemu što se rađa, On Je Stvoritelj.“
„Hej, Musa, usta si mi začepio i dušu moju vatrom pokajanja raspalio“, obrati mu se pastir kad ga je saslušao, i razderavši od očaja svoje haljinke, bolno uzdahnu i izgubi se u ravnici.
Kako je Bog ukorio Musa´a radi pastira
Stigne Musau od Boga objava: „Mog si podanika od Mene odvojio. Jesi li Poslanik zato postao da ljude sa Mnom spajaš i povezuješ ili, pak, da ih od Mene udaljuješ? Koliko god je u tvojoj moći, ne uplići se u razdvajanja, jer `meni je rastava od svih stvari ponajmanje mila’.[24]
Ja sam svakoga posebnom prirodom obdario i svakome osobit način izražavanja dodijelio. Za njega su te riječi hvalospjev, dok su tebi kleveta: što je njemu slatki med, tebi je poput otrova.
Ja sam lišen vrlina i mahana; oslobođen staračke tromosti i mladenačkih uzleta.
Ako sam i štogod naredio ljudima, nije to bilo iz koristoljublja, već iz plemenitih pobuda. Indijcima je ponajbolje hindsko narječje, a narodu Sinda – sindsko narječje. Njihove dove neće Mene pročistiti, već će oni sami u čistoći zablistati i biserje prosipati.
Ne gledam ja na jezik i na govor, već posmatram dušu i ljudsku nutrinu. Ja posmatram srce ako je ponizno, pa makar i govor ne odavao skromnost. Zato što je srce skriveni bitak, a kazivanje i govor – tek izvanjski vid; stoga je vanjština poput uljeza – ona je u srži svih pakosti i zala.
Dosta je više tih riječi, pojmova i metafora! Želim izgorjeti i stopiti se sa žarom plamena. Potpali vatru ljubavi u svojoj duši i pusti neka izgore sve fraze i misli.
Hej, Musa, jedno su oni ljudi učeni i uglađeni, a drugo su oni čije duše izgaraju“.
Zaljubljeni svakog trena u ljubavnom plamenu izgaraju: oni ne podliježu pravilima – kao što se od sela opustošenog ne ubire porez ni desetina. Vjera ljubavi je iznad svih drugih: onima koji su zaljubljeni, Bog je jedina vjera.
