Takmičenje kineskih i bizantskih slikara

 Takmičenje kineskih i bizantskih slikara

(I, 3.467)

Jednoga su dana Kinezi izjavili: «Mi smo od

vas bolji slikari», na što su Grci stali tvrditi: «Naši su

slikari još vještiji majstori i vrhunski umjetnici».

«Obje ćemo grupe iskušati», umiješa se sultan, «da vidimo ko je upravu i ko je odista bolji.»

I, stali se Kinezi s Grcima prepirati, ali Grci prvi

zašutješe i svađu prekinuše.

Kinezi su predložili da se jedna soba namijeni

njima, a druga da se dodijeli Grcima.

Sultan prihvati i dade im dvije prostorije, jednu nasuprot druge: jednu uzeše Kinezi, a u drugu

se smjestiše Grci.

Kinezi su od cara na stotine boja zatražili, i car

otvori riznice da uzmu štogod zatrebali.

Svakog su jutra iz carske blagajne Kinezima

darivani pribor i boje.

Ali, Grci su otpočetka ponavljali: «Ni boje, ni

šare neće koristiti, već hrđu treba skinuti i zid do

sjaja očistiti».

Zatvorili su vrata i nastavili glačati, sve dok se 

zidovi nisu poput bistrog neba usjajili.

Od mnoštva boja8

 do bezbojnosti9

 – to je put

pravi: boja je poput oblaka, a bezbojnost – mjesec

sjajni.

Svaki odsjaj i svjetlost što na oblaku zablista,

znaj da je od zvijezda, Sunca i Mjeseca.

Čim su Kinezi svoj posao dovršili, od silnog su

veselja u bubnjeve zasvirali.

Dođe i car da slikarije razgleda i umalo da

izgubi svijest od silnog divljenja.

Potom se zaputi Grcima. A kad su Grci uklonili

pregradu koja ih je odvajala od Kineza, odraz svih

onih šara i kineskih slikarija zablista kao u zrcalu

na uglačanoj plohi njihova zida.

Sve što je car kod Kineza vidio, ovdje se zrcalilo još ljepše i blistavije, i dah mu oduzimalo od

silne ljepote.

Grci su poput sufija: bez umijeća, znanja i

učenja.

Pa ipak su svoja prsa do sjaja očistili od pohlepe, škrtosti, mržnje i zavisti.

Čistoća ovoga zrcala je, nesumnjivo, srce koje

može u sebi primiti nebrojene odraze.

Beskrajni oblik Nevidljivog se odrazio u Musi10

iz ogledala njegova srca.11

Nijedna se slika ne zrcali do beskonačnosti:

osim u srcu koje uzvišenu Svjetlost beskrajno

odražava.

Do vječnosti ono može nove slike primati i

bez ikakve zapreke u sebi ih odraziti.

Oni što su srca od hrđe očistili, oslobođeni su

boja i mirisa: svaki se tren Dobro, njihovom pogledu pruža.

Čovjek koji si je umislio da je vi

Musa i pastir

 Musa i pastir ( Mesnevija - Rumi )

Ugledao Musa pastira kako putem hodi i bez prestanka ponavlja: „O Bože, Koji izabireš koga hoćeš, pa gdje si, da Ti mogu sluga postati, opanke šivati i kosu Tvoju očešljati, da Ti odjeću operem, od ušiju otrijebim i mlijeka Ti donesem, o Veličanstveni, da Ti ručice cjelivam, nožice istrljam i sobičak Tvoj pred počinak ometem, sve svoje koze Tebi žrtvujem, o Bože, što Te uz lelek i jadikovku spominjem!“

Začuvši ga šta i kako zbori, Musa mu se obrati: „Hej, a s kim se ti to tako razgovaraš?“

„S onime Koji nas je stvorio i Zemlji i nebesima oblik dao“, odvrati mu pastir.

„Ma, čuj ti njega“, reče Musa. „Zaista si zle sreće, jer još nisi ni pravi vjernik postao, a već si u nevjeri ogrezao. Kakvo je to bogohuljenje i klevetanje? Zapuši sebi usta vatom da više ovako ne lupetaš! Smrad tvoga huljenja zasmrdio je cijeli svijet i svileni plašt vjere pretvorio u dronjke. Tebi pristaju opanci i čarape, ali kako mogu takve stvari Svevišnjega biti dostojne? Ako smjesta ne prestaneš, plamen Božijega gnjeva će nas snaći i cijeli narod do pepela spaliti. Ako se vatra srdžbe još nije rasplamsala, pa čemu, onda, ovaj crni dim?[22] Zašto ti se duša tako pomračila i od Istine odrodila? Ako Gospodara i smatraš pravednim sudijom, zašto takve prostote zboriš? Zaista je prijateljstvo sa budalom nalik neprijateljstvu i Uzvišenome ne trebaju takve dove. Kome se ti to obraćaš? Zar sa amidžom ili daidžom pričaš? Pa, zar može Stvoritelj zemaljske potrebe imati? Mlijeko se daje onima u razvoju, a opanke nazuvaju oni što noge imaju. Njemu pristaju riječi: `Nije rodio, niti je rođen’[23]; svemu što se rađa, On Je Stvoritelj.“

„Hej, Musa, usta si mi začepio i dušu moju vatrom pokajanja raspalio“, obrati mu se pastir kad ga je saslušao, i razderavši od očaja svoje haljinke, bolno uzdahnu i izgubi se u ravnici.

Kako je Bog ukorio Musa´a radi pastira

Stigne Musau od Boga objava: „Mog si podanika od Mene odvojio. Jesi li Poslanik zato postao da ljude sa Mnom spajaš i povezuješ ili, pak, da ih od Mene udaljuješ? Koliko god je u tvojoj moći, ne uplići se u razdvajanja, jer `meni je rastava od svih stvari ponajmanje mila’.[24]

Ja sam svakoga posebnom prirodom obdario i svakome osobit način izražavanja dodijelio. Za njega su te riječi hvalospjev, dok su tebi kleveta: što je njemu slatki med, tebi je poput otrova.

Ja sam lišen vrlina i mahana; oslobođen staračke tromosti i mladenačkih uzleta.

Ako sam i štogod naredio ljudima, nije to bilo iz koristoljublja, već iz plemenitih pobuda. Indijcima je ponajbolje hindsko narječje, a narodu Sinda – sindsko narječje. Njihove dove neće Mene pročistiti, već će oni sami u čistoći zablistati i biserje prosipati.

Ne gledam ja na jezik i na govor, već posmatram dušu i ljudsku nutrinu. Ja posmatram srce ako je ponizno, pa makar i govor ne odavao skromnost. Zato što je srce skriveni bitak, a kazivanje i govor – tek izvanjski vid; stoga je vanjština poput uljeza – ona je u srži svih pakosti i zala.

Dosta je više tih riječi, pojmova i metafora! Želim izgorjeti i stopiti se sa žarom plamena. Potpali vatru ljubavi u svojoj duši i pusti neka izgore sve fraze i misli.

Hej, Musa, jedno su oni ljudi učeni i uglađeni, a drugo su oni čije duše izgaraju“.

Zaljubljeni svakog trena u ljubavnom plamenu izgaraju: oni ne podliježu pravilima – kao što se od sela opustošenog ne ubire porez ni desetina. Vjera ljubavi je iznad svih drugih: onima koji su zaljubljeni, Bog je jedina vjera.